Svjedočanstva

Svjedočanstvo brata Frane

Ja vas pozdravljam, dragi moji prijatelji i drage moje sestre i braćo u Gospodu! Gospod sa svima vama! Ove retke vam piše jedan bivši drogeraš, propala pijanica, alkoholičar, bivši pušač. Za sebe sam znao reći: „Pijem, pušim, drogiram se, čini mi se, popravljam se!“ Ali hvala Gospodinu mom dobrom koji me je oslobodio od svega toga.

Prije tri godine sam bio kod brata u posjeti u Zagrebu. U subotu smo otišli na nogometnu utakmicu. U nedjelju ujutro brat me upita:

Buraz, ajmo (hoćemo li) u crkvu?

Ajde ti, ja ti ne branim!

Šta, ti ne ideš u crkvu?

Da, ne idem u crkvu, sramota za reći, već deset godina. Zadnji put sam bio na polnoćki 1999. g., a prije toga nisam bio još pet godina.

A jel ideš sa mnom u ovu? – upitao me brat

Kad je rekao „u ovu“ mislio je na vas novovjerce.

Ne, ma ne idem nikuda, mene politika ne zanima, ja se ne smijem baviti politikom.

A jadan, nisam ni znao da ću otprilike za mjesec i pol dana početi ići u crkvu i predati svoj život Kristu. Slava tebi Isuse moj dobri!

Prije otprilike četiri do pet godina, čitam ja novine, kad prilazi mi jedan od mojih kolega i pita me:

Dobro, Frano, što ti očekuješ od svoga života? Kako gledaš na svoj život?

Ja malo razmislim i kažem:

Htio bih saznati šta je to istina!

A daj Frano, ti stalno i uvijek nešto pametuješ, šta je istina? Ajde, reci mi, šta je istina?

Pa, šta ja znam šta je istina. Ja vidim tebe, ti mene, to je istina. Živimo ovaj život koji živimo, to je istina! Šta ja znam šta je istina!

Nakon nekog vremena, kada sam to rekao, počeo sam razmišljati: „pa otkuda to meni, otkad sam ja počeo filozofirati?“

Postoji više vrsta istine. One mogu biti: nepotpuna, nedopunjena, nedorečena… Istina može biti dvosmislena. Pravednost i poštenje mogu biti put do istine, pa čak i čestitost i marljivost. A da li je to dovoljno za spoznaju prave, istinske, apsolutne istine, za spoznaju čiste istine? Kad su brat Oscar i brat Jay, propovjednici i evangelizatori iz Amerike jednom prilikom propovjedali Božju Riječ na evangelizaciji u Koprivnici a potom i u Zagrebu, slušajući ih ovako sam razmišljao: „Ma neka priča tko šta hoće, može pričati tko šta hoće, neka mi kaže što je to istina. Samo me istina zanima, neka mi kaže što je istina!“

I kad sam došao u crkvu u Zagreb u Ilicu 200, po drugi put, nakon gotovo petnaest godina, sjednem u zadnji red. Najednom se neki nemir uvuče u moje grešno srce i zapitam se: „Bože, zašto sam uopće došao ovdje? Pa zar sam morao doći? Ljudi tako iskreni i ispravni, a ja grešan došao i sjedim s njima, bolje da nisam došao! Bože, molim te, podari mir srcu mojem. Molim te, pomozi mi da se smirim!“

Nakon otprilike pola sata, dobijam ja mir u srce svoje, ali sa mirom dobijem još nešto. Odjednom se duhovne oči moje otvoriše. Pa, upravo sam našao ono što sam toliko mnogo vremena tražio! Na zidu iza propovjedaonice piše: „Ja sam put, istina i život“ – reče mu Isus. Istina, i ne samo istina, nego i život, život vječni. O, hvala ti, istino moja, što sam te konačno našao. Hvala ti!

Ma, nisam ja njega našao, nego je on mene našao. Nije ni on mene našao, nego je on mene izabrao! Hvala ti Isuse za to. Pa, to sam pročitao sedam, osam puta, i da nisam shvatio? Kako ja onda to čitam, napamet? Kao što i živim napamet!

