Arhiva za kategoriju ‘Kršćanski život’

Kraljevstvo nebesko

Evanđelje po Mateju  13:47-48

”Nadalje: kraljevstvo je nebesko slično velikoj mreži koja se baci u more i zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, ribari je izvuku na obalu te sjednu i pokupe dobre ribe u posude, a rđave izbace.”

Često se postavlja pitanje, kakav će biti kraj ili svršetak ovog svijeta. To je zanimljivo pitanje za svakoga i svi o tome govore. Govore oni koji vjeruju kao i oni koji ne vjeruju.

Oni koji ne vjeruju misle da kada se o nečem govori da će to  vjerojatno jednom i  biti tako, jer kažu da piše u Svetom pismu da će se to zbiti oko dvije tisućite godine.

Piše li to u Svetom pismu? Ne! Tako u Svetom pismu ne piše!   Sigurno je da će doći kraj i svršetak ovog svijeta.

Kada kažem svijet, tada mislim na ljudski svijet, a ne  na biljni i zemaljski svijet, ma da će i za njega jednom doći kraj.

Sveto pismo nas uči da će, prije no što se dogodi konačni svršetak, Isus Krist doći po svoju nevjestu i uzeti je k sebi da bude na svadbi Janjetovoj.

Ta nevjesta je Crkva Isusa Krista, koja se sastoji od nanovo rođene djece Božje.

Znademo da je On naš ženik, a mi smo Njegova zaručnica.

Mladi vole o tim izrazima i tjelesno razmišljati, jer će oni koji to još u životu nisu doživjeli, jednog dana i doživjeti.

Ovdje nije riječ o tjelesnom već  duhovnom. Isus je naš ženik, a mi smo Njegova nevjesta

Pismo kaže da smo zaručnica Kristova, po koju će On kao ženik doći.

Isus hoće, onako kako je obećao, da prije no što dođe kraj, uzme svoju zaručnicu k sebi.

Pismo nas uči, da kažem samo u glavnim crtama, da će zaručnica biti na svadbi u nebu, a na ovome svijetu biti će veliki sudovi i velike nevolje.

Strašni sudovi kroz koje će Bog odstraniti svaku nepravdu i grijeh, da ne mognu vladati kada se On sa svojom, sada nevjestom, vrati na ovu zemlju da vlada u svom Tisućugodišnjem kraljevstvu.

Kroz to vrijeme će i Njegova zaručnica vladati sa Njim.

Tokom tih tisuću godina Kristovog kraljevstva, biti će mir i uklonjena mržnja između čovjeka i životinja.

Kroz to će vrijeme  đavao biti svezan i neće moći kvariti djelo Božje.

Biti će svezan tokom tisuću godina, kako to u Pismu piše.

Kada prođe tisuću godina, biti će na kratko vrijeme pušten, a onda će ostatak naroda koji nije obraćen i spašen, koji se Bogu pokoravao samo zato jer je to Bog tako naredio, koji su se samo pritajili zbog strašnih Božjih sudova i kazni, dakle, kada bude pušten, sotona će podići bunt u njima i oni će ustati na boj protiv Krista i Njegovog naroda.

Kada se to zbude, Pismo kaže da će ih Gospod pobiti dahom svojih usta.  Sve te protivnike, Gospod će ubiti!

Onda će biti drugo uskrsnuće, kada će svi ljudi uskrsnuti.

Svi koji su ikada živjeli na zemlji, uskrsnut će.

More će dati svoje mrtvace  i zemlja će dati svoje mrtvace. Nitko neće moći ostati mrtav.

Za Boga ne znači ništa ako su se oni  raspali i ako im više niti praha nema, oni će svi ustati.

Pred Bogom će biti sud na kojem će jedni biti kažnjeni, a drugi nagrađeni.

Vratimo se na ono što smo čitali gdje kaže da je kraljevstvo nebesko slično velikoj mreži koja se baci u more i koja zahvati svakovrsne ribe.

Rekao bih da je ovaj ljudski svijet veliko more na koje je Gospod Bog bacio svoju mrežu Radosne vijesti, riječi Božje, Spasitelja, Gospodina Isusa Krista; da bi se mnogi u nju uhvatili. Da bi bili spašene duše,  pa  kada dođe kraj svijeta, ne budu kažnjeni.

U četrdeset osmome stihu kaže, da kada su se mreže napunile da su ih ribari izvukli na obalu, da su sjeli i odvojili dobre od zlih.

U ovoj prispodobi Isus kaže da su dobre metnuli u sudove, a zle su bacili nazad u more.

Jednom sam gledao neku emisiju o moru i vidio ribare kako love u svojim kočama.

U tim mrežama je bilo mnogo sitnih riba. Bilo je samo malo većih riba, ali je većina bila onih malih.

Tamo je bio jedan novinar koji ih je pitao zašto bacaju one sitne nazad u vodu a oni su mu odgovorili da nemaju kupca za njih. Tvornica ne radi, kupaca nema pa ih bacaju u more.

Koje su bile žive, nastavile su živjeti a koje su već uginule, bile su hrana svojim, da kažem sestrama. Riba je ribi  sestra.

Dalje kaže da su one dobre metnuli u sudove, a zle su bacili u more.

Kod ljudi to ne mora biti tako. Čovjek se može pokajati i zamoliti Isusa da mu sve njegove nepravde oprosti.

Ja bih tako rekao: učini iz te zle ribe jednu dobru ribu. To samo Isus može. Znadete, Isus može od zloga učiniti dobroga.

U Efežanima stoji napisano da smo i mi nekada bili kao i oni, djeca onoga, da kažem  ”crnoga”.

Bog je pokazao svoju ljubav i  pozvao nas kroz Krista .

Kada nas je Krist spasio, postali smo dobri. Ne zato što smo bili dobri, dobro odgojeni i dobro činili, već zato jer smo vjerovali u Božju riječ.

U Božjoj riječi je sila koja nas je promijenila iz zla u dobro. Sveti apostol kaže ovako:  ” Ne stidim se Evanđelja Kristovog jer je u njemu sila za svakog koji vjeruje.”

