Heda Domitrović
Kada srce postane prazno
i čitavim bićem umor zavlada,
duboko negdje u grudima
neugasiva tinja nada.
Kada se čovjek očajnički
pokuša uhvatiti za te nade trak,
umom i srcem bljesne
neki – tek naslućen znak.
Kao otkriće neko,
nešto što prije ni znao nije,
bljesne iskrica spoznaje
i misao se k nebu vine.
On koji vjere nije imao
koji je nijekao da postoji Bog,
osjeti nevidljiv dodir
Stvoritelja svog!
Osjeti čovjek čežnju
za nečim što je od njega veće;
traži da popuni prazninu,
taj nedostatak duhovne sreće.
Što više traži, što više želi
i što mu više ta spoznaja znači,
to mu se više Svevišnji otkriva,
Gospod mu se daje naći.
Još ne zna čovjek
da ga to Duh Sveti zove;
i ma da još ne zna da ga Isus ljubi,
otvarajuć srce vjeri sumnju izgubi.
Još jučer u ništa vjerovao nije,
no sada ga Duh Sveti, svojom moći,
u postojanje Božje i ljubav
svemoćnog Stvoritelja osvjedoči.
Riječ Božju čita,
oproštenje grijeha traži i moli
i mir svoj nađe
kod Golgotskog križa boli.
Srce postaje puno.
Nestaju sve praznine
pod okriljem Isusa Krista
i njemu spasenje sine.
Sad je spašeno dijete Božje.
Okružila ga ljubav i toplina,
Otac nebeski više ne vidi grijehe:
na obraćenom čovjeku
vidi samo krv svoga Sina!
Sada hodi Uskim putom.
Sada slavi Spasitelja svog:
još jedno zalutalo dijete,
domu svom je doveo Bog!