2. Poslanica Korinćanima, 4:16
“…Zato ne malaksavamo. Naprotiv, ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan.”
Moramo priznati da je tako, jer to je stvarnost. Svaki dan smo sve slabiji. Netko je rekao da čovjek već od svog rođenja polako umire.
Mogli bismo dan njegovog rođenja uzeti kao dan početka njegovog raspadanja. Je li to istina, braćo i sestre? To se događa mladima kao i starima. Već od početka idemo prema kraju. Naše tijelo se raspada.
Apostol piše u istoj glavi, u 13. stihu:
“A kako imamo isti duh vjere o kojem je pisano: “Vjerovah, zato govorah”, jednako i mi vjerujemo, i zato govorimo…”
Vjerujemo i zato propovijedamo. Vjerujemo i tako živimo, braćo i sestre. Živimo za Krista. Apostol Pavao je rekao:
“Ne živim više ja, već živi Krist u meni! a ovo što živim, živim vjerom u Sina Božjega, koji sebe predade za mene.”
Je li tako? Dakle, živimo u vjeri. Pismo kaže da ako vjerujemo onda i propovijedamo.
Kada ne vjerujemo, onda šutimo. Zašto šuti ovaj svijet oko nas? Ne znaju niti ono osnovno, što bi trebali znati o Kristu.
Ne znaju zašto je došao niti da ih zove jer ih želi spasiti. Kada se govori o spasenju, vidi se da ne znaju ili su nesigurni.
Kao, to nitko još sada ne zna, vidjet ćemo i tako dalje. Kada budemo u prilici da vidimo, biti će već prekasno.
Mi to sada moramo znati
Moramo vjerovati. Kada ćemo vidjeti onda će biti prekasno. Mi sada moramo znati u što vjerujemo i kamo idemo.
Ono što vjerujemo, to i propovijedamo jer to je naša dužnost.
Ta duhovna strana našega života, pokazuje se u tjelesnom obliku, da je ljudi mogu vidjeti a po tom i vjerovati. Mnogi su rekli:
“Kada bih ja vidio Boga, ja bih tada vjerovao u Njega! Jesi li ga ti vidio?”
Ja ga gledam svaki dan. Čudnovato, zar ne? Neki misle da govorim bez veze, no to je istina.
Gledam ga svaki dan u Njegovim djelima oko sebe ali vidim ga i u svome životu kako mi pomaže iz dana u dan.
Dakle, ovaj vanjski čovjek se raspada ali se onaj nutarnji obnavlja. Ja nisam više onakav, kakav sam bio sa dvadesetpet godina.
No, niti dijete još nije kao dvadesetpetogodišnji momak. Prividno čovjek napreduje u tjelesnom obliku bivajući sve većim, jačim, i sposobnijim za rad, on se ipak raspada. On ide prema svome kraju.
Istina je da ide prema onom danu, kada će se susresti sa stvarnošću koju je vidio kod svojih prethodnika. On tako ide do svog potpunog raspada.
Pismo tako kaže: Čovjek se vraća u prah iz kojeg je uzet. Duh njegov se vraća Bogu od kojega je došao.
Duh se vraća Bogu ali ne duh svih ljudi, već vjernika, sljedbenika Gospodina Isusa Krista.
Duh onog, koji pripada Kristu, vraća se Bogu. Kada bi se svaki duh vratio Bogu, bilo bi nebo kao što je i zemlja: puni zla.
Tada bi Kristova žrtva bila besmislena. Bez smisla bi bilo što je trpio za nas i naše otkupljenje, kada bi ipak svi išli k Njemu, bez pokajanja, bez obraćenja i svetosti.
Bez duhovne discipline i života i duhovnog obnavljanja. Bogu hvala za Njegovu Riječ. Za Njegovu silu i moć. Zato mi, kako ovdje kaže: jer vjerujemo, zato propovijedamo.