Dakle, Evanđelje Kristovo je djelotvorno. Ono je Radosna vijest da je Isus Krist umro za nas grešnike.

To je Radosna vijest!

To me veseli! Inače bi  mi i svi ljudi bili takve zle ribe, neupotrebljive za kraljevstvo nebesko.

Zašto kaže, kraljevstvo nebesko? Zato jer u kraljevstvu nebeskom neće biti zlih. U kraljevstvu nebeskom će biti samo dobri, braćo i sestre!

Kada molimo Očenaš, kažemo da bude na zemlji kao što je na nebu.

Na nebu je dobro, ali na zemlji nije dobro. Možeš otići u bilo koju zemlju svijeta pa ćeš i tamo naći zlo i grijeh.

Svuda po svijetu ima grešnika, ali Isus nije umro samo za jednu naciju. Isus je umro za sve ljude, da svi koji vjeruju, mogu postati dobri. Da bi svi koji vjeruju mogli jednoga dana uživati u kraljevstvu nebeskom. Da bi već ovdje, na ovoj zemlji, slušajući Božju riječ, postali takvi građani koji će moći biti u kraljevstvu nebeskom.

Ovdje mi vježbamo za ono što je gore.

Gore više nema popravka. Kada, braćo i sestre, dođe smrt, onakav kakav se nađeš u času smrti, takav ćeš biti za cijelu vječnost.

Vjerujemo li mi to, ili mislimo da je to samo dobro izmišljena priča?

Bože sačuvaj! Ovo je sam Isus Krist rekao.

Zašto je govorio u prispodobama? Govorio je u primjerima i slikama iz života  zato da bi ga lakše razumjeli.

U ono vrijeme su ribari bili poznati. Oni su znali što znači ribarski život. Ribari su poznali i zle i dobre ribe. Oni su to

danomice doživljavali, ali nisu shvatili da su oni zle ribe. Mislili su doslovno na ribe.

Čovjek je zao. Zašto je čovjek zao? Zato jer ga je sotona preuzeo i jer je u njegovoj vlasti.

Netko bi mogao reći:

”Nemoj me vrijeđati! Ja nisam u njegovoj vlasti!”

Jeste – u njegovoj vlasti je svekoliki svijet!

Adam i Eva su ga predali njemu. Kada je đavao došao k Isusu da ga kuša, rekao je:

”Sve je ovo moje! Dati ću tebi ako mi se pokloniš!”

Je li on istinu rekao? Isus nije opovrgao njegove riječi. Nije mu rekao:  ”Ne, samo je jedan dio tvoj!”

Što mu je Isus odgovorio?

”Jedino Gospodinu Bogu se klanjaj i jedino Njemu služi.”

Aleluja! Isus je pobijedio sotonu!

Isusova pobjeda je i naša pobjeda. Vjerujući u Njegovu žrtvu, mi imamo Život vječni i postali smo dobre ribe, da upotrijebim istu riječ, kako bismo se zadržali na ovom primjeru.

Postali smo od zlih – dobri.

Znači od neupotrebljivih – upotrebljivi za Boga i za ljude. Je li tako?

Možemo i drugima svjedočiti da je Bog naš spasitelj. Isus Krist je naš zaštitnik i pomoćnik.

Neki nam zamjeraju što se samo Isusu molimo. Kažu da nemamo nikoga drugog već samo Isusa.

Niti nam ne treba, braćo i sestre.

Pismo kaže da nam je Bog u Kristu dao sve potrebno za sadašnji i za budući život. Pa koga da onda još tražimo?

Da uznemiravamo neke svece, koji su sada na nebu i da ih molimo? Oni nam ništa ne mogu pomoći.

Na nebu ima Prijestolje milosti, na kome sjedi Ocu s desna, uskrsli Isus Krist. On nama pomaže. Njegove su moći i pomoć iznad svega.

Jednoć, kada je Isus Krist oprostio grijehe jednome mladiću koji je bio bolestan, kako čitamo u Evanđelju po Mateju, slušali su ga književnici i Farizeji.

Mladić je bio oduzet. Metnuli su ga između mnoštva pred Krista, a On mu je rekao:

”Sinko, opraštaju ti se grijesi tvoji. Uzmi svoj ležaj i idi svojoj kući.”

Tumači Pisma i Zakona zapitali su kako može to reći kada u Pismu piše da nitko ne može opraštati grijehe osim jedinog Boga.

Oni su ustanovili da tako piše u Pismu i to je istina što su rekli. Zamjerili su mu i rekli da griješi jer se gradi Bogom.

Strašno su mu zamjerili, a Isus mu je ponovo rekao:

”Sinko, opraštaju ti se grijesi, uzmi ležaj svoj i idi kući svojoj.” Onda je rekao njima, koji su ga osuđivali:

”Ali da znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe.”

Znaš li draga dušo, da samo Isus može opraštati grijehe?

Nema drugog. Nema svećenika, propovjednika ni biskupa, koji bi to mogao.

To može samo Isus! .

Nitko nije trpio, ni ja, niti ti, niti itko drugi. Isus je sam bio na križu. Je li istina?

Hvala Bogu da je križ prazan i da je grob prazan, ali je nebo puno, a i naše srce je puno Isusa!

Slava zato našem dragom Gospodu!

On ima vlast. Oni nisu znali da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Aleluja! Treba li nam itko još osim Isusa? To je divno.

Isus je tako rekao:

”Tko ima Sina ima i Oca – tko ima Oca, ima i Sina.”  To je nerazdvojivo.

Isus je Bog.

Tako su ribari razdvojili ribe koje su ulovili. Dobre su zadržali u sudovima, a one zle su bacili natrag u more.

Što kaže sada 49. stih? Pitanje je bilo, kako će biti na svršetku svijeta.

Mnogi pitaju, kako će to biti. Hoće li itko ostati živ?

Jednom je netko rekao da ako se nebo sruši, niti zec neće pobjeći.

