Rimljanima 12:21
”Ne dopusti da te svlada zlo,
već zlo svladaj dobrim!”
Svakodnevno smo očevici da je zlo svuda oko nas prisutno. Velika je opasnost i za nas kršćane (nanovo rođenoj djeci Božjoj) da nas to zlo ne bi kojim slučajem svladalo ili nadvladalo.
Zlo nije neka anonimna sila koja djeluje u svijetu. Zlo dolazi postupno putem ljudske slobode i mi smo očevici da ta sloboda nažalost polako ali sigurno zahvaća sve slojeve društva. Još davno prije apostol Pavao je rekao:
„Ne dopusti da te svlada zlo…“ (Rim.12:21)
Očito je bio svjestan problema zla, koje ne samo da je zahvatilo svjetovnu stranu čovječanstva, već je pomalo puštalo svoje korijene i u samim počecima crkve Gospoda Isusa Krista.
Od samoga početka pa sve do danas, zlo je imalo svoj cilj i svrhu. Zlo želi i kršćane svladati i nadvladati, tj. udaljiti od Boga i spasenja.
Krajnji cilj đavla je uništiti čovjeka nadvladavajući ga zlom i onesposobiti ga za radostan susret s Kristom.
Obratimo pažnju na Pavlov cilj koji je bio: upozoriti kršćanina na taj problem i ukazati mu na način kojim se kršćanin može oduprijeti zlu i kako se zlo jedino može nadvladati s dobrim (Rim.12:21).
Uvijek nam mora biti na umu da se zlo se ne može pobijediti zlom, zapravo, umjesto pobjede nad zlom, imamo pobjedu zla. Zlo se može pobijediti jedino putem dobra, mira i kršćanske ljubavi. Ako se na zlo zlim uzvraća, to je začarani krug iz kojeg čovjek nema izlaza, već samo tone sve dublje i dublje u propast.
Ako kršćanin izabere put zla, s time dokazuje da izbjegava živu i djelotvornu kršćansku ljubav i zlo ga je (što ne želi priznati) već nadvladalo.
Živa i djelotvorna kršćanska ljubav potiče čovjeka na ljubav prema neprijateljima.
U Rim.12:20 piše:
„ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga!“
Mir i Božji blagoslov dolazi jedino kroz Božju ljubav prema neprijateljima. Jedini izlaz i ishod duge i naporne borbe je dobro putem kršćanske ljubavi i mira. Božji mir u srcu čovjeka može biti dobiven jedino kada zlo bude pobijeđeno dobrim, kao što piše „..mrzite zlo, prianjajte uz dobro“ (Rim.12:9).
Netko će možda reći: „Ja to ne mogu“ ili „Ja nemam snage da se oduprem zlu i da ne vratim (barem) istom mjerom.“
Da, mnogi tako govore, ali na to nemaju pravo, jer u riječi Božjoj piše da se sam Bog pobrinuo za potrebnu snagu i ta snaga je ponuđena svakom obraćenom čovjeku kroz žrtvu Isusa Krista i silu Svetoga Duha, da ne može ni jedan čovjek reći da se ne može oduprijeti zlu i živjeti život po Božjoj volji.
Zapamtimo što je rekao apostol Petru 2. Petrovoj, 1:3-4
„Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao svojom vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umakavši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici Božanske naravi.”
Stoga, svakom nanovo rođenom kršćaninu, Njegovom je pomoću moguće dobrim pobjeđivati zlo, iako je u svijetu prisutna „tajna bezakonja“ (2.Sol.2:7).
Mada bezakonje – zlo, očituje svoju silu, ipak nanovo rođeni kršćanin, kao otkupljeni čovjek ne smije zaboraviti da u sebi ima dovoljno snage da se suprotstavi tom zlu i da ga pobjedi s dobrim. Apostol Pavao kaže u Kol.3:13-15:
„Podnosite jedni druge i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin i vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi! A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav koja je veza savršene skladnosti! I neka u vašim srcima vlada mir Kristov, na koji ste i pozvani u jednome tijelu.“
Nanovo rođeni kršćani kojima je cilj spasenje svoje duše, imaju zadatak, a to je i volja Božja, da se neprekidno bore protiv zla. Zapamtimo, isti đavao koji nas kuša da slijedimo svoje zle osjećaje i misli, kasnije će nas, ako popustimo, osuđivati što ih činimo i što ih provodimo u djelo.