Propovijedaš li, brate i sestro? Nije propovijed samo sa propovjedaonice. Gdje god živimo i krećemo se, dužni smo propovijedati.
Možda je to minijaturna propovijed od samo nekoliko riječi. Možda im već sama tvoja prisutnost na djelu, pokazuje tvoju vjeru. Bilo na koji način, no ti propovijedaš.
Ti živiš za Krista. Svog duhovnog čovjeka svakog dana obnavljaš. Jesmo li svjedoci toga? Duh Sveti nam daje snagu, pa i tjelesnu nam obnavlja kada se umorimo, ali se ipak, taj vanjski čovjek raspada.
Možda si danas najzdraviji.
Možda misliš da ti ne treba niti molitva za ozdravljenje. Ne treba ti molitva za snagu jer si je pun. Ipak se raspadaš
Božja Riječ nas upozorava da se duhovno obnavljamo. Za onog koji se duhovno ne obnavlja a tjelesno se raspada, nema pomoći.
Moramo vidjeti jednu i drugu stranu, tjelesnu i duhovnu i tako živjeti.
Što je naša vjera? U što mi vjerujemo? Zašto propovijedamo?
Apostol dalje kaže u 14. stihu:
”…znajući da će onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas s Isusom uskrisiti…”
Pismo kaže da smo zajedno sa Isusom postavljeni na nebesima. Uz Njega. Vjerujemo li mi to?
Propovijedamo li mi to? To je naša vjera!
Ako mi tako vjerujemo tada to i propovijedamo a naš se duhovni čovjek obnavlja. Mi to svakog dana potvrđujemo djelom i našim životom.
To je ona duhovna snaga i mi jačamo u tome. Mi ne živimo u neznanju niti sumnji. Imamo znanje Riječi i vjeru i to propovijedamo.
Hoćemo li uskrsnuti? Hoće li svi uskrsnuti? Pismo kaže: DA! Mi vjerujemo da će nas ON postaviti uz sebe i dati nam mjesto na nebesima. Isus hoće da mi to govorimo.
Sami po sebi nismo niti znali što sve Bog ima za nas, ali nam On to kroz svoju Riječ objavljuje.
Bog nam objavljuje da ima nešto za nas, da hoće da smo uz Njega. Da imamo na nebu bogatstvo koje se čuva za nas i koje ćemo mi baštiniti i biti s Njim.
Hoćemo li mi to?
Je li naš dio na nebu ili na zemlji? Onda duhovno obnavljajmo tog nutarnjeg, duhovnog čovjeka.
Sveto Pismo govori o nutarnjem i vanjskom čovjeku. Vanjski je onaj kojeg ja sada, kada gledam u vas vidim, kao što i vi vidite mene.
Nutarnji je onaj kojeg ne vidimo. On kroz praktični život u vjeri jača. On jača iz dana u dan. Kao što dijete jača u snazi i znanju, tako treba i duhovni čovjek rasti.
Apostol Pavao kaže:
“…po godinama bi trebali biti učitelji a još vas moram mlijekom hraniti.”
Treba nam tvrda, jaka hrana, kao što su: grah sa kobasicama i repa ili žganci.
Takvu hranu trebaju odrasli ljudi a to je u Božjoj Riječi onda kada nas uči i kada nas kara, jer kada nas kara, onda nas ljubi.
Mi to sve primamo u onoj mjeri u kojoj smo stasali, da bi još više porasli i ojačali. Da se naš nutarnji čovjek obnavlja onako kako kaže Sveto Pismo.
apostol kaže da mi vjerujemo da će i nas uskrisiti; da će i nas koji prvi idemo, zajedno s Kristom posaditi na nebesima. On to vjeruje i to piše Korinćanima.
To je istina nadahnuta Svetim Duhom, kako je Isus govorio. On je prvijenac koji je uskrsnuo.