Biti će veliko uništenje, ali oni koji vjeruju, biti će već prije sklonjeni.U 49.  stihu Isus ovako kaže:

”Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli, odijelit će zle od pravednika te će ih baciti u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba.”

Tko će izići i tko će razlučiti zle od pravednika? Anđeli!

Neki se šale na taj račun i kažu da će im sveti Petar pomoći; drugi kažu  da će im sveti Mandić pomoći ili opet taj i taj, a neki kažu da će im Marija pomoći.

To znači, ako nisam ili neću biti kako treba u onom trenutku, oni će se meni ipak smilovati.

Kada Bog naredi anđelima svojim, slugama svojim da idu i izvrše taj posao, oni neće praviti kompromis i točno će izvršiti Božju zapovijed. Odvojiti će zle od pravednih.

Vjerujemo li mi to, braćo i sestre?

Isus je to rekao u prispodobi. Oni će izabrati.

Kada bi to ljudi razlučivali svatko bi se na svoga smilovao. Ja na svoga a vi na svoje koji su loši.

Mi bismo to sve pomiješali i opet bi u kraljevstvu nebeskom bilo kao što je i na zemlji.

Mi u Očenašu ne molimo da na nebu bude kao što je na zemlji, nego da na zemlji bude kao što je na nebu.

Kada bi svi ljudi uzvjerovali,  svi služili Bogu i živjeli poštenim životom, bilo bi i na zemlji kao što je na nebu, ali svi neće.

Mnogi se oduševljavaju kada čuju divna predavanja ili propovijedi. Kada čuju svjedočanstva da je Bog živ i da On čuda čini, ali sve ostaje samo na tome.

Ne živi se od oduševljenja niti od sviđanja, već se živi duhovni život vjerom u Božju riječ i u Isusa Krista.

Ti se trebaš odlučiti i ako si došao do zaključka da si ti zla riba, da si jedan od nepravednih, draga dušo, onda imaš mogućnost spasenja sada, prije no što dođe svršetak svijeta, a ne tada kada dođe, jer onda više nema pomoći, nego sada.

Pismo kaže  da kada čuješ glas, nemoj biti tvrdog srca, jer je sada vrijeme da se obratiš i budeš spašen.

Kažu nam:

”Pa i vi umirete. Kažete da vjerujete, a i vi ste bolesni, umirete isto kao i mi, pa što vam to onda vrijedi?”

Pa neka! Isus je zato umro da bismo mi živjeli, aleluja! Mi smo bolesni, ali nam Isus pomaže.

Kada su jednoć pitali za rođenog slijepca:

”Rabi, tko je sagriješio da se je on rodio slijep? Da li on ili njegovi  roditelji?”

To su  Isusa pitali su književnici i Farizeji, jer su znali da je Bog u Starom Zavjetu kažnjavao ljude radi njihovih grijeha, čak do trećeg i četvrtog koljena. Zato su mu postavili takvo pitanje, ali im je Isus odgovorio:

”Niti je on sagriješio niti njegovi roditelji, nego da se pokaže slava Božja na djelu”, da mu Isus, Sin Božji otvori oči.

Je li to divno, braćo i sestre?

Ma da je mnoga čuda činio, opet mu nisu vjerovali.

Vjera nije ono što vidimo, vjera je upravo ono što ne vidimo, ali to vjerujemo, svojom vjerom dokazujemo, i životom potvrđujemo.

Kada čuješ da te Isus zove da dođeš k Njemu, onda je tvoja dužnost da se odazoveš. Da ga vjerom primiš u svoje srce, da ti on na temelju tvoje vjere postane Spasitelj.

To se događa, kako Pismo kaže, na temelju osobne vjere, pokajanja i obraćenja.

Izići će anđeli, aleluja. Slava Gospodu!

Znate, jednom kada je Isus govorio o kukolju na njivi, kaže u priči, da su sluge pitale gospodara:

”Nisi li ti dobro sjeme sijao? Otkud onda taj kukolj na njivi? Dopusti nam gospodaru da počupamo  kukolj iz pšenice.’

Gospodar nije dozvolio. On je tako rekao:

”Da ne bi čupajući kukolj, iščupali pšenicu i napravili štetu.”

Ljudi bi napravili štetu. Da to ja radim ili ti, mi bismo načinili štetu.

Kao što sam već rekao, na svršetku  ovog svijeta, poslat će u žetvu Gospod Bog, najprije svoje anđele.

Oni će počupati kukolj,  svezati u snoplje i baciti u oganj vječni. Tako kaže. Oni neće pogriješiti. Oni neće niti jednu vlat pšenice iščupati nego samo kukolj.

Oni koji su odvajali ribe, dobre od zlih, nisu niti jednu zlu ribu uzeli, već su je bacili.

U toj nas prispodobi Pismo uči, da je Božja riječ i njegovi djelatnici, a to su anđeli, nepogrešivi.

Božja je volja, jer Isus nije došao za pojedince već za sve ljude, da svi budemo opravdani, vjerujući u Njegovu žrtvu i Njegovo ime.

Sveto nas Pismo uči i kaže, da će tko god  prizove ime Isus, biti spašen.

Neće biti spašen zato što je bio dobar, već zato što nije bio dobar, ali je priznao Isusa za svog Spasitelja i vjerovao da mu On može oprostiti grijehe i učiniti ga, kao što ovdje piše, pravednim.Ljudima je to uvijek nekako teško prihvatiti. Npr., mi smo kolege, zajedno smo radili mnoge grijehe i nepravde i sada se ja obratim, a on se ne obrati.

Sada ja za sebe kažem da sam pravednik, a on je još i dalje nepravednik. On onda kaže

:”Kakav si ti pravednik? Ti si pravednik? Znaš li gdje smo sve bili i što smo sve radili? Kakve smo grijehe i nepravde činili!”

On kaže istinu, ali mu ja mogu odvratiti da sam se ja pokajao i priznao istinu Isusu. Isus mi je oprostio, a krv Njegova me očistila. Zato sam ja postao pravedan.

Ne zbog svoje dobrote, već zato što vjerujem u Isusa!