Sami moramo odlučiti da li želimo bol koja će nas dovesti u novi stupanj slave ili ćemo zadržati isti stari zao plan, pokušavajući sakriti tu bol dok se ona ukorjenjuje duboko u nama. Kada se to zlo ukorijeni u nama, tada će nas đavo upravo s tim mučiti (ne s nečim drugim), te će ta bol svakim danom biti sve veća i veća, sve dublja i dublja, tj. sve nepodnošljivija. Oslobođenje možemo doživjeti jedino ako istinski odlučimo predati svoj život Isusu Kristu.
Apostol Petar nam govori: „Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavo, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje!“ (Pt.5:8-9).
Kada počnemo osjećati srdžbu, gnjev, ljutnju ili osvetu, to je izvrsno vrijeme za vježbanje samokontrole. Iako možemo imati opravdan razlog za ljutnju, ipak ne smijemo je koristiti kao opravdanje da ostajemo u njoj. Imamo dobar savjet apostola Pavla: „Ne dopusti da te svlada zlo, već dobrim svladavaj zlo.“ Čovjek nikako ne može promijeniti svoju prošlost, ali ako je preda Bogu, Bog će na svoj način učiniti da mu donese ne samo bolju budućnost već i cijelu vječnost.
Trebamo shvatiti da to nije borba protiv tijela: prijatelja, neprijatelja, brata ili sestre, koji su te povrijedili namjerno ili slučajno, već:
„…protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, Protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima“ (Ef.6:12).
Kad nas sotona želi razljutiti, sjetimo se da to čini s ciljem i svrhom kako bi spriječio da se ispuni volja Božja u tvom i mom životu. Također želi uskratiti – spriječiti blagoslove koje je Bog namijenio za tebe i mene. Stoga molimo se Bogu da nam pomogne da budemo i ostanemo mirni, sabrani i trijezni kako bi ispunili volju Božju u našem životu (usp. 2.Tim.4:5).
Nijedan kršćanin ili kršćanka ne mogu biti izuzetak u borbi za pobjedu nad zlom uz pomoć dobra. Ta borba se ispravno vodi samo oružjem ljubavi, ne interesima bilo koje vrste. To je nauk Isusa Krista i prve crkve.
Zapamtimo, kada nam netko nanese zlo ili nas uvrijedi, a možda sve i namjerno, jer ne može podnijeti da si u nečemu bolji od njega/nje (tjelesno – materijalno ili duhovno), shvatimo da je jadnik i da je zavidan.
Ako dozvolimo da se probudi onaj stari „ja“ potenciran od đavla – propast ćemo zajedno s njim/njom. Normalno je da nam se u glavi počnu vrtjeti kojekakve zle misli: „Zar on tako prema meni nakon svega što sam činio dobro prema njemu…, a čut će on mene“, ili „e, nećeš tako, vratit ću ja tebi istom mjerom“ i sl.. Normalno je da zle misli prostruje našom „užarenom“ glavom, samo nemojmo nikako dozvoliti da se one ugnijezde u našoj glavi.
Slobodno se ljutimo na zlo, ali nemojmo griješiti i dozvoliti da sunce zađe nad našom srdžbom i nikako nemojmo dati mjesta u svojoj glavi đavlu (Ef.4:26-27).
Nikada nemojmo dozvoliti da zatrpamo ili zanemarujemo zle misli koje su se javile, jer ih na taj način skupljamo i kad tad će buknuti požar osvete u nama kojega tada nećemo moći ugasiti. (Izr.6:27-28) Suočimo se s korijenom problema, znam i sam da je bolno ali je jedini i trajni put k rješenju problema i primanju Božjeg blagoslova.
Kada se pojave zle misli i osveta je na vidiku, brzo na koljena i molimo Boga da nam oprosti, da nas očisti od tih zlih misli koje su se razvile u našoj glavi. Kad doživimo oprost od Boga, a to će biti kada budemo slobodni od zlih misli, tj. osvete, tada ćemo od Boga dobiti snagu da se možemo moliti za „jadnika“ koji nam je nanio zlo i bol.
Nema veće radosti i većeg blagoslova već na zlo uzvratiti s ljubavlju i dobrotom. Ipak, pripazimo da ta ljubav „takozvana“ dobrota ne bi bila licemjerna, jer piše: „neka vaša ljubav bude bez pretvaranja! Mrzite zlo, prianjajte uz dobro! Ljubite srdačno jedni druge bratskom ljubavi!“ (Rim.12:9-10).