„Ja sam put, istina i život“ – reče mu Isus.

Pa kome je to Isus rekao, baš ću ja to pogledati kada dođem kući. Ččitam evanđelje po Ivanu i vraćam se drugi, treći dan da se prisjetim što sam pročitao. Tek tada shvatim da sam pročitao to o istini, ne razmišljajući o čemu čitam. U Ivanovom evanđelju 14:6 Isus je rekao Tomi:

„Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi  Ocu osim po meni.“

U evanđelju po Mateju 11:28 Isus je rekao: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ A ja opterećen brigama zatvorim oči i kažem: „Da, Isuse, doći ću k tebi, samo molim te, pokaži mi put. Odmah, u istom trenutku, se sjetim ovoga: Ja sam put! Ja sam put, istina i život!“

U evanđelju po Ivanu 8:32 Isus je rekao: „Upoznat ćete istinu i istina će vas  osloboditi!“ Od čega će nas ta istina osloboditi? Pa, od grča ovoga svijeta, od muka, patnja i nevolja. U istom evanđelju Iv 18:37, kad je bio pred Pilatom, Isus je rekao: „Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na ovaj svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“ A Pilat ga pita: „Što je istina?“ On ga pita što je istina, a očima ju svojim gleda! Apostol Pavao u 2. Korinćanima 13:8 je napisao: „Ništa ne možemo protiv istine, već samo za istinu.“

Ja sam tražio istinu, a ovdje sam pronašao i život vječni. A šta je sada veće? Koje je sada od ovih dviju visoko moralnih vrijednosti veće: Istina ili život vječni? Šta vi mislite, šta je veće, istina ili život vječni? Šta je život vječni? Šta bi mogao biti život vječni? Evo šta je život vječni: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga i onoga koga si poslao – Isusa Krista.“ To čitamo u Isusovoj svećeničkoj molitvi u Iv 17:3, a u 17. retku Isus kaže: „Posveti ih u istini, tvoja je riječ istina.“ Tvoja je riječ istina!

Mislim da su ove dvije visokomoralne vrijednosti, istina i život vječni, slične, jednake, iste i nadopunjuju se među sobom. „Posveti ih u istini: tvoha he riječ istina.“ Ja sam tražio istinu, našao sam i život vječni. A šta je sada riječ? Šta bi mogla biti riječ? Evo šta je riječ:

„U početki bijaše Riječ.

I Riječ bijaše u Boga.

I Riječ bijaše Bog.“

I Riječ bijaše Bog.

Kad sam shvatio da sam našao ono što sam tolike godine tražio – istinu, onda sam zaplakao, onda su mi se oči zarosile. Davno prije sam znao reći za sebe: „Ja više nikad neću plakati. Tko, ja da plačem? Pa ja ne mogu plakati! Ja sam frajerčina, ja sam manga (ljudina), ja ne plačem. Plakao sam kad sam bio klinjo, kad sam bio malešan, sad više ne plačem…“ Ali kad sam počeo plakati, suza je suzu gonila…

Nisam plakao kad mi je bratić poginuo u ratu. Nisam plakao kad mi je nećak poginuo u prometnoj nezgodi. Ipak, čovjeku je teško, i zaplače kad netko stariji pogine, a kako ne bi za djetetom od pet, šest godina. Nisam plakao ni 1999. kad su mi tetku i tetka eshumirali u okolici Vukovara. Nisam plakao ni kad mi je majka doživjela moždani udar. Onda sam se zapitao: „Bože, zašto ona? Zašto ona koja se toliko namučila i napatila u životu? Zašto ona koja je trebala biti zaklana? Zašto ona koja je trebala biti zapaljena? Zašto ona koja je nas desetero djece rodila, od toga niti jedno u bolnici, rodilištu?“ Nisam plakao kad mi je najbolji prijatelj teško stradao u prometnoj nesreći, kad je bilo pitanje dali će preživjeti. Ili ostati teški invalid, jer je bio nekoliko dana u komi. Onda sam se zapitao: „Zašto Bože? Pa zar mora tako biti? Zar sve meni tako drage osobe moraju otići iz života moga? Zar moram ostati sam na ovome svijetu? Zašto Bože tako?“

