Arhiva za kategoriju ‘Kršćanski život’

Drage sestre i braćo, od sveg vam srca zahvaljujem za vaše nesebične molitve, koje redovito upućujete Gospodu za mene, ali i za mnogu drugu braću i sestre koji su bolesni i slabi.

Nama su vaše molitve itekako potrebne.

Sama, u visokoj starosti, onemoćala od dugogodišnje bolesti, iskreno mogu reći da živim samo kroz Božju pomoć, oslanjajući se na vaše molitve.

Naravno da i ja molim i svoje dane provodim razmišljajući o Isusu i tražeći Njegovu blizinu.

Slušajući mnoge ljude, dok sam na dijalizi, kako se žale, jadikuju i proklinju svoju samoću, ja sam sretna, jer sam spašeno dijete Božje i što nisam sama, jer je Gospod uvijek uz mene. Nisam sama, jer imam mnogo braće i sestara koji mole za mene.

Nedavni događaj me ponukao da vam se javim, jer se Gospodin ponovno proslavio u mom životu.

Možda će se nekom učiniti malom stvari, ali meni se činilo kao nepremostiva poteškoća i to zbog moje bolesti i slabe pokretljivosti uslijed dugogodišnje dijalize.

Naime, došavši kući s dijalize, opazila sam da nema moje novčarke.

Ne bi bilo strašno da se radilo samo o novcu, jer je njega bilo vrlo malo, ali su bili neki meni potrebni dokumenti u njemu.

Bila je to osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, uputnica i ne znam što još.

Onako slaba i iscrpljena, nisam znala što početi, jer to su dokumenti koje svakodnevno trebam.

Zavapila sam Gospodu i zamolila pomoć. Zatim sam nazvala hitnu pomoć, odnosno kola koja su me dovezla s dijalize.

Ništa. Ništa nisu našli.

”O, Gospode, pomozi!”

Nazvala sam odjel dijalize i zapitala medicinsku sestru, no ni one nisu ništa našle.

Ne znajući što da radim, nazvala sam jednu sestru i ispričala joj svoju nevolju. Pa ja ne mogu niti na policiju, ni u Narodne novine i tko zna kamo još!

”Moli se sestro i ja ću se moliti, a reći ću i u Zajednici da se mole za tebe”, bio je odgovor.

Molila sam, nemoćna i slaba, kad li zazvoni telefon. Javila mi se medicinska sestra s dijalize, da su u praonici rublja pronašli moju novčarku. Slava Gospodu!

To me podsjetilo na događaj koji se zbio prije mnogo godina. Bila sam u Dalmaciji, rodnom mjestu mog pokojnog supruga i ja sam otišla u Kistanje da kupim za nas i za neke mještane  potrepštine kojih tamo nije bilo.

Parkirala sam podalje od trga i otišla u kupovinu.

Požurila sam što sam više mogla i kupivši sve potrebno, sjela sam na trgu, kraj spomenika i preslagala stvari koje sam kupila iz manjih u veću vrećicu.

Došavši do auta, vidjela sam da nemam novčarku, a bilo je dosta novca u njoj.

Prestrašena, nisam mogla ništa drugo no uzviknuti:

”Pomozi mi Gospode!”

Pojurila sam nazad do spomenika, i gle, za divno čudo, na mjestu gdje sam sjedila, na sred sjedala, ležala je netaknuta moja novčarka.

Sunce je sjalo i zrake su jasno obasjavale novčarku, koju sam već iz daleka vidjela.

Mnogo ljudi se kretalo naokolo i kao da im je, a vjerujem da jeste, Gospod zatvorio oči da ne vide novčarku.

Hvala Bogu da sam već onda vidjela da nema malih ni velikih stvari i potreba, koje se događaju vjernicima, a da ih Gospod ne čuje i ne usliša.

Pokušavam sve svoje boli i nevolje Njemu predati, ma da je  nekada jako teško prestati brinuti, ali barem ne brinem tjeskobno.

Molim Gospoda da ojača moju vjeru i da me očuva u vjeri do kraja mog ovozemaljskog života. Hvala Ti, Isuse!

Na izmaku ljeta, jednog ne baš pre toplog dana, zatekla sam sestru Ankicu Maršanić, kako poduprta jastucima, sjedi na trosjedu. Na dohvat ruke, s lijeve i desne strane, nalazile su se štake. Nešto malo dalje, složena ‘hodalica’.

S naporom sam zadržala osmijeh na licu, jer bih bila najradije zaplakala vidjevši je takvu.

Ugledavši me, njeno se lice ožarilo osmijehom. Više kliktajem no riječima izrazila mi je dobrodošlicu, uz neizostavno:

”Slava Bogu!”

Ona se upravo (dan ranije), vratila iz bolnice gdje su joj namjestili kuk, koji je nakon operacije već treći puta iskočio.

Sada su ga, uz dodatni operacijski zahvat pojačali i stabilizirali u nadi da će ovaj puta konačno ostati na mjestu.

”Znaš –rekla je sestra Ankica – da nisam u tako kratkom vremenu doživjela moždani udar i infarkt, ne bi mi bili mišići tako oslabili, ali slava mom dragom Gospodu, što je bio uz mene i pomogao mi da sve to preživim! Zbog svega toga, ja ga ne mogu dovoljno slaviti i zahvaliti mu se.

Moj muž (brat Božo) i ja ujutro i navečer u molitvi i pjesmi zahvaljujemo se našem Gospodu.”

”Reci mi, sestro – zapitala sam ju – da li te jako boli?”

Opet se slatko nasmijala, a lice joj se ožarilo u zanosu kada mi je rekla: ”Ne! Ne boli me jako, ali znaš, to je sve od Gospoda. Moja braća i sestre se mole za mene, a i ja se s mojim Božekom molim i Gospod uslišava naše molitve!”

Sjetila sam se da je nedavno prije operacije lijevog kuka, imala operaciju desnog kuka, koja je, hvala Bogu, prošla bez naknadnih komplikacija.

Kada sam ju zapitala da li ju je jako bolilo kada je operirala desni kuk, sva oduševljena i uzdignutih ruku je rekla:

”Ne! Niti onda, a niti kada su mi operirali srce, niti kada sam doživjela infarkt, niti moždani udar, moj Gospod je mene zaštitio i nije dozvolio da me boli.

Ni sama ne mogu dokučiti kako je to bilo moguće da u četiri godine prođem infarkt, možđani udar, operaciju srca, operaciju desnog i lijevog kuka, a uz to mi se i tri puta iščašio kuk i da sam kroz sve to prošla. Gospod je dozvolio te velike kušnje na mene, ali mi nije dao više no što sam mogla podnijeti.

Tako piše u Svetom pismu, a ja sam živi svjedok da su Božja obećanja istinita.”

