Warning: curl_exec() has been disabled for security reasons in /home/pentekos/public_html/wp-includes/class-http.php on line 1149
Svjedočanstvo sestre Mire
Svjedočanstva

Svjedočanstvo sestre Mire

Ništa nije slučajno

Svjedočanstvo sestre Mire Pirak

Kao i mnogi od nas, već sam od ranog djetinjstva pohađala katoličku crkvu. Vodila me moja baka, koju sam jako voljela. Ponekad sam išla da njoj ugodim, a nekada iz navike.

Kada sam se udala i zaposlila, došla su djeca i ja sam zanemarila redoviti odlazak u crkvu.

Kasnije su se gomilale obveze, problemi, bolest u obitelji i druge nevolje, te sam osjetila da mi ponestaje snage, pa sam krenula ponovno u crkvu. Slijedila su razna hodočašća, seminari, a i neka kriva mjesta, jer sam tražila pomoć i duševni mir, ali je sve bilo uzalud.

Vraćajući se sa seminara ili hodočašća, moje bi oduševljenje ubrzo splasnulo i bivalo je sve gore.

Godine su prolazile, djeca rasla, suprug sve više pio, svekrva bivala sve gorom zbog alkohola, a ja sam bila sve više  osamljena.

U našu župu je tada došao novi župnik koji je počeo uvoditi neke novine i sadržaje koji su mi se u početku sviđali, ali sam ubrzo vidjela preveliku tjelesnost i njegovu želju za senzacijama i popularnošću.

Dolazilo je mnogo ljudi. Neki su bili, ali na žalost, samo kratkoročno iscijeljeni. Bilo je i drugih senzacija i glasova, a po nemiru koji me je obuzimao, osjećala sam da to sve ne dolazi od Gospoda, već da su se neki nečisti duhovi uznemirili.

To me je sve odbijalo i osjećala sam da tu nešto ne valja. Prestala sam dolaziti i opet sam ostala sama.

Čula sam da su neki polaznici karizmatskih susreta bili kršteni, kako su rekli: Duhom Svetim. O tome nisam ništa znala, pa nisam ni sumnjala u ispravnost onoga što su oni doživjeli.

Imali smo stoku koju sam morala voditi na ispašu, ali sam zbog visokih temperatura, muha i obada odlazila pred sumrak.

Već tada sam imala Bibliju koju bih tom prigodom čitala i to uz bateriju. Nekada bih klekla i pjevala, glasno slavila Gospodina i uzdignute glave gledala prema nebu, otkuda sam očekivala pomoć. Tada bih osjetila takvu nježnost i ljubav da sam poželjela zagrliti cijeli svijet.

Dešavalo se da sam zaboravila na krave, pa se koja udaljila i ja bih došla doma po mrklom mraku bez nje. Tada bi ju moji sinovi, Mario i Marko, s traktorom išli tražiti.

Voljela sam čitati, pa mi je tako došla u ruke jedna knjiga , a u njoj pentekostna brošurica: ”Ti si poseban”. U njoj sam našla adresu crkve i vrijeme bogoslužja.

U ožujku 2003. godine išli smo, moj sin Mario, moja prijateljica Katica i ja na prezentaciju o zdravom življenju u Zagreb. Nakon završetka inzistirala sam da idemo na bogoslužje u Ilicu 200. Očekivala sam da ću dobiti neke odgovore na moja pitanja u vezi vjere i krštenja Duhom Svetim. Tako je i bilo. Pastir crkve, brat Božidar Maršanić nas je pozvao da sjednemo i porazgovaramo.

Objasnio nam je da Duh Sveti dolazi samo u čisto, pokajničko srce; da je to proces čišćenja koje traje, a ne polaganjem ruke na grešnika koji gotovo ništa ne zna o vjeri i ne poznaje riječ Božju, te da se krštenje Duhom Svetim manifestira govorom u drugim jezicima, a ne kao neko zviždanje, fućkanje i roktanje, što su oni izvodili.