Mi sve to nismo vidjeli ali vjerujemo. Isus je živ! On nije mrtav. Naš Bog je živi Bog! Mi se nadamo jednog dana susretu s Njim. To će biti divno.
Eto, u tom je naša snaga a ne samo gledati što tko radi i slušati što se okolo govori, tako da nas zbune i da konačno ne znamo u što vjerujemo.
Vjeruj u Božju Riječ i moli se Gospodu da ti je otkrije, da je možeš razumjeti i prakticirati u životu. Onda ti neće biti potrebno gledati okolo, već ćeš gledati gore.
Zašto gore? Pa odozgo čekamo Gospodina Isusa. Ima različitih načina gledanja.
Kada gledaš dolje, vidiš demonsko. Kada gledaš gore, vidiš nebesko.
Kada gledaš dolje, raspada se tvoj unutarnji čovjek. Raspadaš se ti! Ali kada gledaš gore, ma da se tvoj vanjski čovjek raspada, tvoj se unutarnji obnavlja. Tu se raspadaš ali je tvoje blago gore.
Nije li to divno, braćo i sestre? U tome je naša radost i snaga. Slava Gospodu!
Dalje apostol kaže u 15. stihu:
“Uistinu, sve ovo biva radi vas, da povećana milost učini obilnom zahvalu većeg broja (vjernika) na slavu Božju.”
Što većeg broja spašenih, da bude što veća zahvala Bogu. Psalmista je rekao:
“Ne zaboravljaj ni jednog dobra koje je Bog učinio tvojoj duši.”
Sjetimo upitati, kada smo klekli u našoj klijeti a da nismo ništa tražili i molili, već samo zahvaljivali za dobra koja nam je Bog učinio?
Kada je to bilo? Hvala Bogu ako jeste ali istinsko pravo zahvaljivanje je kada se sjetiše svega, zahvaljujmo. Mogao bih nas sve zajedno: tu sam mogao nastradati, nije mi bilo izlaza, Ti si me izbavio. Već me ne bi bilo da me Ti, Gospode nisi podigao.
Ima mnogo toga za zahvalu i nismo u stanju sve niti nabrojati i sjetiti se.
obuhvatimo sve svojim mislima i recimo: Gospode, ne želim ništa zaboraviti u svom sveobuhvatnom sjećanju. Želim Ti reći: hvala.
Tako i apostol kaže, što većeg broja na hvalu i slavu Božju. Zato on kaže u 16 stihu:
“Zato ne malaksavamo. Naprotiv, ako i malakše naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan.”
Kako to stoji u našem životu? Pogledajmo svaki u sebe. Je li to tako kako apostol kaže ili svaki čas malaksavamo? Bože sačuvaj! Isus je živ.
On je jednak za sve, jer nas sve ljubi, no, ljubimo i mi Njega.
Ako Ga tako ljubimo, kako Pismo kaže, onda ćemo biti u vjeri jaki i propovijedati našu vjeru a ne duhovno malaksati, pa i ako se ovaj život raspada, kada se više niti kretati nećemo moći; ako nas Bog veže za krevet, kada dođe kraj našeg života, mi ne malaksavamo.
Ovaj naš nutarnji čovjek se obnavlja! On čeka našeg Gospoda, Spasitelja, Isusa Krista! On čeka!
U prvoj Korinćanima, u 1:21. apostol kaže:
“Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.”
Vidimo što su oni držali za ludost i tražili znakove. Dakle, ti mudri! Ali Bog je odlučio spasiti one koji vjeruju. Jesmo li mi ti?
Znate, oni koji vjeruju ne mogu šutjeti. Mi ne možemo šutjeti! Kada bismo mi šutjeli, kamenje bi progovorilo. Tada bi Bog spasio druga, kamena srca koja bi svjedočila svoju vjeru u Gospodina Isusa Krista i što im je On učinio.