”Ti znaš sestro, da se naša, a i neke druge crkve mole da te Gospod opet postavi na noge, da dođeš u Zajednicu kako bismo ga zajedno mogli slaviti i zahvaliti mu na pruženoj pomoći. Molimo ga da ti pomogne snositi to teško breme i jača vjeru kako ne bi posumnjala u Njegovu ljubav.”

Ona je odgovorila: ”Znam to i zahvaljujem vam svima na tome, a Bogu zahvaljujem za sestre i braću koja se tako žarko i jednodušno mole za mene. Zato jer se molite s toliko ljubavi, Gospod će dovesti kraju djelo iscijeljena, koje je na meni započeo. Znaš sestro, – nastavila je sestra Ankica – nije mi uvijek lako!

Mnogo puta postajem nestrpljiva, jer sve to tako dugo traje i ja sam odvojena od Zajednice.

Nekada mi dođu i suze na oči, ali ne dopustim da postanem malodušna, jer se sjetim što je sve naš Gospod za nas pretrpio.

Onda ga molim za novu snagu i da mi dade strpljenje bez mrmljanja i vjerujem da On čuje i da je uslišanje blizu.

Znaš, nije mi uvijek lako. Sama ne bih mogla, ali s Isusom mogu sve to mnogo lakše podnijeti.

Uz sve to. zahvaljujem Bogu što mi je dao tako požrtvovnog muža, koji me njeguje, dvori i hrabri djelom i molitvom i to uvijek s tako mnogo ljubavi.”

Pričajući mi tako, sestra Ankica je pogledala na sat koji je visio njoj nasuprot i rekla: ”Božek! Pet je sati. Ti se moraš spremati za Službu, da ne zakasniš! ”

Slava Gospodu za živu vjeru naše sestre, za svjedočanstvo i primjer koji nam daje.

Razgovor vodila sestra Heda

Ne u svojstvu pastora crkve, već brat u vjeri koji prolazi kroz teško stanje iskušenja, brat Božo priča:

”Čovjek nikada ne zna kada će ga zadesiti kušnja, ali kao dugogodišnji vjernik imao sam prilike vidjeti mnoge kršćane kako pokleknu kada dožive teži udarac.

Nekada su to egzistencijalne poteškoće iz kojih ne vide izlaza ili pak osobna bolest. Ipak mislim da je najteže kada doživiš da je u smrtnoj opasnosti ono biće koje najviše voliš na ovom svijetu. Teško se je u tom trenutku sabrati i sjetiti se što je najpreće za učiniti.

Uvjerio sam se da vjernik koji je život svoj provodio na temelju Božje riječi i kojem je Gospodin na prvom mjestu, može biti siguran da će mu u trenutku kada sam ne može ni misliti, a kamoli donositi odluke, sam Gospod pomoći.

Tako se i meni dogodilo. Gospod mi je poslao braću u najtežem trenutku, a s njima utjehu, molitvu i pomoć.

Božja riječ kaže da trebamo ljubiti jedni druge, a to se posebno odnosi na suprugu, jer kako Pismo kaže, mi smo jedno tijelo.

Naš se cijeli bračni život  odvijao i gradio s mnogo ljubavi. Moja supruga Ankica bila mi je pomoćnica u svemu, a to znači u duhovnom životu i u tjelesnom radu. Njezina mi se pomoć činila neophodnom i mislio sam da se ne bih mogao snaći bez nje, a sada sam morao gledati kako bespomoćno leži u krevetu sa zebnjom u srcu hoću li je zauvijek izgubiti.

Moram priznati da mi je u tim trenucima tijelo klonulo, ali je moj duh u Gospodu našao oslonac.

Mogu svakome sa sigurnošću preporučiti da se uvijek, a to znači u dobru čvrsto drži za Gospoda, jer će Gospod biti uz njega kada naiđu kušnje.

Hvala Gospodinu što je Ankicu proveo kroz sve te smrtne opasnosti i što je i danas ona moja duhovna podrška, a željno čekamo i molimo, nas dvoje, ali i s braćom i cijelom Zajednicom za njezin potpuni oporavak da može doći u Zajednicu i tamo moliti zajedno s nama. Za sve hvala Gospodu!

Zahvaljujem Gospodinu što sam vas mogla posjetiti i dati vam svoje svjedočanstvo.

Moj djed i moj otac su bili kršćani. Imala sam 12 godina kada mi je tata umro. Nakon tatine smrti, moja se mama približila Isusu, ali ja sam nastavila svoj put u svijetu.

Radila sam, imala prijatelje i izgledalo je da imam sve, ali stvarno nisam imala ništa.

Počela sam shvaćati da mi nedostaje Isus. Prije 5 godina je Gospodin poslao sestru Kristinu u Italiju, jer me je želio spasiti. Nisam razumjela jezik kojim je govorila, ali smo razgovarale preko Biblije. Pokazala bi stih u svojoj Bibliji, a ja bih ga pročitala u talijanskoj Bibliji i tako smo se sporazumjevale.

Tada se sestra Kristina vratila u Njemačku, a ja sam nastavila svoj put u svijetu.

Tri godine sam bila zaručena s mladićem koji nije bio vjeran. Trebala sam se vjenčati u katoličkoj crkvi. Crkva, restoran i sve ostalo je već bilo pripremljeno, ali sam se 2003. godine približila Isusu. Sada je nastala borba, čega da se odreknem, Isusa ili svijeta?

U siječnju 2006. godine, Isus je nastavio govoriti mome srcu i upozoravao me da ne budem u vezi s nevjernom osobom.

Možeš se samo odlučiti hoćeš li služiti Isusu ili sotoni. Isus mi je dao znak da ostavim  tu osobu.

U ožujku mjesecu zapitala sam se, jesam li spašena?  Nakon nekog vremena, u molitvi sam rekla Gospodinu: ”Gospodine, ne tražim Te Krštenje Svetim Duhom, ali molim Te, daj mi na znanje, da li ja pripadam Tebi?”

Gospodin mi je na moju veliku radost odgovorio tako, što me je krstio Svetim Duhom.

Dvadeset sedam godina sam živjela na ovom svijetu ne poznavajući pravu ljubav.

Sada sam je u potpunosti upoznala. Ne postoje riječi kojima bih mogla opisati Božju ljubav. Uvijek je uz mene, govori mi svaki dan i čuva me. To je za mene velika radost.

U studenome 2006. god., krstila sam se biblijskim krštenjem, odnosno podronjenjem u vodu.

To je za mene velika radost, jer sam našla mog nebeskog Oca,

pravog Zaručnika u Isusu Kristu i mnogo braće i sestara po vjeri. Slava Isusu, što me On vodi od početka. Oprostio je moje grijehe. Spoznala sam da Isus ljubi grešnika, ali mrzi grijeh.

Sada živim jedan radostan život i imam silnu želju da nastavim uz Isusa, putem kojim sam krenula.

Ne želim se, a niti se ne mogu  odvojiti od Njega!