Zahvalili smo se i ja sam odmah vidjela da mi je ovdje mjesto, jer sam tu dobila prave odgovore.

Odlučila sam da ću ubuduće dolaziti na bogoslužja.

Tada sam saznala da jedna obitelj nedjeljom dolazi iz Čazme. Već sam iduće nedjelje išla sa sestrom Ilonkom, sestrom Anicom i bratom Nebojšom put Zagreba.

Sada znam da ta brošurica nije slučajno bila u knjizi koju sam posudila u biblioteci, već da ju je Gospodin namijenio upravo meni. Kada sam napustila katoličku crkvu, svim sam srcem molila da mi Gospod pokaže put, kuda i kako dalje. Zahvalna sam mu na uslišanoj molitvi i tako brzom odgovoru, kao i na svemu što čini u mom životu.

Svim srcem i dušom slavim, molim i zahvaljujem Gospodu Bogu, na svim milostima, ljubavi i vodstvu, sada i uvijek.

OBRAĆENJE I SPASENJE MOG MUŽA

Gotovo svake nedjelje sam išla sa sestrom Ilonkom i njezinima u Zajednicu, no uskoro nam se pridružio i moj sin Mario.

Bilo nam je teško, jer su se ostali ukućani okomili na nas, a pogotovo na mene govoreći da sam sad i Maria zaludila svojom vjerom.

Po povratku iz Zajednice često bismo bili vrijeđani  od mog supruga, sinova pa i ponekog susjeda, koji bi se tu našao da nas  provocira.

U studenom 2004. godine, moj muž je primijetio na svom vratu oteklinu veličine oraha. Bio je uzbuđen i nemiran, pa je na naše inzistiranje otišao k liječniku. Nalaz je nakon ultrazvuka pokazao da se radi o malignom tumoru vrata. Pošto je njegov otac umro prije dvadeset godina od tumora jednjaka, svi smo se uplašili.

Mario i ja bi češće klečeći molili Gospoda da nam pomogne. Sredinom prosinca  smo ga smjestili u bolnicu, gdje su ga odmah pripremili za operaciju.

Na drugi dan Božića izveli smo Miroslava iz bolnice i poveli na službu. Pastir Zajednice je propovijedao o prvom mučeniku, Stjepanu. Miroslav je bio iznenađen temom, ali i ljubaznošću braće. Rekao mi je da je to propovijed kao i u katoličkoj crkvi. ja sam mu rekla da je samo jedna prava vjera, jedno Evanđelje i jedan Bog (Efežanima 4:5), jer je on tvrdio da mi imamo svog Boga.

Drugog siječnja smo krenuli ranije u Zagreb, s namjerom da odemo po Miroslava u bolnicu i svi zajedno odemo na bogoslužje.

Bilo je lijepo, hladno jutro, bez padalina, a kolnik suh. Dvadesetak kilometara od kuće, naišli smo na sklizak kolnik.

Mario je izgubio kontrolu nad autom i mi smo se u trenu našli u lijevoj grabi, udarivši najprije u zemljani bend iznad grabe, pa prevrnuvši se na bok, a potom i na krov.

Sluteći nesreću, čvrsto sam zažmirila, a kada sam ponovo otvorila oči, klečala sam na bankini, malo podalje od auta. Bila sam izbačena kroz zadnje staklo auta.

Podižući se, osjetila sam krv koja mi je tekla iz nosa i usnice.

Kada sam vidjela uništen auto iz kojeg se nitko ne miče, uplašila sam se da su moj sin Mario i sestra Ilonka stradali, Uplašila sam se i počela panično zvati u pomoć.

Ubrzo su ljudi koji su čuli udarac priskočili da pomognu.

Mario i sestra Ilonka su na prvi pogled bili gotovo neozlijeđeni. Plakala sam od radosti i sreće, slaveći i hvaleći Gospoda, što su oni dobro. Sam dragi i milosrdni Bog nas je sačuvao i ublažio udarce; hvala mu, čast i slava za sve.

