Na izmaku ljeta, jednog ne baš pre toplog dana, zatekla sam sestru Ankicu Maršanić, kako poduprta jastucima, sjedi na trosjedu. Na dohvat ruke, s lijeve i desne strane, nalazile su se štake. Nešto malo dalje, složena ‘hodalica’.
S naporom sam zadržala osmijeh na licu, jer bih bila najradije zaplakala vidjevši je takvu.
Ugledavši me, njeno se lice ožarilo osmijehom. Više kliktajem no riječima izrazila mi je dobrodošlicu, uz neizostavno:
”Slava Bogu!”
Ona se upravo (dan ranije), vratila iz bolnice gdje su joj namjestili kuk, koji je nakon operacije već treći puta iskočio.
Sada su ga, uz dodatni operacijski zahvat pojačali i stabilizirali u nadi da će ovaj puta konačno ostati na mjestu.
”Znaš –rekla je sestra Ankica – da nisam u tako kratkom vremenu doživjela moždani udar i infarkt, ne bi mi bili mišići tako oslabili, ali slava mom dragom Gospodu, što je bio uz mene i pomogao mi da sve to preživim! Zbog svega toga, ja ga ne mogu dovoljno slaviti i zahvaliti mu se.
Moj muž (brat Božo) i ja ujutro i navečer u molitvi i pjesmi zahvaljujemo se našem Gospodu.”
”Reci mi, sestro – zapitala sam ju – da li te jako boli?”
Opet se slatko nasmijala, a lice joj se ožarilo u zanosu kada mi je rekla: ”Ne! Ne boli me jako, ali znaš, to je sve od Gospoda. Moja braća i sestre se mole za mene, a i ja se s mojim Božekom molim i Gospod uslišava naše molitve!”
Sjetila sam se da je nedavno prije operacije lijevog kuka, imala operaciju desnog kuka, koja je, hvala Bogu, prošla bez naknadnih komplikacija.
Kada sam ju zapitala da li ju je jako bolilo kada je operirala desni kuk, sva oduševljena i uzdignutih ruku je rekla:
”Ne! Niti onda, a niti kada su mi operirali srce, niti kada sam doživjela infarkt, niti moždani udar, moj Gospod je mene zaštitio i nije dozvolio da me boli.
Ni sama ne mogu dokučiti kako je to bilo moguće da u četiri godine prođem infarkt, možđani udar, operaciju srca, operaciju desnog i lijevog kuka, a uz to mi se i tri puta iščašio kuk i da sam kroz sve to prošla. Gospod je dozvolio te velike kušnje na mene, ali mi nije dao više no što sam mogla podnijeti.
Tako piše u Svetom pismu, a ja sam živi svjedok da su Božja obećanja istinita.”
”Ti znaš sestro, da se naša, a i neke druge crkve mole da te Gospod opet postavi na noge, da dođeš u Zajednicu kako bismo ga zajedno mogli slaviti i zahvaliti mu na pruženoj pomoći. Molimo ga da ti pomogne snositi to teško breme i jača vjeru kako ne bi posumnjala u Njegovu ljubav.”
Ona je odgovorila: ”Znam to i zahvaljujem vam svima na tome, a Bogu zahvaljujem za sestre i braću koja se tako žarko i jednodušno mole za mene. Zato jer se molite s toliko ljubavi, Gospod će dovesti kraju djelo iscijeljena, koje je na meni započeo. Znaš sestro, – nastavila je sestra Ankica – nije mi uvijek lako!
Mnogo puta postajem nestrpljiva, jer sve to tako dugo traje i ja sam odvojena od Zajednice.
Nekada mi dođu i suze na oči, ali ne dopustim da postanem malodušna, jer se sjetim što je sve naš Gospod za nas pretrpio.
Onda ga molim za novu snagu i da mi dade strpljenje bez mrmljanja i vjerujem da On čuje i da je uslišanje blizu.
Znaš, nije mi uvijek lako. Sama ne bih mogla, ali s Isusom mogu sve to mnogo lakše podnijeti.
Uz sve to. zahvaljujem Bogu što mi je dao tako požrtvovnog muža, koji me njeguje, dvori i hrabri djelom i molitvom i to uvijek s tako mnogo ljubavi.”
Pričajući mi tako, sestra Ankica je pogledala na sat koji je visio njoj nasuprot i rekla: ”Božek! Pet je sati. Ti se moraš spremati za Službu, da ne zakasniš! ”
Slava Gospodu za živu vjeru naše sestre, za svjedočanstvo i primjer koji nam daje.
Razgovor vodila sestra Heda