Znam da nisam savršena, ali sam zahvalna što je On promijenio moj način mišljenja, moj način govora i moj način oblačenja.

Prije mi se činilo normalnim da imam sve stvari koje sam imala, kao obuća, hrana i sve ostalo, ali sam shvatila da je On taj koji mi sve to daje. Za sve Njemu zahvaljujem; zato želim ostati uz Njega i s njim ići do kraja svog života na ovoj zemlji.

Želim zahvaliti Gospodinu što možemo moliti jedni za druge. Ja se molim za sve vas, a vjerujem isto tako da vi molite za mene. Nadam se da ćemo se jednog dana svi zajedno naći na nebu uz našeg Gospodina!

Željela bih mu se zahvaliti jednim stihom iz Biblije.

1.  Poslanica Korinćanima, 1:26-32

Ta gledajte, braćo, sebe koji ste pozvani: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano:

Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali.

Ništa nije slučajno

Svjedočanstvo sestre Mire Pirak

Kao i mnogi od nas, već sam od ranog djetinjstva pohađala katoličku crkvu. Vodila me moja baka, koju sam jako voljela. Ponekad sam išla da njoj ugodim, a nekada iz navike.

Kada sam se udala i zaposlila, došla su djeca i ja sam zanemarila redoviti odlazak u crkvu.

Kasnije su se gomilale obveze, problemi, bolest u obitelji i druge nevolje, te sam osjetila da mi ponestaje snage, pa sam krenula ponovno u crkvu. Slijedila su razna hodočašća, seminari, a i neka kriva mjesta, jer sam tražila pomoć i duševni mir, ali je sve bilo uzalud.

Vraćajući se sa seminara ili hodočašća, moje bi oduševljenje ubrzo splasnulo i bivalo je sve gore.

Godine su prolazile, djeca rasla, suprug sve više pio, svekrva bivala sve gorom zbog alkohola, a ja sam bila sve više  osamljena.

U našu župu je tada došao novi župnik koji je počeo uvoditi neke novine i sadržaje koji su mi se u početku sviđali, ali sam ubrzo vidjela preveliku tjelesnost i njegovu želju za senzacijama i popularnošću.

Dolazilo je mnogo ljudi. Neki su bili, ali na žalost, samo kratkoročno iscijeljeni. Bilo je i drugih senzacija i glasova, a po nemiru koji me je obuzimao, osjećala sam da to sve ne dolazi od Gospoda, već da su se neki nečisti duhovi uznemirili.

To me je sve odbijalo i osjećala sam da tu nešto ne valja. Prestala sam dolaziti i opet sam ostala sama.

Čula sam da su neki polaznici karizmatskih susreta bili kršteni, kako su rekli: Duhom Svetim. O tome nisam ništa znala, pa nisam ni sumnjala u ispravnost onoga što su oni doživjeli.

Imali smo stoku koju sam morala voditi na ispašu, ali sam zbog visokih temperatura, muha i obada odlazila pred sumrak.

Već tada sam imala Bibliju koju bih tom prigodom čitala i to uz bateriju. Nekada bih klekla i pjevala, glasno slavila Gospodina i uzdignute glave gledala prema nebu, otkuda sam očekivala pomoć. Tada bih osjetila takvu nježnost i ljubav da sam poželjela zagrliti cijeli svijet.

Dešavalo se da sam zaboravila na krave, pa se koja udaljila i ja bih došla doma po mrklom mraku bez nje. Tada bi ju moji sinovi, Mario i Marko, s traktorom išli tražiti.

Voljela sam čitati, pa mi je tako došla u ruke jedna knjiga , a u njoj pentekostna brošurica: ”Ti si poseban”. U njoj sam našla adresu crkve i vrijeme bogoslužja.

U ožujku 2003. godine išli smo, moj sin Mario, moja prijateljica Katica i ja na prezentaciju o zdravom življenju u Zagreb. Nakon završetka inzistirala sam da idemo na bogoslužje u Ilicu 200. Očekivala sam da ću dobiti neke odgovore na moja pitanja u vezi vjere i krštenja Duhom Svetim. Tako je i bilo. Pastir crkve, brat Božidar Maršanić nas je pozvao da sjednemo i porazgovaramo.

Objasnio nam je da Duh Sveti dolazi samo u čisto, pokajničko srce; da je to proces čišćenja koje traje, a ne polaganjem ruke na grešnika koji gotovo ništa ne zna o vjeri i ne poznaje riječ Božju, te da se krštenje Duhom Svetim manifestira govorom u drugim jezicima, a ne kao neko zviždanje, fućkanje i roktanje, što su oni izvodili.

Zahvalili smo se i ja sam odmah vidjela da mi je ovdje mjesto, jer sam tu dobila prave odgovore.

Odlučila sam da ću ubuduće dolaziti na bogoslužja.

Tada sam saznala da jedna obitelj nedjeljom dolazi iz Čazme. Već sam iduće nedjelje išla sa sestrom Ilonkom, sestrom Anicom i bratom Nebojšom put Zagreba.

Sada znam da ta brošurica nije slučajno bila u knjizi koju sam posudila u biblioteci, već da ju je Gospodin namijenio upravo meni. Kada sam napustila katoličku crkvu, svim sam srcem molila da mi Gospod pokaže put, kuda i kako dalje. Zahvalna sam mu na uslišanoj molitvi i tako brzom odgovoru, kao i na svemu što čini u mom životu.

Svim srcem i dušom slavim, molim i zahvaljujem Gospodu Bogu, na svim milostima, ljubavi i vodstvu, sada i uvijek.

OBRAĆENJE I SPASENJE MOG MUŽA

Gotovo svake nedjelje sam išla sa sestrom Ilonkom i njezinima u Zajednicu, no uskoro nam se pridružio i moj sin Mario.

Bilo nam je teško, jer su se ostali ukućani okomili na nas, a pogotovo na mene govoreći da sam sad i Maria zaludila svojom vjerom.

Po povratku iz Zajednice često bismo bili vrijeđani  od mog supruga, sinova pa i ponekog susjeda, koji bi se tu našao da nas  provocira.

U studenom 2004. godine, moj muž je primijetio na svom vratu oteklinu veličine oraha. Bio je uzbuđen i nemiran, pa je na naše inzistiranje otišao k liječniku. Nalaz je nakon ultrazvuka pokazao da se radi o malignom tumoru vrata. Pošto je njegov otac umro prije dvadeset godina od tumora jednjaka, svi smo se uplašili.

Mario i ja bi češće klečeći molili Gospoda da nam pomogne. Sredinom prosinca  smo ga smjestili u bolnicu, gdje su ga odmah pripremili za operaciju.

Na drugi dan Božića izveli smo Miroslava iz bolnice i poveli na službu. Pastir Zajednice je propovijedao o prvom mučeniku, Stjepanu. Miroslav je bio iznenađen temom, ali i ljubaznošću braće. Rekao mi je da je to propovijed kao i u katoličkoj crkvi. ja sam mu rekla da je samo jedna prava vjera, jedno Evanđelje i jedan Bog (Efežanima 4:5), jer je on tvrdio da mi imamo svog Boga.