Dakle, Bog je odlučio spasiti tebe i mene, zato što vjerujemo. Ne zato što smo bili dobri, nego zato što vjerujemo. Vjerujemo li mi?
Znate, vjera je široki pojam. Mnogi kažu: ja vjerujem, i to je dobro. To je prvi korak. No ako vjerujem, tada i slijedim.
Pogledajte političke stranke u svijetu. Svaki ima svoju ideologiju, izbore i program. Gledajte, svaki ima svoje sljedbenike koji ga slijede.
Svaki svoj program hvali i mnogo obećava, tako da mnogi već kažu: više nikome ne vjerujem.
To je istina, no ljudi se ipak opredjeljuju za jednog ili drugog.
Za koga smo se mi opredijelili? Ima jedan koji izvršava što je obećao. Doživljavaš Ga u potpunosti jer je izvršio što je obećao.
No On očekuje od nas, kao pripadnika Njegove sljedbe, to jest, pripadnika Kristovih, da i mi ispunjavamo Njegovu volju.
To je jedan vid vjere. Ima ih još mnogo. Mi vjerujemo i zato propovijedamo. Uzdamo se u Krista da će i nas uskrisiti.
Uzdamo se da će doći dan kada će Isus doći po nas i da će svi koji su nanovo rođeni s Njim otići.
Svi koji vjeruju kako Pismo kaže!
Ista poslanica, 6:14, tako kaže:
“Bog koji je uskrisio Gospodina, i nas će uskrisiti svojom moći.”
Vjerujemo li mi to? Vjerujemo! Slava Gospodu, i mi ćemo to doživjeti, jer je Bog odlučio one koji vjeruju spasiti a one koje spasi, te će i uskrisiti.
Tako Pismo kaže a ja vjerujem svetoj Božjoj riječi da će to tako i biti, samo, mi moramo ispuniti naš dio. Mi kao vjernici imamo obveza na koje nas Božja riječ obvezuje. Ispunimo li naš dio, tada ćemo zacijelo to i doživjeti.
Zato možemo i reći:
“Mi ne malaksavamo”. Naš se duhovni čovjek svakog dana obnavlja. Tako Pismo kaže.
Čime se obnavljamo? Upravo time što vjerujemo, propovijedamo i živimo tu vjeru.
Svakog dana hranimo našeg vanjskog čovjeka a on ipak propada. Pismo kaže: raspada se!
Naša je dužnost hraniti našeg unutarnjeg čovjeka da bi se obnavljao.
To je tako! Nema tu neke posebne sile ili posebni blagoslov. To je blagoslov, kad vjeruješ, propovijedaš i tako živiš. Tada jačaš u duhu.
Kada čekaš na ono što je Gospod obećao. To je naša nada. U Efežanima, 3:16, tako kaže:
“Neka vam dadne, prema bogatstvu svoje slave, da se ojačate u snazi po Njegovom Duhu u unutarnjega čovjeka…”
Kaže: Neka nam da…..prema bogatstvu svoje slave, je li tako? Vjerujemo li mi da će nam dati?
Dati će, jer ima i jer hoće dati, da naš unutarnji čovjek ojača. Nemoj samo gledati tko te je krivo pogledao ili uvrijedio.
To je vanjski čovjek! Gledaj na onog unutarnjeg čovjeka da bi kroz njega vidio Gospodina, Isusa Krista. Neka se on obnavlja. Neka on jača.
Ako tako činimo, onda sve ovo vanjsko nećemo niti osjetiti. Biti ćemo jaki i u sili.
Jeste li imali priliku vidjeti slona kako ide kroz džunglu. On ide neustrašivo. Onda neka ptičica sjedne na njega i čupka ga. Slon to niti ne osjeti. Niti ne pomakne repom a ptičica radi svoj posao. Zapravo, ona s njega čisti nametnike, ali on na to ne polaže neku važnost.
Tako ćemo mi razmišljati. Obnavljati ćemo se u duhu u kojem razmišljamo.
