Drage sestre i braćo, od sveg vam srca zahvaljujem za vaše nesebične molitve, koje redovito upućujete Gospodu za mene, ali i za mnogu drugu braću i sestre koji su bolesni i slabi.
Nama su vaše molitve itekako potrebne.
Sama, u visokoj starosti, onemoćala od dugogodišnje bolesti, iskreno mogu reći da živim samo kroz Božju pomoć, oslanjajući se na vaše molitve.
Naravno da i ja molim i svoje dane provodim razmišljajući o Isusu i tražeći Njegovu blizinu.
Slušajući mnoge ljude, dok sam na dijalizi, kako se žale, jadikuju i proklinju svoju samoću, ja sam sretna, jer sam spašeno dijete Božje i što nisam sama, jer je Gospod uvijek uz mene. Nisam sama, jer imam mnogo braće i sestara koji mole za mene.
Nedavni događaj me ponukao da vam se javim, jer se Gospodin ponovno proslavio u mom životu.
Možda će se nekom učiniti malom stvari, ali meni se činilo kao nepremostiva poteškoća i to zbog moje bolesti i slabe pokretljivosti uslijed dugogodišnje dijalize.
Naime, došavši kući s dijalize, opazila sam da nema moje novčarke.
Ne bi bilo strašno da se radilo samo o novcu, jer je njega bilo vrlo malo, ali su bili neki meni potrebni dokumenti u njemu.
Bila je to osobna iskaznica, zdravstvena iskaznica, uputnica i ne znam što još.
Onako slaba i iscrpljena, nisam znala što početi, jer to su dokumenti koje svakodnevno trebam.
Zavapila sam Gospodu i zamolila pomoć. Zatim sam nazvala hitnu pomoć, odnosno kola koja su me dovezla s dijalize.
Ništa. Ništa nisu našli.
”O, Gospode, pomozi!”
Nazvala sam odjel dijalize i zapitala medicinsku sestru, no ni one nisu ništa našle.
Ne znajući što da radim, nazvala sam jednu sestru i ispričala joj svoju nevolju. Pa ja ne mogu niti na policiju, ni u Narodne novine i tko zna kamo još!
”Moli se sestro i ja ću se moliti, a reći ću i u Zajednici da se mole za tebe”, bio je odgovor.
Molila sam, nemoćna i slaba, kad li zazvoni telefon. Javila mi se medicinska sestra s dijalize, da su u praonici rublja pronašli moju novčarku. Slava Gospodu!
To me podsjetilo na događaj koji se zbio prije mnogo godina. Bila sam u Dalmaciji, rodnom mjestu mog pokojnog supruga i ja sam otišla u Kistanje da kupim za nas i za neke mještane potrepštine kojih tamo nije bilo.
Parkirala sam podalje od trga i otišla u kupovinu.
Požurila sam što sam više mogla i kupivši sve potrebno, sjela sam na trgu, kraj spomenika i preslagala stvari koje sam kupila iz manjih u veću vrećicu.
Došavši do auta, vidjela sam da nemam novčarku, a bilo je dosta novca u njoj.
Prestrašena, nisam mogla ništa drugo no uzviknuti:
”Pomozi mi Gospode!”
Pojurila sam nazad do spomenika, i gle, za divno čudo, na mjestu gdje sam sjedila, na sred sjedala, ležala je netaknuta moja novčarka.
Sunce je sjalo i zrake su jasno obasjavale novčarku, koju sam već iz daleka vidjela.
Mnogo ljudi se kretalo naokolo i kao da im je, a vjerujem da jeste, Gospod zatvorio oči da ne vide novčarku.
Hvala Bogu da sam već onda vidjela da nema malih ni velikih stvari i potreba, koje se događaju vjernicima, a da ih Gospod ne čuje i ne usliša.
Pokušavam sve svoje boli i nevolje Njemu predati, ma da je nekada jako teško prestati brinuti, ali barem ne brinem tjeskobno.
Molim Gospoda da ojača moju vjeru i da me očuva u vjeri do kraja mog ovozemaljskog života. Hvala Ti, Isuse!