Drugog siječnja smo krenuli ranije u Zagreb, s namjerom da odemo po Miroslava u bolnicu i svi zajedno odemo na bogoslužje.

Bilo je lijepo, hladno jutro, bez padalina, a kolnik suh. Dvadesetak kilometara od kuće, naišli smo na sklizak kolnik.

Mario je izgubio kontrolu nad autom i mi smo se u trenu našli u lijevoj grabi, udarivši najprije u zemljani bend iznad grabe, pa prevrnuvši se na bok, a potom i na krov.

Sluteći nesreću, čvrsto sam zažmirila, a kada sam ponovo otvorila oči, klečala sam na bankini, malo podalje od auta. Bila sam izbačena kroz zadnje staklo auta.

Podižući se, osjetila sam krv koja mi je tekla iz nosa i usnice.

Kada sam vidjela uništen auto iz kojeg se nitko ne miče, uplašila sam se da su moj sin Mario i sestra Ilonka stradali, Uplašila sam se i počela panično zvati u pomoć.

Ubrzo su ljudi koji su čuli udarac priskočili da pomognu.

Mario i sestra Ilonka su na prvi pogled bili gotovo neozlijeđeni. Plakala sam od radosti i sreće, slaveći i hvaleći Gospoda, što su oni dobro. Sam dragi i milosrdni Bog nas je sačuvao i ublažio udarce; hvala mu, čast i slava za sve.

Sjetila sam se 23. Psalma: ”Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.”

Narednih smo dana slušali prigovore naših najbližih, susjeda i prijatelja, da nam se sve to događa, jer smo prešli na drugu vjeru. Mi smo međutim znali, da nas je samo naš dragi Isus zaštitio od većih posljedica.

Znali smo da je Gospod bio s nama, jer On štiti one koji Njega ljube. Znali smo da nismo prešli na ‘drugu’ vjeru, već da smo prihvatili onu prvu, to jest samog Isusa Krista i da smo odlučili ne samo o Njemu govoriti, već i živjeti po Njegovoj riječi.

U petak smo išli k Miroslavu u bolnicu da ga utješimo i reći mu da smo dobro (iako sam bila u modricama i nosila Šansov ovratnik). Razgovarali smo s liječnikom i saznali da je operacija uspjela, ali da su operirali samo metastaze, a ne žarište; da nije siguran u izlječenje.

Bio je operiran, a zatim je slijedilo zračenje i kemoterapija, u koliko je mogne podnijeti zbog slabosti iscrpljenog organizma.

S braćom i sestrama smo molili i razgovarali o raznim svjedočanstvima i uvijek bi se vidjela velika međusobna ljubav. Miroslav je bio prisutan, jer smo odlazili po njega u bolnicu i vodili ga na bogoslužja.

Kada je Miroslav vidio kako se u zajednici srdačno pozdravljamo, rekao bi da mi samo glumimo, no ubrzo je promijenio mišljenje i rekao da nigdje nije doživio takvu ljubav od nepoznatih ljudi, kao u našoj Zajednici.

Nekolicina naše braće posjećivali su ga u bolnici i donosili našu literaturu, svjedočili o iscjeljenjima To ga je malo ohrabrilo i potaklo na razmišljanje o vjeri koju mi živimo i svjedočimo.

Moj sin Mario je u Zajednici upoznao i sklopio brak s Martinom. Svečanost smo obavili skromno u Zajednici, pa je i to ostavilo veliki dojam na Miroslava koji je zaplakao dirnut svečanošću obreda.

Njegovo se mišljenje po malo mijenjalo. Njegovo se stanje pogoršavalo i postalo kritično. Mogli smo očekivati ono najgore Teško mi je bilo gledati ga.

Klečala sam i vapila Gospodu da mu, ako tijelo i propadne, spasi dušu. Vjerovala sam obećanju iz Biblije i nadala se, prema dj. ap. 16:31: ”Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.”

Sestra Ilonka je skoro svakodnevno dolazila i pomagala mi, a češće je dolazio i Mario, koji je sada bio u Zagrebu. Zajedno smo molili. Miroslavu sam čitala iz Biblije,  kad je to bilo moguće. Puštala sam mu kazete s propovijedima i naše pjesme., ne bih li ga potakla na pokajanje.

Kako se bližio kraj njegovog života, bivao je sve smireniji i strpljiviji, što su i drugi primijetili.

Bila je to milost i riječ Božja koja je djelovala na njega., smekšala mu srce i dala želju da se izmiri s Bogom.

Pozvali smo našeg pastira, koji je došao s još jednim bratom, osam dana prije no što je Miroslav umro.

Tada je predao svoj život Isusu i pokajao se za svoje grijehe.

Zahvaljujem Gospodinu za tu milost, jer je to učinio dok je još bio pri punoj svijesti. Vjerujem da je moj suprug spašen i da ćemo se jednog dana naći zajedno kod Gospoda.

Pogreb je bio svečan. Naš pastir ga je otpratio uz prisutnost mnogo braće i sestara i pjesmu našeg zbora.

Molim Gospoda da mi da snagu da ustrajem u čistom, kršćanskom životu, a znam da je s Bogom moguće i ono što je ljudima nemoguće. Slava našem Gospodinu Isusu Kristu.

Duboko sam se zamislila kada mi je netko rekao da sam previše kristocentrična, a da je zapravo Bog – Otac, taj kome pripada sva slava.

Nikada nisam pomislila da oduzimam Nebeskom Ocu slavu, dajući hvalu Spasitelju Isusu Kristu. Zar ne piše u Svetom pismu da nam je upravo Otac poslao svog ljubljenog Sina?

Malo tko ne zna stih iz  Ivanovog Evanđelja,  3:16, gdje piše:

”Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”

Poznavanjem ovog stiha, nemoguće je ne ljubiti i ne biti  biti zahvalan  Ocu nebeskom. U silnom strahopoštovanju pred tako moćnim, svesilnim Bogom, teško nam je i usta otvoriti i osobno  se Njemu obratiti, ma da nam je On sam, dao za to dozvolu, davši nam pravo da se nazovemo Njegovom djecom.

U isto vrijeme nas Sveto pismo uči da je Isus Krist jedino ime po kojem možemo doći do Oca. (Ivan 14:6:

”Ja sam put, istina i život – reče mu Isus. – Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.”)

U svojoj 1. poslanici, 2:1,apostol Ivan piše:

”Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika….”

Na temelju Svetog pisma vidim da je Isus Krist ne samo Put, Istina i Život, da bez Njega ne mogu doći do Oca, već da je  naš Spasitelj i Zagovornik, ali i Posrednik, kako piše u 1. poslanici Timoteju 2:5:

”Jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus……………….”