Bez toga nema obnove. Ako ne razmišljamo u vjeri, u Duhu Isusa Krista, tada razmišljamo samo tjelesno a tu nema obnove.
Samo gledaš kako je ovo ili ono. Što su mi rekli, što načinili – pa ja više ne mogu i neću. Samo o takvim stvarima razmišljaš i gledaš dolje, samo slabiš i propadaš. Nema te. Bio si na površini a sada toneš. Pitaju gdje si a tebe nema: propadaš.
Dakle, mi se moramo obnavljati a obnavljamo se u Duhu u kojem razmišljamo. To je snaga jer to je Božji Duh koji nam pomaže i svakog dana daje novu snagu. Znate one riječi koje je Isus rekao:
“Bolje je za vas.”
Bolje je za nas što nam je kad je On otišao poslao Svetog Duha, Duha Sile, Duha Mudrosti, Duha Poučenja, Duha Branitelja. Što sve nije u simbolima navedeno, što je Duh Sveti!.
Kada o tome razmišljamo, tada jačamo. Vidimo što sve ima, što nam je Bog dao. O tome razmišljajmo. Kada o tome razmislimo, zaboraviti ćemo mnoge stvari ovog svijeta.
To ne znači da ćemo prestati raditi i sve ono osnovno što nam je potrebno za život, već na mnoge stvari koje nam nisu potrebne za život, s kojima se zabavljamo i na koje gledamo. Kroz njih nas onda sotona vara.
Tako kaže Sveto Pismo. U Kološanima 3:10, isto nešto kaže o tome, o toj obnovi.
“…a obukli novog koji se uvijek obnavlja za stanje prave spoznaje “prema slici” svoga “Stvoritelja”.
Zar prema slici ovog ili onog brata? Ne, već prema slici Svog Stvoritelja! Tako se uvijek obnavljamo za pravu spoznaju.
Kroz razmišljanje mi primamo snagu i obnavljamo se, da bi vidjeli Isusa i imali Njegovu duhovnu sliku i svega onog što je On učinio za nas. Napisano je sve, što i kako trebamo postupiti.
Dobro je imati dobroga brata i sestru. Dapače, svi želimo biti dobri jedni drugima ali Isus je najbolji. Aleluja! Isus me nikada nije uvrijedio. Nikada me nije ostavio.
Isus me je samo uvijek ljubio.
Mi idemo prema slici našega Stvoritelja. Isus je bio pri stvaranju svijeta, kada su rekli:
“Da načinimo čovjeka koji će biti nama sličan.”
Je li Isus naš Stvoritelj ili mislimo kao ovaj svijet, da postoji od onda kada je došao na zemlju, i da od tada datira Njegovo postojanje.
Prije svega, On je od vječnosti. On je Bog. Slava Njegovom svetom imenu!
Dakle, i naša dužnost je da o tome razmišljamo i sebe preobličavamo u sličnost Njemu. O, ja još niti izdaleka nisam ono što bih želio biti a niti onome kakav je Isus. Jesi li ti? Da? Ne!
Razmišljajmo malo. Nemojmo slušati ono čime nas đavao s desna i s lijeva puni. Naročito one koji nam govore a ne predstavljaju Isusa, da bi išli za njim. Nemojmo to primati i uopće niti slušati.
Slijedimo one koji nam predstavljaju Isusa i to svojim životom dokazuju.
Ja neću za nikim trčati.
Da se pojavi sam apostol Petar u bilo kojem gradu svijeta, ja ne bih trčao za njim.
Ma da je on sveti čovjek, ja bih rađe čitao njegovu poslanicu, koju mu je Bog dao u svoje vrijeme.
Nema ništa novoga da nam kaže, već samo ono što je već napisano. I to je to! Ne podcjenjujem nikoga, Bože sačuvaj!
