Heda Domitrović
Koliko mi trebaš, Gospode moj!
Kao gladnome zalogaj kruha,
kao žednome gutljaj vode,
golome komad ruha.
Trebam Te, trebam, gospode moj,
kao mir u nemiru svom.
Kao umorni putnik na cesti
kad sanja toplinu i dom.
Zaštitu tvoje ljubavi trebam
i samo djelić Tvoje sjene,
dok Te na Uskom putu slijedim:
Gospode, budi uz mene!
Na koraku svakom opasnost vreba.
naum čvrsti ko vosak se gubi,
ali ja ću sigurno proći
pod zaštitom Tvoje krvi!
Budu l’ mi noge ranjene na putu
i bude li me rana silno pekla,
ja ću u duhu gledat na Golgotu
i krv Tvoju, koja je i za mene tekla.
Ako padnem nemoćna na putu
i ne budem mogla dalje ići,
Ti ćeš vapaj moj čuti,
Isuse dobri, Ti ćeš me dići!
Uz Tvoju ću pomoć savladati
sve prepreke i zamke nove,
jer znam da na kraju puta si Ti
i čujem: glas Tvoj me zove.
Gospode, čujem da ime moje zoveš!
Iz gliba sam ustala i praha
i neću prestat slijedit tvoj glas
Spasitelju moj, do zadnjeg daha!
Na grudi me svoje privij!
U zaklon svoje krvi stavi!
Evo, Gospode, k Tebi hrlim
da vječno živim u Tvojoj slavi!