Sjetila sam se 23. Psalma: ”Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.”

Narednih smo dana slušali prigovore naših najbližih, susjeda i prijatelja, da nam se sve to događa, jer smo prešli na drugu vjeru. Mi smo međutim znali, da nas je samo naš dragi Isus zaštitio od većih posljedica.

Znali smo da je Gospod bio s nama, jer On štiti one koji Njega ljube. Znali smo da nismo prešli na ‘drugu’ vjeru, već da smo prihvatili onu prvu, to jest samog Isusa Krista i da smo odlučili ne samo o Njemu govoriti, već i živjeti po Njegovoj riječi.

U petak smo išli k Miroslavu u bolnicu da ga utješimo i reći mu da smo dobro (iako sam bila u modricama i nosila Šansov ovratnik). Razgovarali smo s liječnikom i saznali da je operacija uspjela, ali da su operirali samo metastaze, a ne žarište; da nije siguran u izlječenje.

Bio je operiran, a zatim je slijedilo zračenje i kemoterapija, u koliko je mogne podnijeti zbog slabosti iscrpljenog organizma.

S braćom i sestrama smo molili i razgovarali o raznim svjedočanstvima i uvijek bi se vidjela velika međusobna ljubav. Miroslav je bio prisutan, jer smo odlazili po njega u bolnicu i vodili ga na bogoslužja.

Kada je Miroslav vidio kako se u zajednici srdačno pozdravljamo, rekao bi da mi samo glumimo, no ubrzo je promijenio mišljenje i rekao da nigdje nije doživio takvu ljubav od nepoznatih ljudi, kao u našoj Zajednici.

Nekolicina naše braće posjećivali su ga u bolnici i donosili našu literaturu, svjedočili o iscjeljenjima To ga je malo ohrabrilo i potaklo na razmišljanje o vjeri koju mi živimo i svjedočimo.

Moj sin Mario je u Zajednici upoznao i sklopio brak s Martinom. Svečanost smo obavili skromno u Zajednici, pa je i to ostavilo veliki dojam na Miroslava koji je zaplakao dirnut svečanošću obreda.

Njegovo se mišljenje po malo mijenjalo. Njegovo se stanje pogoršavalo i postalo kritično. Mogli smo očekivati ono najgore Teško mi je bilo gledati ga.

Klečala sam i vapila Gospodu da mu, ako tijelo i propadne, spasi dušu. Vjerovala sam obećanju iz Biblije i nadala se, prema dj. ap. 16:31: ”Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.”

Sestra Ilonka je skoro svakodnevno dolazila i pomagala mi, a češće je dolazio i Mario, koji je sada bio u Zagrebu. Zajedno smo molili. Miroslavu sam čitala iz Biblije,  kad je to bilo moguće. Puštala sam mu kazete s propovijedima i naše pjesme., ne bih li ga potakla na pokajanje.

Kako se bližio kraj njegovog života, bivao je sve smireniji i strpljiviji, što su i drugi primijetili.

Bila je to milost i riječ Božja koja je djelovala na njega., smekšala mu srce i dala želju da se izmiri s Bogom.

Pozvali smo našeg pastira, koji je došao s još jednim bratom, osam dana prije no što je Miroslav umro.

Tada je predao svoj život Isusu i pokajao se za svoje grijehe.

Zahvaljujem Gospodinu za tu milost, jer je to učinio dok je još bio pri punoj svijesti. Vjerujem da je moj suprug spašen i da ćemo se jednog dana naći zajedno kod Gospoda.

Pogreb je bio svečan. Naš pastir ga je otpratio uz prisutnost mnogo braće i sestara i pjesmu našeg zbora.

Molim Gospoda da mi da snagu da ustrajem u čistom, kršćanskom životu, a znam da je s Bogom moguće i ono što je ljudima nemoguće. Slava našem Gospodinu Isusu Kristu.