Kako je divno znati obećanje Isusovo, koje je apostol Ivan napisao u svom Evanđelju 14:13+14:

”I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.”

Sam Isus kaže: ”Da se proslavi Otac u Sinu.”

Nikada nisam imala problema s davanjem slave, jer za mene postoji samo jedan Bog, koji se manifestira u tri božanske Osobe. Moleći se Isusu, u Njemu vidim Oca; ta i Isus je rekao da je On jedno s Ocem; tko vidi Njega, vidi Oca.

Ma da je to tajna koja se riječima ne može objasniti, Duh Sveti govori našem duhu istinu koju s vjerom prihvaćamo, a opet riječima ne možemo opisati.

Ono što sa sigurnošću mogu posvjedočiti je to, da me je Duh Sveti doveo k Isusu, a da me je Isus Krist približio mom Ocu nebeskom. Slikovito zamišljam da je Isus raširio svoje ruke i jednom je rukom uhvatio moju ruku, a drugom Očevu. Vjerujem da će jednog dana spojiti obje svoje ruke i staviti moju ruku u ruku Očevu. Bit će to vrhunac ispunjenja moje vjere, a vjerujem i vjere one, nanovo rođene djece Božje, koja kroz Isusa Krista, žele doći u dom svog  Oca nebeskog.

O Bogu – Ocu sam tako malo znala, dok nisam doživjela Isusa.

Apostol Ivan u Evanđelju 14: 9-11 piše:

”Toliko sam vremena s vama – odgovori mu Isus – i ti me Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je Oca. Pa kako veliš: ‘Pokaži nam Oca!’? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Ja ne govorim sam od sebe riječi koje vam kažem: Otac koji boravi u meni čini svoja djela. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac je u meni! Ako ne inače, vjerujte zbog samih djela.”

Ima mnogo mjesta u Svetom pismu koja nam tako očito govore, no mi najčešće preletimo neprimjetno preko njih, jer zamišljamo kako sve to već  ‘napamet znamo’. Tek kada nas nešto ili netko, ispravno ili pogrešno upozori, počnemo dublje razmišljati i tražiti dokaze koji će to potvrditi ili poreći.

Hvala Bogu, Sveto pismo je puno ‘dokaza’, a Duh Sveti je uvijek spreman, kad ga iskreno zamolimo, da nam pomogne shvatiti i učvrstiti našu vjeru. Duh Sveti je treća božanska Osoba, a da me On nije zvao i uvjerio u moju grešnost, ne bih se pokajala i dobila spasenje kroz Isusa Krista. Ne bih doživjela živog Boga, tako duboko, iskreno i vjerno. Slava Bogu!

Heda Domitrović

Pastir Koprivničke Zajednice, Zdenko Kukelščak podijelio je s nama divno svjedočanstvo o iscjeljenju njegove majke.

Njegova je majka, Janica Kukelščak, prije nekoliko mjeseci svoj život predala Kristu i to potvrdila krštenjem.

Zbog bolova u rukama, posjetila je liječnika i na mnogim pretragama u Koprivnici ustanovljeno je da ima tumor u zdjelici i to veličine kokošjeg jajeta.

Poslana je na pretrage u Zagreb, gdje je na pregledu, na snimanju i na ultrazvuku taj nalaz potvrđen i u pismenom obliku. Preporuka je bila operativno odstranjenje tumora, na što se je sestra Janica i odlučila.

Pošto je vjerovala u uslišenje molitve i božansko iscjelenje, sestra Janica je zatražila žarku i iskrenu molitvu vjernih.

Molili smo da Gospod proslavi ime svoje.

Najveće iznenađenje je nastalo kada kirurg, odnosno ginekologinja, nije mogla pronaći tumor.

Pomno je pretraživala, ali tumora nije bilo.

Pozvala je kolegu (kirurga), koji je pretražio ne samo zdjelicu, već i ostale dijelove utrobe, ali ni on nije ništa pronašao.

Mnogi su ga vidjeli, napipali i snimili, ali ga sada nije bilo. Za njih je to bilo neobjašnjivo, ali za sestru Janicu, kao ni za nas vjernike, objašnjenje nije bilo potrebno.

Gospod je opet proslavio svoje ime!

Svjedočanstvo sestre iz Osijeka

Nakon četiri godine mog obraćenja, oboljela sam i dijagnosticirana mi je multipla skleroza, a to je bolest središnjeg živčanog sustava.

Nakon gubitka vida na lijevom oku, započelo je liječenje kortikosteroidima. Pokazala se potreba promjene terapije i predloženo mi je od komisije, besplatno liječenje interferonom. U isto vrijeme se je pojavila mogućnost da budem uključena u program za ispitivanje novog lijeka koji je dolazio iz Amerike. Za mnoge bi to bila poželjna prilika.

Ja sam izabrana između 180 kandidata iz cijele Europe. Sada je u meni nastala unutarnja borba i nisam znala za što da se odlučim. Zazivala sam Gospodina da mi dade na znanje što da učinim. Molila sam ga da mi dade na znanje što je Njegova volja za mene. Nakon što su me upoznali s mogućnostima, ali i mogućim teškim nuspojavama, bilo mi je zaista potrebno Božje svjetlo i vodstvo za pravu odluku.

Ušla sam u taj program vjerujući da me Bog može zaštititi od neželjenih posljedica, ali se u meni sve bunilo protiv toga.

Nastavila sam tražiti Božju volju. Bog mi je govorio kroz svoju riječ: Ivan, 5:6…”Želiš li ozdraviti?”, Marko 5:25: ”Mnogo je pretrpjela od pustih liječnika i potrošila sve imanje… što više, bilo joj je sve gore.” Rimljanima, 1:17: ”Pravednik moj će od vjere živjeti.” Razmišljala sam o tome, što mi to Gospodin govori? U svojim molitvama sam tražila da mi kao nekoć svojim slugama kaže kroz san (Joel, 3:1: ”..Vaši će starci sanjati sne…”). Vjerujem da se Bog ne mijenja i da je uvijek isti.

Pred sam zakazani termin i početak priprema za program, Bog mi je odgovorio i posvjedočio mi da je On taj koji čuje, vidi i izbavlja one koji ga s vjerom mole. Sanjala sam da sam u bolnici i da se liječnici bore za moj život. Stavljaju mi masku, daju kisik i injekcijama pokušavaju oživjeti.

Uz sve to kao da sam čula glas koji mi govori: ”Nemoj! Ne idi!” Taj san je utvrdio moje sumnje.

Sestri u crkvi, koja u to vrijeme nije znala da tražim od Gospoda da mi kroz nekoga u crkvi pokaže što je Njegova volja, Bog je dao znak: ”Stop! Crveno! Opasnost za život!”

Mene je ispunio mir, jer sam shvatila da je to Božje upozorenje. Konačno sam donijela odluku. Odlučila sam odustati od programa. Shvatila sam da je vjera moj oslonac, a Isus moj liječnik. Došao je dan kada sam tu odluku trebala saopćiti liječnicima.