Ljudi to ne razumiju. Oni nas znaju kakvi smo prije bili i misle da bismo još uvijek mogli učiniti neke stvari koje smo prije činili.

Ne, prijatelju dragi,  kolega moj, više ne moram činiti nepravdu ni  grijeh.

Zašto ne moram? Pa Isus me je oslobodio! Koga Isus oslobodi, taj je zaista slobodan od svake nepravde i grijeha!

Pismo kaže:

”Nema ni jednoga pravednog, svi su sagriješili.”

Ne Nema baš ni jednoga. Od Adamovog doba do današnjeg dana su se rađali samo grešnici.

Niti jednog nema, osim Isusa Krista, koji je začet po Duhu Svetom. On je rođen bez grijeha, zato nam On može pomoći.

To ne može  učiniti čovjek za čovjeka. Pa da bilo što učini ne bi mu pomoglo da spasi jedan drugoga, ali Isus to može.

Vjerujemo li i želimo li biti u Božjoj mreži?

Ima dobra riba i ima zla riba. Dobre se sakupljaju, a zle se bacaju.

Postoje grešnici koji su nepokajani, a također postoje grešnici koji su opravdani i više nisu grešnici.

Kao što postoji Božja mreža, postoji i sotonska mreža. Mogli bismo čak reći, kako stoji u pedesetom stihu:

”…te će ih baciti u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba.”

Baciti će ih, koga će baciti? Baciti će nepravedne. One koji se nisu htjeli pokajati. One koji nisu htjeli primiti Isusa kada im je nudio spasenje. One koji su ostali zatvorenog srca. Koji su povjerovali ali se nisu odlučili.

Pismo kaže da će mnogi doći na nebeska vrata i kucati:

”Isuse Ti si propovijedao našim ulicama. Mi smo s Tobom jeli i pili.”

On će im reći da idu od Njega, jer ih nikada nije znao. Nikada ih nije znao!

Pa kako ih nije znao, kada je bio u njihovom gradu, njihovim ulicama propovijedao i oni ga slušali?

Nije ih znao jer se nikada nisu obratili. Oni su samo slušali. Možda su uživali i rekli da je to dobro i da bi bilo dobro da svi budu takvi, ali nije pitanje sada: kada bi svi – nego je pitanje, kad bi ti!

Kada bi svi bili spašeni, a ja ne budem, to meni ne bi ništa značilo. Budu li svi izgubljeni, a ja spašen, biti će to moja korist. To će biti moj blagoslov i moja sreća.

Dakle, svaki za sebe osobno odlučuje. Vjeruješ ili ne vjeruješ, primaš ili odbijaš. Nema trećeg.

Kod Boga su uvijek  dvije mogućnosti: život ili smrt, vjera ili nevjera, zdravlje ili bolest i t.d..

U Lukinom Evanđelju, u petoj glavi   opisuje kako su, narod i učenici bili na Genezaretskom jezeru.

Gospod je došao do njih, dok su prali mreže i zamolio Šimuna da se malo otisne od kopna. Isus je tada  učio narod:

”Kad prestade govoriti, reče Šimunu: «Izvezi na pučinu pa bacite mreže svoje za lov!”

Petar, koji se tada još zvao Šimun i ostali koji su bili tamo i slušali ga reče:

”Učitelju – odgovori mu Šimun – svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili…”

Mislim da su oni bili iskusni ribari onog vremena i da su znali gdje i kada, u koje vrijeme se može uloviti riba, ali oni su svu noć lovili i nisu ništa ulovili, a sada kada je riba otišla u dubinu, sada im Gospod kaže da bace mreže.

”Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”, rekao je Petar.

Bacili su mrežu i ulovilo se toliko mnoštvo riba, da su ih jedva izvukli van.

Kada je to vidio Petar i svi oni koji su bili s njim, znate li što je rekao? Kleknuo je do nogu Isusovih  i rekao:

”Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!”

Rekao je da je grešan čovjek, a kada je to rekao,  tim je priznao svaki svoj grijeh.

Tim priznanjem je i dobio oproštenje  svojih grijeha.

Nakon toga, mu  Gospod nastavi govoriti:

”Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!”

Isus mu je rekao da će ga načiniti lovcem na ljude.

Kako? Zar da ide udicom na ljude? Ne, već da im propovijeda Božju riječ i da ih zadobije za Krista, da postanu dobri ljudi i da ih zadobije za nebo.

Bog ljubi grešnika. Nije mu mila smrt grešnika, nego smrt pravednika.

Ako  vjeruješ – opravdan si i ako u takvom stanju umreš, takva smrt je Bogu draga.

Pismo kaže da kada umremo idemo Gospodinu. Za života smo bili Njegovi, a kada umremo idemo k Njemu

Nisi li se obratio za života, onda ne ideš k Gospodinu. Onda ideš u kraljevstvo smrti i čekaš dan strašnog  suda. Tako nas uči Sveto pismo.

Tamo čekaš. Ne šećeš se. Duša tvoja nikuda ne šeće. Tijelo ide u grob a duša ide u podzemlje, Hades, na mjesto čekanja strašnog suda.

Jednom mi je netko rekao: ”Kako to znaš? Kako ti  znaš da je to tako?”

Rekao sam mu da ja vjerujem Svetom pismu.

Kada je Isus u 16 glavi Evanđelja po Luci ispričao o onom bogatašu i o Lazaru, rekao je da se ovaj koji je bio neobraćen i

nije živio po Božjoj riječi, muči u paklu, a Lazar koji je živio i

Bogu ugađao, kada je umro odmara se u naručju Abrahama. Jedan se muči, a drugi se odmara.

Ja to znam jer vjerujem Božjoj riječi. Isus nije pričao bezvezne šale da bi ljude nasmijavao. Svaka Njegova prispodoba, svaka Njegova riječ  imala je svoj temelj,  bila je istinita  i  ispuniti će se.

U prispodobama je samo zato govorio da bismo ga lakše razumjeli. Jednoć kada je tumačio prispodobe, rekao je učenicima kada su ga pitali, da je njima dano da znaju a ostalima je rečeno u pričama.