Ako kažemo da smo oprostili, a vidi se da je iznutra licemjerno, a izvana srdačno, npr. imamo snage da pozdravimo svog „neprijatelja“ a možda i brata ili sestru koji su nam nanijeli bol i u svom srcu gajimo mržnju prema njima…, znajmo da nemamo pobjedu nad zlim već da smo savladani zlim. Pobjeda je biti slobodan od osvete i Kristovom snagom i pomoći ljubiti svoga „neprijatelja“ istinski a ne licemjerno.
Dužnost nam je mrziti zlo, a ne dotičnu osobu koja nam je nanijela zlo; također, ukazati dotičnoj osobi na njene zle postupke tj. opomenuti ga i ako posluša, znaj da si dobio – vratio brata svojega (Mt.18:15-17, Ez.3:19-21).
Budimo svjesni da „Tko jamu kopa, (na koncu) sam u nju pada, i tko kamen valja, na njega se prevaljuje.“ (Izr.26:27). Blagoslov i mir takav čovjek ne može imati, jer što sije svakako će morati jednoga dana i požeti, bez obzira da li mu se to svidjelo ili ne (Gal.6:7-10).
Kršćanin je dužan oprostiti a ne osvećivati se. Kršćanin može očekivati oprost od Boga upravo onoliko koliko je spreman oprostiti svom bližnjem (Mt.6:9-15 i 18:23-35).
Zato „Pazite na se! Ako ti brat sagriješi, ukori ga pa mu oprosti ako se pokaje. Ako i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam puta ti se obrati i rekne: `kajem se´ – oprosti mu!“ (Lk.17:3-4), jer je to volja Božja za mene i tebe u Kristu Isusu.
Nikada nemojmo nagliti ili dozvoliti zlom da nas pomoću gnjeva nadvlada, već znajmo da „..srdžba počiva u srcu luđaka“ (Prop.7:9), a ne kršćanina koji živi po Božjoj volji. Dopustimo li zlu (mržnji i osveti) mjesta u svojem životu, ne samo da smo dali sotoni mjesta u svom srcu i životu, već i sami postajemo vršioci njegove zle volje. Samo Božja, čista i bratska ljubav čini razliku između djece Božje i onih koji to nisu.
Pozvani smo da budemo milosrdni prema drugima kao što je Isus bio prema nama (Lk.6:36), bez obzira na drugu stranu, mi kršćani smo pozvani da oprostimo svojim neprijateljima bez obzira da li je došlo ili ne do pokajanja s druge strane. Prvi i najveći neprijatelj je čovjek sam sebi, zato oprostimo svom „neprijatelju“, kako bismo mogli svakodnevno. doživljavati Božje blagoslove.
Kada nadvladamo zlo s dobrim, tada ćemo imati divne rezultate i blagoslove u svojem svakodnevnom kršćanskom životu. Kao što je psalmista rekao u 23 Psalmu:
„Jahve je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; …”
Kada na zlo uzvraćamo dobrim, tada nam je Bog zaštita, jer hodimo stazom pravom i On izlijeva punom mjerom svoj blagoslov na nas. Vidjet ćemo da nam neprijatelji ne mogu ništa jer smo sve Bogu predali, a zlo svladavamo dobrim. Svojim očima ćemo gledati i već gledamo Božje izbavljenje prema sebi i propast svojih neprijatelja.
Oni nam ništa ne mogu osim škripati svojim zubima, mučiti se u svom zlu, pa i dalje spletke i zlo smišljati, kao što piše: „Bezbožnik smišlja zlo pravedniku i zubima škrguće na njega. A gospod se njemu smije, jer vidi da dan njegov dolazi“. (Ps.37:12-13) Mogu nam bol zadavati i činiti zlo, ali samo toliko dugo dok im to Bog dozvoli, ali mi ipak zlo svladavajmo dobrim.
Nema veće radosti već primati Božji blagoslov i mir u trenucima kada zlo pobjeđujemo dobrim. Oni sami vide da smo blagoslovljeni od Boga, da živimo životom po riječi Božjoj i da je na nama Duh Boga Živoga.
Teško im je i uzdišu pod teretom, jer žanju prokletstvo koje su sijali, nemaju mira, blagoslova, a niti sreće ni u kom pogledu. Oni samo žanju prokletstvo. Ugodno im je bilo bol kroz zlo zadavati, spletke su kovali gdje su god stigli. Jasno, đavo im je pomogao u tome, a sad je upravo njih same đavo s tim i dočekao.
Mi opraštamo u ime Kristovo ( Ef.4:32) i primamo radost koju samo On daje. Amen.