Kada sam u ordinaciji rekla da odustajem, nastao je muk. Prijazni smiješak zamijenio je strog i iznenađeni  izraz lica.

Liječnik me upitao što se to desilo i što je utjecalo na moju odluku, kada sam prije bila tako stabilna?

Bilo mi je teško objasniti i reći kako sam dugo razmišljala i koje su me okolnosti dovele do tog zaključka.

Liječnik mi je pokušao objasniti da ne shvaćam ozbiljnost moje bolesti. Rekla sam da sam uvjerena da moj organizam to sve neće podnijeti i da zato odustajem.

Upozoravali su me da ću morati u toplice, vježbe i razne tretmane, no da će se bolest stalno i to fatalno pogoršavati.

”Napravili ste fatalan salto mortale, ako odustanete od programa koji vam je na raspolaganju. To je ono najbolje što vam suvremena medicina danas može pružiti.”

Sve to nije doprinijelo da promijenim svoju odluku.

Pozvali su i moju majku, kako bi utjecala na mene da se predomislim, ali je i moja vjerna majka vjerovala, da je Božje upozorenje da odustanem.

Na kraju je zaključio da mu etika i savjest nalažu da me upozori na rapidno pogoršanje kroz 1-2 mjeseca i da mi je hitno potrebna pomoć psihijatra ili svećenika, jer neka Bog oprosti onima koji me savjetuju, a ne znaju što čine. Njemu preostaje samo da se moli za mene.

Rekla samu mu da je to ono što sve te godine i činim i što mi jedino pomaže,  daje snagu i mir.

Sada se liječnik iznenadio: ”Zar vi računate na pomoć s neba? Pa da,  i danas u 21. stoljeću događaju se čuda!”

”A zašto se to ne bi i na meni obistinilo?”

Rekla sam mu da moramo priznati da ovisimo od pomoći odozgo, jer smo sami nemoćni. Govorim, nastojeći izmamiti njegovo priznanje, ali on mi uzvraća da nije to baš tako.

Sada mi je ponudio i neke alternativne pomoći, a i pomoć ”današnje crkve”. ”Ne današnje crkve, već Kristove crkve.”

Sada je liječnik prepoznao s koje to strane dolazi.

Izravno i otvoreno sam rekla da se uzdam u Isusovu pomoć, da molim s vjerom, a da za mene mole mnogi: u Kristovoj pentekostnoj crkvi u Zagrebu, u Ilici 200 i u Osijeku. Nakon toga sam mu iznijela moje svjedočanstvo i ispričala san koji mi je Gospodin dao kao odgovor na moje molitve.

Opisala sam mu kako sam vidjela sebe iscrpljenu i malaksalu i kako sam se mučila od uboda  injekcije, kako sam čula ”glas”:

”Nemoj! Ne idi!”

Da je taj san utvrdio moje sumnje, tim više što je i još jedna sestra sanjala sličan san. Sada mi je liječnik rekao da se ne želi usprotiviti toj sili, a ja sam ga pozvala da o tome sa mnom malo više razgovara, ali ne u krugu ove zgrade.

Bilo mi je jasno da on nije mogao razumjeti ono što ja govorim i osjećam, no ja sam se radovala, jer sam vidjela da mi je Gospodin dao mogućnost da posvjedočim svoju vjeru.

Vjera je iščekivanje onoga što ne vidimo, ali čemu se nadamo. Izišla sam iz ordinacije osjećajući da izlazim iz ”područja gledanja u područje vjere”. U moje srce je ušao mir, mir koji samo Bog može dati. Kod kuće sam našla pismo sa svjedočanstvom brata iz Amerike, koji je na isti način dobio iscjeljenje i to je upotpunilo moju radost i učvrstilo moju vjeru.

Od tada su prošle 4 godine i sve to vrijeme Gospodin me drži i snaži. Nije došlo do progresije (pogoršanja).

Nakon izvjesnog vremena sam saznala da su oni koji su prihvatili onaj program bili u životnoj opasnosti. Liječnici za moju bolest nemaju lijeka i ne mogu mi pomoći, ali hvala Bogu, za nebeskog liječnika koji iscjeljuje tijelo i dušu.

Zahvaljujem svoj braći i sestrama u našim crkvama, koji žarko i s vjerom mole za mene. Gospodin čuje i uslišava naše molitve. Hvala mu i slava! Aleluja!

Vlasta Ivanković

Ja vas pozdravljam, dragi moji prijatelji i drage moje sestre i braćo u Gospodu! Gospod sa svima vama! Ove retke vam piše jedan bivši drogeraš, propala pijanica, alkoholičar, bivši pušač. Za sebe sam znao reći: „Pijem, pušim, drogiram se, čini mi se, popravljam se!“ Ali hvala Gospodinu mom dobrom koji me je oslobodio od svega toga.

Prije tri godine sam bio kod brata u posjeti u Zagrebu. U subotu smo otišli na nogometnu utakmicu. U nedjelju ujutro brat me upita:

Buraz, ajmo (hoćemo li) u crkvu?

Ajde ti, ja ti ne branim!

Šta, ti ne ideš u crkvu?

Da, ne idem u crkvu, sramota za reći, već deset godina. Zadnji put sam bio na polnoćki 1999. g., a prije toga nisam bio još pet godina.

A jel ideš sa mnom u ovu? – upitao me brat

Kad je rekao „u ovu“ mislio je na vas novovjerce.

Ne, ma ne idem nikuda, mene politika ne zanima, ja se ne smijem baviti politikom.

A jadan, nisam ni znao da ću otprilike za mjesec i pol dana početi ići u crkvu i predati svoj život Kristu. Slava tebi Isuse moj dobri!

Prije otprilike četiri do pet godina, čitam ja novine, kad prilazi mi jedan od mojih kolega i pita me:

Dobro, Frano, što ti očekuješ od svoga života? Kako gledaš na svoj život?

Ja malo razmislim i kažem:

Htio bih saznati šta je to istina!

A daj Frano, ti stalno i uvijek nešto pametuješ, šta je istina? Ajde, reci mi, šta je istina?

Pa, šta ja znam šta je istina. Ja vidim tebe, ti mene, to je istina. Živimo ovaj život koji živimo, to je istina! Šta ja znam šta je istina!