Dakle, ti ćeš znati. Gospod će ti otvoriti um i oči. Um da razumiješ, a oči da vidiš. Otvoriti će ti srce da primiš Božju svetu riječ, da bi mogao postati jedan od dobrih i biti u kraljevstvu nebeskom, gdje će biti samo dobri.

Dobri su zato što su vjerovali u žrtvu Gospoda Isusa Krista.

U   Luki 5:8 Kada je Šimun  rekao Isusu:

”Udalji se od mene, Gospodine, jer sam grešnik!”

priznao je da je grešan čovjek, ali se Isus nije udaljio.

Jednoć kada je bio u društvu grešnika, kritizirali su ga, jer da je prorok, Božji poslanik, rekli su,  da se ne bi s ovakvima družio.

Bili su to najgori grešnici. Farizeji su rekli:

”Gle, s grešnicima jede i pije! ”

Isus im je odgovorio da zdravima ne treba liječnik, već da ga trebaju bolesni. Nitko od nas ne ide, dok je zdrav, liječniku.

Kada smo već i bolesni, teško se odlučujemo. Samo se sjetite zubara! Kada boli, odlučni smo ići već sutra, a kada se primiri kroz noć, sutra odustajemo.

Kada dođeš do uvjerenja da si grešnik i povjeruješ u Božju riječ, a  Duh Sveti te u to uvjeri, nećeš više čekati. Otići ćeš odmah Isusu Kristu i zamoliti ga:

”Isuse, spasi mene grešnika!” Isus će to učiniti. Zar onda nije divno živjeti sa Isusom?

Da pročitamo nešto iz Timoteja, gdje apostol piše Timoteju o ulovljenima u đavolsku mrežu. 2. Timoteju 2:22-26

”Od mladenačkih strasti bježi! Teži za pravednošću, ljubavlju i onim što donosi spasenje, zajedno s onima koji čista srca zazivaju Gospodina! A luda i nezauzdana  zapitkivanja odbaci, svjestan da rađaju svađama! A sluga se Gospodnji ne smije svađati, već prema svima mora biti ljubazan, sposoban poučiti  i pretrpjeti; protivnike će ukoriti blagošću, ne bi li im Bog dao obraćenje da potpuno upoznaju istinu, da se otrijezne i umaknu iz mreže đavla koji ih žive drži u ropstvu da vrše njegovu volju.”

Ne Božju, već đavolsku. Je li to istina?

Pa ako je to već onda bilo tako, a znamo da se svijet nije promijenio na bolje, već samo na gore i to svuda po svijetu.

Nekada, kada smo čuli za nešto čega ima u Americi, mi smo to poželjeli, a kada je to došlo i do nas, nije nam ništa pomoglo. Bilo je to samo još gore. Ništa bolje!

Kada smo poželjeli da idemo na zapad, opet nam nije bilo bolje, nego smo postali još gori.

Sve što je na zapadu bilo loše, došlo je i k nama. Još više je pokvarilo  ljude koji ne vjeruju. Vidite što se radi po ulicama, što tisak piše. Strahote!

”…i umaknu iz mreže đavla vrše la koji ih žive drži u ropstvu da njegovu volju.”

Grešnike drži u ropstvu. Grešnik se sam ne može izbaviti. Ja te ne mogu izbaviti niti ti možeš mene izbaviti, ali ima jedan koji

to može, a to je Isus!

Slava našem dragom Gospodu, koji nas može izbaviti!

Iz čega je ispletena ta đavolska mreža?

Ovdje samo malo kaže, ali kada čitamo u Poslanici Galaćanima, u 5:19-21, onda

vidimo iz čega je ta đavolska mreža, u koju su se ljudi uhvatili, spletena i iz koje se sami ne mogu izbaviti.

Bogu hvala da je Krist pun milosti i da još uvijek čeka da spasi i izbavi!

”Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe i ovima slična na koja vas unaprijed upozoravam, kako sam i prije upozorio: oni  koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega.”

Što sad? Je li to istina ili nije? Netko tko možda ne vjeruje, rekao bi:

”Možda ipak hoće.”

Ja ću se također složiti da hoće, ali samo onda ako se pokaju! Ako ostanu u tome, nikada neće baštiniti kraljevstvo Božje. Ali ako se pokaju i zatraže Božju, Kristovu  pomoć, onda će im pomoći i oni će baštiniti kraljevstvo Božje.

Nitko nas iz te mreže ne može izbaviti osim Isusa.

Netko se napije i zlostavlja djecu koja moraju bježati. Zlostavlja ženu tako da i ona mora spavati kod susjede.

Kada se on otrijezni, onda obećaje da je to bilo zadnji puta, da se to neće više dogoditi i da mu je žao.

On i ne zna da je bio takav i misli da su mu svi krivi. On obećava i kune se da se to neće ponoviti.

Kratko vrijeme to i drži, a onda se opet ista stvar dogodi.

Braćo moja i  dragi prijatelji, tako je sa svakim grijehom!

Većinom je čovjek svjestan i zna da nije dobro to što radi, ali se ne može osloboditi.

Moraš tražiti Božju pomoć!

Iskrenim srcem zamoliti Isusa:

”Gospodine, oprosti mi sve i oslobodi me, da više ne moram biti vezan!”

Isus će to učiniti. Tada ćeš stvarno biti slobodan. Onda mogu teči rijeke alkohola uz tebe, a ti nećeš mariti.

Možeš naći novac, a ti ga nećeš zadržati za sebe, već ćeš javiti na pravo mjesto da je nađen, kako bi došlo u ruke onog koji ga je izgubio.

Da vidiš negdje  šipke zlata, ti ih nećeš poželjeti, jer nisu tvoje!

Ako nam nešto ustreba, Bog će nam dati.

Pismo nas upućuje da išćemo najprije kraljevstvo Božje a da će nam se ostalo dodati.