Pismo nas uči da svakog ljubimo, ali nema potrebe trčati za ovim ili onim kada to sve već imamo u Pismu. Je li tako, braćo i sestre?
Slava našem dragom Gospodu! U knjizi proroka Izaije u 40:31 piše:
“Ali onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja.”
Da piše da se onima koji se u ljude uzdaju snaga obnavlja, ja bih i to vjerovao, ali to ne piše, zar ne? Piše da onima koji se u
Boga uzdaju snaga obnavlja! To je divno! Slava Ti Gospode za tu divnu milost! “Krila im rastu kao orlovima”. Sinoć smo se u razgovoru dotakli teme o orlovima. Kada ih gledate kako kruže visinama i samo promatraju zemlju ispod sebe. Imaju tako oštar vid da sa te visine vide svoj plijen i sve ostalo što im treba
I mi tako svojim duhom letimo i razmatramo ono duhovno bogatstvo koje nas čeka.
Vjerujemo Onome koji nam je obećao i već sve pripravio za nas. Mi se radujemo.
Živimo iznad ovog zemaljskog. Je li to istina ili nas to pitanje stalno muči?
Kružimo li zaista iznad ovozemaljskog? Bog nam je dao snagu i obnovio nas u duhu da smo iznad problema. Ne gledamo u probleme već smo se uzdigli i mirno letimo, kao orao.
Znate, ptičice moraju jako lepršati krilima da bi letjele no orao lebdi mirno iznad svega, i gleda u daljinu. Gledamo li mi u daljinu?
Što mi to vidimo u daljini? Isusa, braćo moja! Isusa i pomoć odozgora.
“Trče i ne sustaju, hode i ne more se.”
To je ta duhovna trka. Nekada sam kao mladić mogao trčati. Sada to više ne bih mogao, ali ovdje se ne mislili na tjelesnu trku, već duhovnu.
“I ne more se, ne sustaju”
Kada se trči trka, neki se umore, zadašću i odustaju jer ne mogu više.
To je riječ o tjelesnoj trci. I u duhovnoj trci čovjek se može umoriti. Kada se mi ne držimo Riječi, ne razmišljamo, ne propovijedamo i ne gledamo na Isusa, onda ne možemo dalje.
Tjelesno možemo biti jaki da bi smo mogli osamnaest sati na dan raditi i to nam nije teško ali duhovno ne možemo.
Cijelu sedmicu radimo a u nedjelju klonemo i sami sebi kažemo kako smo slabi, kao da nas već dio nestaje. Moramo se malo odmoriti i slično.
Uvjeravamo se da trebamo misliti na sebe.
Svatko je sebi prvi a tek onda Isus.
Kada je Isus prvi, onda sam ja drugi.
Neka nam Isus pomogne! Divna je milost Njegova!
Znači, vanjski čovjek propada a unutarnji se obnavlja.
To se događa htjeli mi to ili ne htjeli.
Ako se nećemo obnavljati mi ćemo propadati. Mi vjerujemo da i ako vanjski propada, onaj unutarnji se obnavlja. On će živjeti i on živi vjerom u Gospodina Isusa Krista, kako Pismo kaže.
Možda ćemo kazati:
“Sve je to tako ali naša sadašnja nevolja…, ova sadašnja”.
Bilo to bolest ili bilo što drugo kroz što prolazimo to mora biti, to je sadašnja a ne buduća nevolja. Isus je rekao:
“Tko hoće za mnom ići neka uzme svoj križ i neka me slijedi!”
Križ su nevolje.
Križ nije neki odmor u komforu gdje te svi poštuju i hvale.
Ne, to nije križ, već nevolja.
Ali apostol kaže:
“Naša sadašnja nevolja.”
Kada čitamo u njegovoj Poslanici Korinćanima, vidimo kakova je bila njegova
“sadašnja” nevolja. Apostol kaže
“…ništa nije prema slavi koja će se pojaviti.” Nemoguće je usporediti išta, prema onoj slavi koja će se pojaviti. Mi ćemo biti u toj slavi!