Svi smo mi doživjeli nepravdu u svojem životu, ali to čovjeka ojača, očvrsne i izgrađuje mu karakter. U životu postoji više uspona i padova, nije sramota pasti, sramota je ne podići se. I kad sam ja pao, dodirnuo dno dna, kad sam dodirnuo dno života, kad mi je ostala samo gomila uspomena, sjećanja i tuge, onda sma rekao: „Bože, molim te, pomozi mi u životu mojemu. Bože, molim te, pošalji mi nekakvu osobu, nekakvog čovjeka koji će mi reći šta da radim, kako da se ponašam u životu. Molim te, pomozi mi!“ Na tu molitvu sam kasnije zaboravio. Normalno, kao i sve što u životu tražim od Gospoda, onda to zaboravim.

Prije tri godine bio sam sa protupožarnom ekipom na otoku Lošinju. Trebali smo ostati četiri tjedna, ostali smo dva, čak nešto manje od dva. Kiše su počele učestalo padati pa više nije bilo potrebe da ostanemo duže. Vratili smo se nazad u bazu u Varaždin. Šef nas je poslao na godišnji odmor. Dođem kod sestre Mande u Koprivnicu, a ona mi kaže: „Dolazi jedan misionar iz Amerike. Hoćeš li u petak biti moj prijatelj?“ Ja razmišljam: „Pa ja sam joj brat, kako onda mogu biti prijatelj?“ Kad je došao petak odlučim da ne idem na tu evangelizaciju, jer to smatram ozbiljnim i ne želim tamo nikome smetati. Pitam sestru kad dolaze, kaže u 12 sati. Odmah sam si isplanirao da ću biti kod sestre do 11.30 a onda ću otići, onda ću pobjeći od njih, jer ne želim smetati, to smatram ozbiljnim. Sestra mi kaže da napravim još jedan posao, a ja razmišljam u sebi: „Još ovo napravim i moram ići dok oni nisu došli. Moram pobjeći. Ali su oni došli nešto ranije!“ Kud sada? Da bih izišao, moram proći pokraj njih. Kultura mi nalaže da se barem rukujem sa njima. Pozdravim ih kad sestra ponudi sok. Fino. Malo smo porazgovarali, a sestra nas pozove za stol da ručamo. Još bolje! Poslije ručka ostao sam razgovarati sa bratom Oscarom i bratom Jayom oko dva sata, i tada mi je on ispričao neka svoja svjedočanstva. Kada se približilo vrijeme za službu, odlučim otići za svojim poslom. Pošto od posla nije bilo ništa, valjda je Bog tako htio, a i kiša je padala vani, počnem razmišljati u sebi: „E, kad je baš tako, idem da vidim što ti Ameri imaju meni za reći. Nisam bio u  crkvi desetak godina. Pa slobodno i ja mogu otići barem jednom u deset godina! Reći ću bratu Oscaru kad je on tako moralna osoba, da se pomoli za mene, ali tako da samo on čuje i zna.“

Dođem u crkvu u Koprivnici, prvi put nakon mnogo godina i sjednem u zadnji red. Slušam brata Oscara kako priča da je imao evangelizaciju u Rumunjskoj gdje su se dvije žana nakon službe smijale: „A ha ha, koji Bog? Kakav Bog? Boga nema!“ A otprilike nakon sat vremena doživjele su prometnu nesreću i obje poginule, izgubljene za cijelu vječnost. A da su prihvatile Isusa Krista u svoj život, bile bi spašene. Na kraju evangelizacije kaže brat Oscar: „Ako ima tko da se molimo za njega, neka digne ruku!“ O, super! Pa ja sam ionako mislionjemu reći da se pomoli za mene, a sad on pita. Fino, sad ću samo podići ruku i neka se on pomoli za mene. Podignem ruku i odmah ju spustim. Ne znam da li treba držati, vidim baka ispred mene podigla ruku i drži, pa tako i ja po drugi put podignem ruku. Brat Oscar kaže: „Hvala, hvala, vidim, hvala! E sad bih zamolio one koji su podigli ruke neka dođu naprijed!“ Meni je odmah postalo nekako nelagodno. Pa kud sad naprijed, šta sad hoće? I dođem ja naprijed, a brat Oscar se pomoli za mene. Tada mi je rekao nešto što još tada nije bilo u mojim dosezima. Nešto što sam shvatio tek sat vremena kasnije, jer sam ga pasivno slušao i nekako sam se čudno osjećao.

Tjedan dana nakon što je brat Oscar otišao u Ameriku, meni se ponovno po drugi puta otvore duhovne oči: Bog je odgovorio na moje molitve. Poslao je čovjeka iz Amerike koji će mi reći šta da radim, kako da se ponašam u životu. Dva dana nakon šta je brat Oscar bio u Koprivnici, sestra i ja sjedimo za stolom i sestra mi kaže:

Ja sam tebe sanjala

Ti mene sanjala? – ja onako s visoka – pa kako si ti to mene sanjala

Ja sam tebe sanjala na jednom križanju gdje je bilo puno šiblja, grmlja, šipražja, vidim i ostalu braću, ali tebe najviše, najjasnije i gdje sotona spušta ruke nad tobom, iznad tebe.

Pa kad si ti to mene sanjala? – pitam ja nju u nadi da će mi reći: „Prije 2-3 mjeseca, 6 mjeseci, godinu dana!

Ja sam tebe sanjala prije 25 godina!

Prije 25 godina? – začudim se ja

Da, prije 25 godina

Pa prije 25 godina ti si imala 10 godina!

Da, 10 godina

I to mi tek sada kažeš?

Ja sam to tebi i prije rekla, samo što si ti to zaboravio!

Digao sam se od stola, izišao van iz kuhinje, nekako ljut, nervozan, mješavina mojih čudnih osjećaja. „A joj, to je bilo prije 25 godina, a ona to meni tek sad govori! Šta to uopće znači? Šta bi to moglo značiti? Prestrašno strašne priče – prestrašno strašne storije!!“

Bio sam na osiguranju objekata u Čakovcu i nakon 4-5 dana osjetim umor, veliku pospanost. Odlučio sam malo odspavati, premda nemam običaj spavati. Kad sam legao i pokrio se plahtom, osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Tada sam iskreno, iz srca rekao: „Isuse, molim te, čuvaj me i pazi, molim te pomozi mi da sve ovo izdržim, molim te, ti me čuvaj i pazi.“ A meni u mislima mojim dolazi glas: „Čuvati ću te snagom…“ O, Isuse, hvala ti za ove tvoje riječi u mislima mojim… „Čuvati ću te snagom kojom sam demone izgonio! Čuvati ću te snagom kojom sam demone izgonio!“ Šta vi mislite sada? Da ja lažem? Tako nadnaravna, nadtjelesna sila i snaga, a on će mene upravo tom snagom čuvati. Pa ja trebam biti sretan čovjek! Slava tebi Isuse moj dobri! Haleluja!

Davno prije sam znao reći: „Pa šta hoćeš Bože od mene? Ostavi me na miru! Ne psujem te, ne vrijeđam te. Šta hoćeš od mene? Ja ću sam svojim putem. Neću ni sotoni služiti, pogotovo ne njemu, ali me i ti Bože ostavi na miru. “ Ali da me ostavio sigurno bi sotona kad tad došao da me kuša i zavede. Hvala Gospodu da sam našao njegov put a ne svoj. Jer postoje samo dva puta, ne tri, baš kao što su i dva cilja…

Nebo – gdje je čistoća, bjelina, ulice popločene zlatom, gdje nas čeka nešto što ni oko čovječje ne vidje, ni uho čovječje ne ču, niti um čovječji ne može zamisliti, gdje više neće biti ni plača ni bolesti.

Pakao – gdje vlada princ tame, gospodar materijalnog, otac laži, gdje će biti vječita bol… gdje će biti plač i škrgut zuba…

Ali… zahvalan sam Gospodu koji je vas dao meni, i koji je mene dao vama. Vas meni kao braću i sestre i mene vama kao brata!