Da bismo tako živjeli i da bi nas Gospod istrgao iz đavolske mreže, pročitajmo još jedan stih u Kološanima  1:13

”On nas istrgnu iz vlasti tame”

Tko braćo i sestre? Crkva? Koji svetac? Neki dragi prijatelj? Tko? Isus – Bog!

”On nas istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina…..”

Bog je učinio da smo ti i ja večeras ovdje.

Bog je to učinio jer se nismo oglušili na Njegov poziv, nego smo se obratili i došli k Njemu  kada nas je zvao.

Bog je to učinio i oslobodio nas vlasti tame, izvadio   iz te đavolske mreže i premjestio nas u   kraljevstvo svog ljubljenog Sina, za svu vječnost.

Ne za kratko vrijeme ili makar za tisuću godina, ne, već za vječnost!

To ima svoju posebnu vrijednost.

Što ćeš ti učiniti, na tebi je da odlučiš!

Hoćeš li ostati loša riba, ( da ostanemo na istoj usporedbi). Hoćeš li ostati nepravednik, i dalje ostati u mreži koju je sotona spleo i u koju te je zarobio ili ćeš se dati Kristu osloboditi

Naša želja i molitva se slažu s Božjom voljom da svi budu spašeni, a to se odnosi i na tebe.

Amen.

Rast u svetoj vjeri

Judina poslanica  20 do 25

“Vi se, ljubljeni, naprotiv uzdižite na temelju svoje presvete vjere; molite se uz suradnju Duha Svetoga! Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj, očekujući milosrđe našega Gospodina, Isusa Krista, za vječni život!”

(Judina posl. 20. stih)

Kao što je prorok rekao: On je sve podnio za nas, da bi mi vjerujući u Njega, imali vječni život. Juda, koji piše ovu poslanicu kaže:

“Vi se ljubljeni, naprotiv uzdižite na temelju svoje presvete vjere.”

Drugim riječima možemo kazati, vi rastite na temelju svoje presvete vjere. Samo na temelju svete vjere, vjere u Gospodina Isusa Krista, dijete koje je nanovo rođeno može rasti; i treba rasti jer ne može zauvijek ostati

malo dijete.

Kao što se tjelesno rođena djeca rađaju, napreduju i rastu dok ne postanu sposobna da drugima pomažu i vraćaju ljubav roditeljima; da mogu samostalno živjeti, tako i djeca Božja trebaju duhovno rasti.

Mi smo rođeni od Božje riječi. Pismo kaže, od Riječi koja ne trune. Riječi živoga Boga, koja ostaje dovijeka.

To je Riječ koja nas je duhovno rodila i mi smo duhovno na ovome svijetu.

Naš život treba biti napredan život kroz rast u Gospodu. Mi ne smijemo zaostajati u rastu, te biti kao nedonoščad ili se razvijati samo djelomično.

Ne smijemo dopustiti da nam se jedan dio duhovnosti razvija dok drugi dio zaostaje.

Trebamo se u potpunosti razviti u jaku, duhovnu osobu, u poznavanju Gospodina Isusa Krista, kao što nam to Sveto pismo govori.

Ono nam kaže: “Vi ljubljeni,” jer vidi da ima nešto, što nas usporava i hoće zaustaviti, no apostol Juda kaže:

“Naprotiv toga, uzdižite se”.

Kaže da rastemo u poznavanju Isusa Krista. Da naša nadogradnja bude sve viša i viša. Da se nadozidamo u jedan sveti hram Ne možemo ostati uvijek na istoj visini.

Sjećam se jednog čovjeka koji je počeo graditi svoju kućicu. Najprije je sagradio samo jednu malu sobicu.

Rekao je: “samo da mi je sagraditi malu sobicu, četiri-na četiri metra. za svoju obitelj, kako ne bih morao biti stanar i potucati se svijetom.”

Kada je to završio, počeo je odmah nadograđivati prostoriju za kuhinju i nusprostorije.

Kada je i to završio, nastavio je sa još jednom sobom, kako bi imao posebnu sobu za svoju djecu.

Tako je njegova kuća rasla. Rasla je postepeno, prema njegovim novčanim mogućnostima. Nije to bio kraj. Zamislio je da bi bilo dobro ići i na kat, kako bi svako dijete imalo svoju sobu.

Nadograđujući tako, od male prostorije, nastala je velika kuća za cijelu obitelj. Počeo je s malim, no postepeno je sagradio onoliko koliko je bilo potrebno za njegovu obitelj.

Božja riječ nas uči da i mi rastemo.

Ne možemo odmah biti odrasli Ne može jednogodišnjak biti onakav kao onaj mnogo stariji.

On ne može imati niti sva iskustva kroz koja vjernik prolazi kroz život,

Mi svi postepeno rastemo, nadograđujući se. Svakog dana se uočava da smo ojačali u vjeri, da smo čvršći i kao usidreni kroz Krista, na tom uzburkanom moru života.

Ma da se sve burka, možemo biti mirni. Ma da se valovi dižu i spuštaju, mi stojimo mirno.

Zašto? Zato jer se izgrađujemo na temelju, koji je Stijena. Ta Stijena je Isus Krist, naš Spasitelj. Stojimo čvrsto i nitko nam ne može nauditi.

Ta Stijena je odoljela svim kušnjama, svim protivnostima; pakao i đavla je pobijedila. Mi moramo čvrsto stajati na toj Stijeni, koja je kako Pismo kaže, Isus Krist.

Na toj Stijeni možemo rasti i živjeti, da ne ostanemo kao mala djeca koju svaki povjetarac ljulja tamo amo. S koje strane puhne, tamo nas nosi.

Dakle, snagom našega Gospoda, mi idemo protiv svakoga vjetra. Idemo za Njim pa nas bilo kakova nauka ne može zbuniti ili pokolebati.

Idemo čvrsto i sigurno, jer znamo tko je Spasitelj, tko je Pomoćnik i u koga vjerujemo.

Neminovno moramo duhovno rasti. Oni koji to ne prakticiraju, ne traže od Gospoda milost, ne napreduju u vjeri, stalno su problematični, rekao bih, za Krista i za crkvu.