Kada mi to vjerujemo, i pogledamo iznad ove sadašnje nevolje, naš se duhovni čovjek obnavlja.
On nije kroz sadašnju nevolju slabiji nego je jači.
Ili bi trebalo reči “Bože pomozi!” Upravo zato i Riječ kaže da nam pomaže i da nas hoće tak“
Uistinu naša nam sadašnja ali kratkotrajna i ove imati.
“mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu,”
On kaže “mala”, ali je ta nevolja za nas velika. Sveto Pismo kaže da nam donosi vječnu slavu.
Kaže: izvanredno veliku i vječnu. Nevolja neće biti vječna ali za slavu kaže da će biti vječna.
Pa, što je naš izbor? O čemu mi razmišljamo? Propadamo li stvarno bez vjere ili se obnavljamo u vjeri? Da, ova mala nevolja nam donosi veću, neusporedivo veću vječnu slavu. Aleluja!
Što ćeš onda izabrati, što ćeš uzeti? Kako ćeš živjeti? O čemu ćeš razmišljati?
Poslanici Rimljanima 8:18, kaže:
Držim, doista, da patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe sa slavom koja će se objaviti u nama”.
Gdje? U nama! Je li to velika milost?
Nešto što se ničim ne može uspoređivati. Božja će se slava objaviti u nama.
Biti ćemo vječno u toj slavi. Ono što sada živimo i proživljavamo ne možemo s ičim usporediti jer nema vrijednosti za usporedbu.
Jeste, teško je ali Bog nam daje snagu da možemo to proživjeti.
U 2. Korinćanima 1:3+4 čitamo:
“Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svakovrsne utjehe, koji nas tješi u svoj našoj nevolji tako da mi možemo svakovrsnom utjehom, kojom nas same tješi Bog, tješiti one koji se nalaze u ma kakvoj nevolji.”
A kada nam Riječ Božja govori o slavi i nevolji koje se ne mogu uspoređivati, pitam ja vas, je li to utjeha za nas?
Obnavlja li se tada naš unutarnji čovjek? Kažem vam, da! On se obnavlja i raste, pa kad bih mogao rekao bih usporedbe radi, :raste centimetar po centimetar .svakoga dana.
Tako on prerasta u jednu veliku snagu kojom on u svom životu ugađa Bogu na slavu.
Da na kraju postavim pitanje:
Zašto je to tako? Odgovor je: Zato jer je Bog tako htio! On je htio da i ako se naš vanjski čovjek raspada, da nam se naš unutarnji čovjek obnavlja.
Pogledajte ljude koji se samo raspadaju a kada dođe do konačnog raspada, oni kažu:
“Gotovo je! Nema više ništa!. Nema nade, gotovo je zauvijek. ”
Za one koji se unutarnje obnavljaju nije ništa svršeno. Tek onda počinje pravi život.
Pravi život u slavljenju Gospoda Isusa Krista. To je dato nama, kao što apostol kaže, nama koji ne gledamo na ono izvanjsko, što se vidi.
Mi gledamo na ono što se sada još ne vidi.
Što bi to bilo, ono što se ne vidi?
Kako se uopće može vidjeti ono što se ne vidi? Tako što mi ne gledamo na ono zemaljsko.
Mi gledamo na onoga koji se sada ne vidi. Za kojega apostol Petar kaže:
“Ne vidjevši, ljubite!” (1. Petrova 1:8).
Na Njega mi gledamo! Tako se naša snaga obnavlja. Mi se sjećamo Njegove smrti, Njegovog uskrsnuća i Njegovog ponovnog dolaska.
Vjerom, mi to već sada vidimo i to propovijedamo.
Slava našem Gospodu!
“Koga ne vidjevši, ljubite!”
Ljubimo li Isusa? Da, tu je naš složni Amen!