Nakon nekog vremena, kada sam to rekao, počeo sam razmišljati: „pa otkuda to meni, otkad sam ja počeo filozofirati?“

Postoji više vrsta istine. One mogu biti: nepotpuna, nedopunjena, nedorečena… Istina može biti dvosmislena. Pravednost i poštenje mogu biti put do istine, pa čak i čestitost i marljivost. A da li je to dovoljno za spoznaju prave, istinske, apsolutne istine, za spoznaju čiste istine? Kad su brat Oscar i brat Jay, propovjednici i evangelizatori iz Amerike jednom prilikom propovjedali Božju Riječ na evangelizaciji u Koprivnici a potom i u Zagrebu, slušajući ih ovako sam razmišljao: „Ma neka priča tko šta hoće, može pričati tko šta hoće, neka mi kaže što je to istina. Samo me istina zanima, neka mi kaže što je istina!“

I kad sam došao u crkvu u Zagreb u Ilicu 200, po drugi put, nakon gotovo petnaest godina, sjednem u zadnji red. Najednom se neki nemir uvuče u moje grešno srce i zapitam se: „Bože, zašto sam uopće došao ovdje? Pa zar sam morao doći? Ljudi tako iskreni i ispravni, a ja grešan došao i sjedim s njima, bolje da nisam došao! Bože, molim te, podari mir srcu mojem. Molim te, pomozi mi da se smirim!“

Nakon otprilike pola sata, dobijam ja mir u srce svoje, ali sa mirom dobijem još nešto. Odjednom se duhovne oči moje otvoriše. Pa, upravo sam našao ono što sam toliko mnogo vremena tražio! Na zidu iza propovjedaonice piše: „Ja sam put, istina i život“ – reče mu Isus. Istina, i ne samo istina, nego i život, život vječni. O, hvala ti, istino moja, što sam te konačno našao. Hvala ti!

Ma, nisam ja njega našao, nego je on mene našao. Nije ni on mene našao, nego je on mene izabrao! Hvala ti Isuse za to. Pa, to sam pročitao sedam, osam puta, i da nisam shvatio? Kako ja onda to čitam, napamet? Kao što i živim napamet!

„Ja sam put, istina i život“ – reče mu Isus.

Pa kome je to Isus rekao, baš ću ja to pogledati kada dođem kući. Ččitam evanđelje po Ivanu i vraćam se drugi, treći dan da se prisjetim što sam pročitao. Tek tada shvatim da sam pročitao to o istini, ne razmišljajući o čemu čitam. U Ivanovom evanđelju 14:6 Isus je rekao Tomi:

„Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi  Ocu osim po meni.“

U evanđelju po Mateju 11:28 Isus je rekao: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ A ja opterećen brigama zatvorim oči i kažem: „Da, Isuse, doći ću k tebi, samo molim te, pokaži mi put. Odmah, u istom trenutku, se sjetim ovoga: Ja sam put! Ja sam put, istina i život!“

U evanđelju po Ivanu 8:32 Isus je rekao: „Upoznat ćete istinu i istina će vas  osloboditi!“ Od čega će nas ta istina osloboditi? Pa, od grča ovoga svijeta, od muka, patnja i nevolja. U istom evanđelju Iv 18:37, kad je bio pred Pilatom, Isus je rekao: „Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na ovaj svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“ A Pilat ga pita: „Što je istina?“ On ga pita što je istina, a očima ju svojim gleda! Apostol Pavao u 2. Korinćanima 13:8 je napisao: „Ništa ne možemo protiv istine, već samo za istinu.“

Ja sam tražio istinu, a ovdje sam pronašao i život vječni. A šta je sada veće? Koje je sada od ovih dviju visoko moralnih vrijednosti veće: Istina ili život vječni? Šta vi mislite, šta je veće, istina ili život vječni? Šta je život vječni? Šta bi mogao biti život vječni? Evo šta je život vječni: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga i onoga koga si poslao – Isusa Krista.“ To čitamo u Isusovoj svećeničkoj molitvi u Iv 17:3, a u 17. retku Isus kaže: „Posveti ih u istini, tvoja je riječ istina.“ Tvoja je riječ istina!

Mislim da su ove dvije visokomoralne vrijednosti, istina i život vječni, slične, jednake, iste i nadopunjuju se među sobom. „Posveti ih u istini: tvoha he riječ istina.“ Ja sam tražio istinu, našao sam i život vječni. A šta je sada riječ? Šta bi mogla biti riječ? Evo šta je riječ:

„U početki bijaše Riječ.

I Riječ bijaše u Boga.

I Riječ bijaše Bog.“

I Riječ bijaše Bog.

Kad sam shvatio da sam našao ono što sam tolike godine tražio – istinu, onda sam zaplakao, onda su mi se oči zarosile. Davno prije sam znao reći za sebe: „Ja više nikad neću plakati. Tko, ja da plačem? Pa ja ne mogu plakati! Ja sam frajerčina, ja sam manga (ljudina), ja ne plačem. Plakao sam kad sam bio klinjo, kad sam bio malešan, sad više ne plačem…“ Ali kad sam počeo plakati, suza je suzu gonila…

Nisam plakao kad mi je bratić poginuo u ratu. Nisam plakao kad mi je nećak poginuo u prometnoj nezgodi. Ipak, čovjeku je teško, i zaplače kad netko stariji pogine, a kako ne bi za djetetom od pet, šest godina. Nisam plakao ni 1999. kad su mi tetku i tetka eshumirali u okolici Vukovara. Nisam plakao ni kad mi je majka doživjela moždani udar. Onda sam se zapitao: „Bože, zašto ona? Zašto ona koja se toliko namučila i napatila u životu? Zašto ona koja je trebala biti zaklana? Zašto ona koja je trebala biti zapaljena? Zašto ona koja je nas desetero djece rodila, od toga niti jedno u bolnici, rodilištu?“ Nisam plakao kad mi je najbolji prijatelj teško stradao u prometnoj nesreći, kad je bilo pitanje dali će preživjeti. Ili ostati teški invalid, jer je bio nekoliko dana u komi. Onda sam se zapitao: „Zašto Bože? Pa zar mora tako biti? Zar sve meni tako drage osobe moraju otići iz života moga? Zar moram ostati sam na ovome svijetu? Zašto Bože tako?“

Svi smo mi doživjeli nepravdu u svojem životu, ali to čovjeka ojača, očvrsne i izgrađuje mu karakter. U životu postoji više uspona i padova, nije sramota pasti, sramota je ne podići se. I kad sam ja pao, dodirnuo dno dna, kad sam dodirnuo dno života, kad mi je ostala samo gomila uspomena, sjećanja i tuge, onda sma rekao: „Bože, molim te, pomozi mi u životu mojemu. Bože, molim te, pošalji mi nekakvu osobu, nekakvog čovjeka koji će mi reći šta da radim, kako da se ponašam u životu. Molim te, pomozi mi!“ Na tu molitvu sam kasnije zaboravio. Normalno, kao i sve što u životu tražim od Gospoda, onda to zaboravim.