Moramo znati što smo uzvjerovali, tko je naš Spasitelj, koga slijedimo, i za kim idemo.

Što nam se propovijeda i kako živimo. Moramo to znati, jer to su osnovne stvari našega uzrasta.

Znajući to, nećemo se kolebati ni tamo ni amo, već ćemo uspravno hodati snagom Gospoda Isusa Krista, kako to Pismo kaže.

“Na temelju svoje svete vjere”, vjera je, braćo moja, sveta stvar. Vjera nije krivudanje. Ona je sveti život. Samo ako se toga držimo, rastemo na tom pravom temelju, kojega je Bog postavio.

Isus je temelj a apostoli su nastavili, kako vidimo u Bibliji.

Ne možemo drugačije no sveto, a sveto je različito od nesvetog. Sveto je pristojno, sveto je moralno i čisto. U svetom trebamo napredovati

Onaj koji u svetom napreduje i sveto živi po Božjoj riječi, taj raste. Dok on raste, oni koji tako ne žive, zaostaju.

Taj zaostatak je očit no očit je i uzrast onih koji rastu na temelju svoje svete vjere.

Sveto je uvijek sveto, drage sestre i braćo. Sveto se nikada ne povezuje s nesvetim već je uvijek sveto.

Držimo li se toga i živimo tako kako nas Biblija uči, ne bojmo se ničega. Nikada nećemo zalutati.

Niti jedan vjetar krive nauke  neće nas odnijeti. Stajati ćemo s Kristom. Biti ćemo Njegovo pravo svjetlo u ovoj tami grijeha. Kao što Pismo kaže, da je tama je pokrila cijelu zemlju, no hvala Bogu da ima onih koji jesu svjetlo. Onih koji svijetle Kristovim svjetlom.

U Kološanima, u 2:7, piše:

“u Njemu čvrsto ukorijenjeni, na Njemu stalno naziđivani, i učvršćivani vjerom, kako ste poučeni, obilujte zahvalnošću.”

Kaže: u Njemu. U kome? U Isusu, braćo i sestre! Stalno naziđivani.

Stalno više i više saznajemo i rastemo u Gospodu, Isusu Kristu. Ne u nekom pokretu, već u Njemu.

Svaki od nas treba biti u Njemu. S druge strane možemo reći, On treba biti u nama.

Kada On bude u nama, više nećemo imati želju da gledamo za ovim svijetom. Nećemo poput bludnika ići sada sa jednom, sada sa drugom. Nećemo kao preljubnici ostavljati pravoga da bi smo išli za krivim.

Gledati ćemo na onoga koji je u nama i mi u Njemu. Naše će oči biti uvijek uprte u Njega.

Pismo kaže: gledajte na načelnika vjere. Spasitelja i dovršitelja vjere.

Vidimo li mi da nas Božja riječ uči? Pa zašto onda nekada gledamo na ljude?

Zašto se onda povodimo za ljudima i hoćemo imati neke tjelesne lidere? Zašto to, braćo i sestre?

Zar nam Isus nije dovoljan? Zar nam Isus nije sve? Pismo kaže da nam je u Njemu dana sva punina. U Njemu imamo sve što nam je potrebno za naš duhovni uzrast.

Dakle, naziđujmo se. Uzrastajmo, braćo i sestre! Budimo svakoga dana sve jači, sve otvoreniji, sve  predaniji Gospodu. Da smo sve spremniji raditi, moliti i služiti mu. Da propovijedamo, svjedočimo i dolazimo u Zajednicu kako bismo primili novu snagu i molili Isusa da nas On ojača. Da učini probudu u nama i onda kroz nas dalje u ovome gradu i cijeloj našoj zemlji.

Slava našem dragom Gospodu!

Taj odraz rasta, treba se odraziti i vidjeti na svakome od nas. Svakoga dana moramo biti bolji.

Ne možemo se stalno zadržavati na nekim prepričavanjima ovog ili onog.

Znamo što vjerujemo, znamo na koga gledamo i za kim idemo. Konačno, mi znamo kamo ćemo i stići, jer već sada vidimo naš cilj.

Gledamo li tako, zacijelo ćemo i rasti, rasti u Njemu. Divno je to.

Dakle, vjerom se nadograđujte, onako kako ste poučeni. Obilujte zahvalnošću.

Jesmo li poučeni? Imamo li učitelja od kojega to možemo naučiti i da tako kažem, udžbenik iz kojega možemo učiti, crpiti i svakoga dana praktički ponavljati dok god ne naučimo redovno primjenjivati u našem životu, dok se ne odrazi na naš uzrast.

Dakle, Božja riječ kaže a apostol Petar piše u svojoj poslanici u 2. Petrovoj 3:18

“Štoviše, rastite u milosti i pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista. Njemu slava sada i do vječnosti! Amen.”

Tako on završava ovu glavu i naglašava: rastite u milosti i spoznaji. Svakoga dana sve više upoznajemo Isusa. Svakoga dana sve više znamo o Kristu, svakoga dana sve više živimo za Krista.

Je li to istina, braćo i sestre? Ili, stojimo li zakukuljeni na jednom mjestu i kažemo:

“Ja vjerujem, kada mogu, onda idem u Zajednicu, kada ne mogu, ne idem. Mnogo me toga spriječi da dolazim redovito ali to i nije važno.“

Važno je, jer tebe, koji tako govoriš, mnogo toga mimoiđe kada se govori Božja riječ. Mnoge stvari ne znaš i zbunjen si kada te nema ovdje i nemaš zajedništva.

Mnoge ti stvari nisu jasne i ne rasteš u spoznaji, već kržljaš i jednoga dana ćeš biti duhovni invalid.

Znadeš li da je to tako? Nemaš napretka. Nisi upotrebljen, već si na neki način začahuren sam u sebe. Imaš svoje shvaćanje i svoje misli.

Pismo kaže da trebamo Božju riječ shvatiti i nju vršiti. Ne naše misli, već Božje misli!

