Riječ Božja nas jasno uči da bez svetosti, to jest posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina (Heb.12:14). Vjerujemo u nauk posvećenja kao definitivan, ali progresivno, djelo milosti s početkom obraćenja – novog rođenja i sve do konačnog spasenja (Iv,17:17; 1.Kor.6:11; 1.Sol.5:23; 2.Sol.2:13; Heb.14:12; 1.Pt.1:2).
Posvećenje ima dvojako značenje, kao prvo odvojenje od zla (1.Sol.4:3) i kao drugo odanost Bogu (2.Kor.7:1) i „posuda“ prikladna za „plemenitu upotrebu, posvećena, korisna domaćinu i prikladna za svako dobro djelo“ 2.Tim.2:21.
Gledajući s jedne strane ono je trenutačno djelo (1.Kor.6:11; Heb.10:10, 14) s druge strane posvećenje je postepeno – svakodnevno (Heb.14:12).
Apostol Pavao moli za Solunske kršćane da „…sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista! Vjeran je onaj koji vas je pozvao: on će to i učiniti.“ 1.Sol.5:23-24.
Sam Bog nam je pripravio sredstva kojima možemo postići potpuno posvećenje, kao što piše „Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina“ Iv.17:17. Također, zapovjeđeno nam je da se čistimo „od svake tjelesne i duševne ljage i privesti k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu!“ (2.Kor.7:1)
Znajući cjelokupnu istinu Svetoga Pisma, dolazimo do jasnog zaključka da bez posvećenja, to jest svetog života nitko neće vidjeti Gospodina.