Prije tri godine bio sam sa protupožarnom ekipom na otoku Lošinju. Trebali smo ostati četiri tjedna, ostali smo dva, čak nešto manje od dva. Kiše su počele učestalo padati pa više nije bilo potrebe da ostanemo duže. Vratili smo se nazad u bazu u Varaždin. Šef nas je poslao na godišnji odmor. Dođem kod sestre Mande u Koprivnicu, a ona mi kaže: „Dolazi jedan misionar iz Amerike. Hoćeš li u petak biti moj prijatelj?“ Ja razmišljam: „Pa ja sam joj brat, kako onda mogu biti prijatelj?“ Kad je došao petak odlučim da ne idem na tu evangelizaciju, jer to smatram ozbiljnim i ne želim tamo nikome smetati. Pitam sestru kad dolaze, kaže u 12 sati. Odmah sam si isplanirao da ću biti kod sestre do 11.30 a onda ću otići, onda ću pobjeći od njih, jer ne želim smetati, to smatram ozbiljnim. Sestra mi kaže da napravim još jedan posao, a ja razmišljam u sebi: „Još ovo napravim i moram ići dok oni nisu došli. Moram pobjeći. Ali su oni došli nešto ranije!“ Kud sada? Da bih izišao, moram proći pokraj njih. Kultura mi nalaže da se barem rukujem sa njima. Pozdravim ih kad sestra ponudi sok. Fino. Malo smo porazgovarali, a sestra nas pozove za stol da ručamo. Još bolje! Poslije ručka ostao sam razgovarati sa bratom Oscarom i bratom Jayom oko dva sata, i tada mi je on ispričao neka svoja svjedočanstva. Kada se približilo vrijeme za službu, odlučim otići za svojim poslom. Pošto od posla nije bilo ništa, valjda je Bog tako htio, a i kiša je padala vani, počnem razmišljati u sebi: „E, kad je baš tako, idem da vidim što ti Ameri imaju meni za reći. Nisam bio u  crkvi desetak godina. Pa slobodno i ja mogu otići barem jednom u deset godina! Reći ću bratu Oscaru kad je on tako moralna osoba, da se pomoli za mene, ali tako da samo on čuje i zna.“

Dođem u crkvu u Koprivnici, prvi put nakon mnogo godina i sjednem u zadnji red. Slušam brata Oscara kako priča da je imao evangelizaciju u Rumunjskoj gdje su se dvije žana nakon službe smijale: „A ha ha, koji Bog? Kakav Bog? Boga nema!“ A otprilike nakon sat vremena doživjele su prometnu nesreću i obje poginule, izgubljene za cijelu vječnost. A da su prihvatile Isusa Krista u svoj život, bile bi spašene. Na kraju evangelizacije kaže brat Oscar: „Ako ima tko da se molimo za njega, neka digne ruku!“ O, super! Pa ja sam ionako mislionjemu reći da se pomoli za mene, a sad on pita. Fino, sad ću samo podići ruku i neka se on pomoli za mene. Podignem ruku i odmah ju spustim. Ne znam da li treba držati, vidim baka ispred mene podigla ruku i drži, pa tako i ja po drugi put podignem ruku. Brat Oscar kaže: „Hvala, hvala, vidim, hvala! E sad bih zamolio one koji su podigli ruke neka dođu naprijed!“ Meni je odmah postalo nekako nelagodno. Pa kud sad naprijed, šta sad hoće? I dođem ja naprijed, a brat Oscar se pomoli za mene. Tada mi je rekao nešto što još tada nije bilo u mojim dosezima. Nešto što sam shvatio tek sat vremena kasnije, jer sam ga pasivno slušao i nekako sam se čudno osjećao.

Tjedan dana nakon što je brat Oscar otišao u Ameriku, meni se ponovno po drugi puta otvore duhovne oči: Bog je odgovorio na moje molitve. Poslao je čovjeka iz Amerike koji će mi reći šta da radim, kako da se ponašam u životu. Dva dana nakon šta je brat Oscar bio u Koprivnici, sestra i ja sjedimo za stolom i sestra mi kaže:

Ja sam tebe sanjala

Ti mene sanjala? – ja onako s visoka – pa kako si ti to mene sanjala

Ja sam tebe sanjala na jednom križanju gdje je bilo puno šiblja, grmlja, šipražja, vidim i ostalu braću, ali tebe najviše, najjasnije i gdje sotona spušta ruke nad tobom, iznad tebe.

Pa kad si ti to mene sanjala? – pitam ja nju u nadi da će mi reći: „Prije 2-3 mjeseca, 6 mjeseci, godinu dana!

Ja sam tebe sanjala prije 25 godina!

Prije 25 godina? – začudim se ja

Da, prije 25 godina

Pa prije 25 godina ti si imala 10 godina!

Da, 10 godina

I to mi tek sada kažeš?

Ja sam to tebi i prije rekla, samo što si ti to zaboravio!

Digao sam se od stola, izišao van iz kuhinje, nekako ljut, nervozan, mješavina mojih čudnih osjećaja. „A joj, to je bilo prije 25 godina, a ona to meni tek sad govori! Šta to uopće znači? Šta bi to moglo značiti? Prestrašno strašne priče – prestrašno strašne storije!!“

Bio sam na osiguranju objekata u Čakovcu i nakon 4-5 dana osjetim umor, veliku pospanost. Odlučio sam malo odspavati, premda nemam običaj spavati. Kad sam legao i pokrio se plahtom, osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Tada sam iskreno, iz srca rekao: „Isuse, molim te, čuvaj me i pazi, molim te pomozi mi da sve ovo izdržim, molim te, ti me čuvaj i pazi.“ A meni u mislima mojim dolazi glas: „Čuvati ću te snagom…“ O, Isuse, hvala ti za ove tvoje riječi u mislima mojim… „Čuvati ću te snagom kojom sam demone izgonio! Čuvati ću te snagom kojom sam demone izgonio!“ Šta vi mislite sada? Da ja lažem? Tako nadnaravna, nadtjelesna sila i snaga, a on će mene upravo tom snagom čuvati. Pa ja trebam biti sretan čovjek! Slava tebi Isuse moj dobri! Haleluja!

Davno prije sam znao reći: „Pa šta hoćeš Bože od mene? Ostavi me na miru! Ne psujem te, ne vrijeđam te. Šta hoćeš od mene? Ja ću sam svojim putem. Neću ni sotoni služiti, pogotovo ne njemu, ali me i ti Bože ostavi na miru. “ Ali da me ostavio sigurno bi sotona kad tad došao da me kuša i zavede. Hvala Gospodu da sam našao njegov put a ne svoj. Jer postoje samo dva puta, ne tri, baš kao što su i dva cilja…

Nebo – gdje je čistoća, bjelina, ulice popločene zlatom, gdje nas čeka nešto što ni oko čovječje ne vidje, ni uho čovječje ne ču, niti um čovječji ne može zamisliti, gdje više neće biti ni plača ni bolesti.

Pakao – gdje vlada princ tame, gospodar materijalnog, otac laži, gdje će biti vječita bol… gdje će biti plač i škrgut zuba…

Ali… zahvalan sam Gospodu koji je vas dao meni, i koji je mene dao vama. Vas meni kao braću i sestre i mene vama kao brata!