Njima se obnavlja naš um i prima nova snaga. Odstupamo od onoga što je naše i prihvaćamo ono što je Kristovo.

Naše je ono što ne valja dok je Kristovo ono dobro.

Kada gledamo u sebe, naći ćemo samo mane ali u Kristu nema mane. U Njemu je ono najbolje.

Isus je ono Janje bez mane, koje je žrtvovano za nas, kaže prorok Izaija.

Cijenimo li to ili mu još uvijek zadajemo bolne udarce? Njega boli svaka neposlušnost. Bila to tvoja, moja ili bilo čija. Zato trebamo biti poslušni jer je za sve ispaštao i platio.

Rekao bih, do zadnje lipe je isplatio, za tebe i za mene. Cijenimo li mi to braćo i sestre ili nam je to samo tako, pa i dalje imamo svoje mišljenje i svoj stav.

Odvajamo se od jedinstva vjere?

Kada odstupamo, onda se odvajamo i ne rastemo na trsu; naša loza ne raste. Nema sočne hrane koja bi pospješila vegetaciju loze.

Onaj koji je takav sasušiti će se.

Pismo kaže da se takva mladica reže i baca u oganj.

Slava našem Bogu da je tako. Inače bi bio kaos. Ne bi se znalo tko je tko i tko kamo pripada.

Zato apostol Petar kaže: rastite!

Rastimo, braćo! Trudimo li se da rastemo? Mi imamo sve “vitamine”, za naš duhovni rast. Imamo sve “kalorije” napisane u hrani Božje riječi, pa ako se njome hranimo, možemo se razvijati kao duhovni ljudi. Istina?

Kako možeš rasti ako si stalno nečim nezadovoljan, stalno ti nešto ne odgovara, prigovaraš. Neprekidno gledaš na ovo ili ono.

Napravi li se ovako, nije ti pravo, ako se izmijeni, opet ti nije pravo.

Isus nam kaže kako je pravo. Ima određeno mjesto kako treba biti.

Ako Isus kaže da treba biti tako, nemojmo mi mijenjati. Činimo onako kako On kaže.

Marija je rekla: “Njega slušajte!”

Kada bi to čuli ljudi ovoga svijeta! Reći ću: kada bi čuli vjerni, da Njega slušaju. Vjerni, ti i ja. Ti i ja, da Njega slušamo!

Zapitajmo se, slušamo li ga? Što je On sve podnio za nas? Prorok  govori:

“Ovo je svjedočanstvo sjećanja na Njegovu smrt i na Njegov ponovni dolazak.”

Slušamo li ga? Braćo i sestre, slušamo li ga ili se stalno sudaramo s Kristom?

Sudaraš se s braćom, sudaraš se s Kristom. Je li On u tebi i meni? Je li to amen ili nije?

Tko te uči drugačije, da se ne podudaraš s Božjom riječi i ne slušaš Gospodina, Isusa Krista?

Tko te to uči? Uči li te to tvoje tijelo ili slušaš crnoga, koji dolazi u tvoj um? Slušaš li njega?

Pokorimo se Kristu; protivimo se đavolu i on će pobjeći od nas!

U svakom pogledu neposlušnosti, nepravde, grijeha, ne-ljubavi, nemilosrdnosti te ne-uzrasta, slušamo đavla.

Protivimo mu se, tada će pobjeći!

Nemojmo se uvijek s njim razgovarati, nešto trgovati, primati njegove ponude i razmišljati da li je tako ili nije.

On nam nikada neće ponuditi išta dobrog, đavao uvijek čini ono što je zlo, već od postanka svijeta; tako Pismo kaže i Božja riječ uči.

“Rastite,” kaže “i molite se Bogu.”

Bogu se molimo!

Molimo li se mi Bogu? Molimo li se Duhom Svetim? Jesmo li došli do tog stupnja, braćo i sestre?

Kako se možemo moliti Duhom Svetim ako nismo doživjeli krštenje Duhom Svetim? Kako?

Hajde, recite mi!

Neka mi netko kaže i ja ću mu vjerovati, ali na temelju Svetoga pisma. Ako tako piše, ja ću vjerovati. Ne može li potkrijepiti riječima Svetog pisma, neću vjerovati.

Kako? Zar nam Sveto pismo ne kaže da se molimo u suradnji sa Svetim Duhom?

Duh Sveti i mi, zar ne? To je suradnja. Kada ti i ja radimo jedan posao, to je suradnja.

Duh Sveti i ja; Duh Sveti i ti. To je suradnja.

Pa kako se onda možemo moliti, ako nismo poslušni Isusu Kristu i Duhu Svetome?

Duh Sveti nas neće nikada voditi na stranputicu, već uvijek ka Isusu Kristu.

On nam uvijek ukazuje na Isusa, kao Svemogućega i kao svemoguću ljubav.

Ukazuje nam na ono što je ispravno, da bismo prihvatili, poslušali, primili snagu i rasli. Da bi rasli a ne da nas Gospod ne može za išta upotrijebiti.

Kada god se sprema neka akcija, česti je odgovor:

“Ja ne, to neka uradi  netko drugi”, ili “To nije moje!” Pa, čije je? Čije je onda, pitam ja vas?

Pitam ja sve nas! Čije je?

Ako je Božje; ako je na temelju Božje svete riječi, čije je onda? Samo je Isus naš?

Samo ga nosimo u našem srcu i nosimo ga kamo mi hoćemo, radimo s Njim što hoćemo.

To nije smisao Svetog pisma!

Krist u nama – mi u Kristu!  Ako je On u nama, onda će On i voditi naš život! Zar ne?

Ako smo mi u Kristu, tada ćemo i slijediti Krista. Ići ćemo s Njime kamo god On pođe. Ima jedna pjesma koja kaže:

“Slijedit ću ga kud me vodi”.

Isus i Duh Sveti te nikada neće voditi tjelesnim putovima i željama. Nikada to neće učiniti.

Razna filozofiranja, ne mogu pobiti  činjenicu, da te Isus nikada neće voditi putovima koji nisu po Božjoj volji.

No, budemo li neposlušni, