Svjedočanstva

Bog može ono što liječnici ne mogu

Svjedočanstvo sestre iz Osijeka

Nakon četiri godine mog obraćenja, oboljela sam i dijagnosticirana mi je multipla skleroza, a to je bolest središnjeg živčanog sustava.

Nakon gubitka vida na lijevom oku, započelo je liječenje kortikosteroidima. Pokazala se potreba promjene terapije i predloženo mi je od komisije, besplatno liječenje interferonom. U isto vrijeme se je pojavila mogućnost da budem uključena u program za ispitivanje novog lijeka koji je dolazio iz Amerike. Za mnoge bi to bila poželjna prilika.

Ja sam izabrana između 180 kandidata iz cijele Europe. Sada je u meni nastala unutarnja borba i nisam znala za što da se odlučim. Zazivala sam Gospodina da mi dade na znanje što da učinim. Molila sam ga da mi dade na znanje što je Njegova volja za mene. Nakon što su me upoznali s mogućnostima, ali i mogućim teškim nuspojavama, bilo mi je zaista potrebno Božje svjetlo i vodstvo za pravu odluku.

Ušla sam u taj program vjerujući da me Bog može zaštititi od neželjenih posljedica, ali se u meni sve bunilo protiv toga.

Nastavila sam tražiti Božju volju. Bog mi je govorio kroz svoju riječ: Ivan, 5:6…”Želiš li ozdraviti?”, Marko 5:25: ”Mnogo je pretrpjela od pustih liječnika i potrošila sve imanje… što više, bilo joj je sve gore.” Rimljanima, 1:17: ”Pravednik moj će od vjere živjeti.” Razmišljala sam o tome, što mi to Gospodin govori? U svojim molitvama sam tražila da mi kao nekoć svojim slugama kaže kroz san (Joel, 3:1: ”..Vaši će starci sanjati sne…”). Vjerujem da se Bog ne mijenja i da je uvijek isti.

Pred sam zakazani termin i početak priprema za program, Bog mi je odgovorio i posvjedočio mi da je On taj koji čuje, vidi i izbavlja one koji ga s vjerom mole. Sanjala sam da sam u bolnici i da se liječnici bore za moj život. Stavljaju mi masku, daju kisik i injekcijama pokušavaju oživjeti.

Uz sve to kao da sam čula glas koji mi govori: ”Nemoj! Ne idi!” Taj san je utvrdio moje sumnje.

Sestri u crkvi, koja u to vrijeme nije znala da tražim od Gospoda da mi kroz nekoga u crkvi pokaže što je Njegova volja, Bog je dao znak: ”Stop! Crveno! Opasnost za život!”

Mene je ispunio mir, jer sam shvatila da je to Božje upozorenje. Konačno sam donijela odluku. Odlučila sam odustati od programa. Shvatila sam da je vjera moj oslonac, a Isus moj liječnik. Došao je dan kada sam tu odluku trebala saopćiti liječnicima.

Kada sam u ordinaciji rekla da odustajem, nastao je muk. Prijazni smiješak zamijenio je strog i iznenađeni  izraz lica.

Liječnik me upitao što se to desilo i što je utjecalo na moju odluku, kada sam prije bila tako stabilna?

Bilo mi je teško objasniti i reći kako sam dugo razmišljala i koje su me okolnosti dovele do tog zaključka.

Liječnik mi je pokušao objasniti da ne shvaćam ozbiljnost moje bolesti. Rekla sam da sam uvjerena da moj organizam to sve neće podnijeti i da zato odustajem.

Upozoravali su me da ću morati u toplice, vježbe i razne tretmane, no da će se bolest stalno i to fatalno pogoršavati.

”Napravili ste fatalan salto mortale, ako odustanete od programa koji vam je na raspolaganju. To je ono najbolje što vam suvremena medicina danas može pružiti.”

Sve to nije doprinijelo da promijenim svoju odluku.

Pozvali su i moju majku, kako bi utjecala na mene da se predomislim, ali je i moja vjerna majka vjerovala, da je Božje upozorenje da odustanem.

Na kraju je zaključio da mu etika i savjest nalažu da me upozori na rapidno pogoršanje kroz 1-2 mjeseca i da mi je hitno potrebna pomoć psihijatra ili svećenika, jer neka Bog oprosti onima koji me savjetuju, a ne znaju što čine. Njemu preostaje samo da se moli za mene.

Rekla samu mu da je to ono što sve te godine i činim i što mi jedino pomaže,  daje snagu i mir.

Sada se liječnik iznenadio: ”Zar vi računate na pomoć s neba? Pa da,  i danas u 21. stoljeću događaju se čuda!”

”A zašto se to ne bi i na meni obistinilo?”

Rekla sam mu da moramo priznati da ovisimo od pomoći odozgo, jer smo sami nemoćni. Govorim, nastojeći izmamiti njegovo priznanje, ali on mi uzvraća da nije to baš tako.

Sada mi je ponudio i neke alternativne pomoći, a i pomoć ”današnje crkve”. ”Ne današnje crkve, već Kristove crkve.”

Sada je liječnik prepoznao s koje to strane dolazi.

Izravno i otvoreno sam rekla da se uzdam u Isusovu pomoć, da molim s vjerom, a da za mene mole mnogi: u Kristovoj pentekostnoj crkvi u Zagrebu, u Ilici 200 i u Osijeku. Nakon toga sam mu iznijela moje svjedočanstvo i ispričala san koji mi je Gospodin dao kao odgovor na moje molitve.

Opisala sam mu kako sam vidjela sebe iscrpljenu i malaksalu i kako sam se mučila od uboda  injekcije, kako sam čula ”glas”:

”Nemoj! Ne idi!”

Da je taj san utvrdio moje sumnje, tim više što je i još jedna sestra sanjala sličan san. Sada mi je liječnik rekao da se ne želi usprotiviti toj sili, a ja sam ga pozvala da o tome sa mnom malo više razgovara, ali ne u krugu ove zgrade.

Bilo mi je jasno da on nije mogao razumjeti ono što ja govorim i osjećam, no ja sam se radovala, jer sam vidjela da mi je Gospodin dao mogućnost da posvjedočim svoju vjeru.

Vjera je iščekivanje onoga što ne vidimo, ali čemu se nadamo. Izišla sam iz ordinacije osjećajući da izlazim iz ”područja gledanja u područje vjere”. U moje srce je ušao mir, mir koji samo Bog može dati. Kod kuće sam našla pismo sa svjedočanstvom brata iz Amerike, koji je na isti način dobio iscjeljenje i to je upotpunilo moju radost i učvrstilo moju vjeru.

Od tada su prošle 4 godine i sve to vrijeme Gospodin me drži i snaži. Nije došlo do progresije (pogoršanja).

Nakon izvjesnog vremena sam saznala da su oni koji su prihvatili onaj program bili u životnoj opasnosti. Liječnici za moju bolest nemaju lijeka i ne mogu mi pomoći, ali hvala Bogu, za nebeskog liječnika koji iscjeljuje tijelo i dušu.

Zahvaljujem svoj braći i sestrama u našim crkvama, koji žarko i s vjerom mole za mene. Gospodin čuje i uslišava naše molitve. Hvala mu i slava! Aleluja!

Vlasta Ivanković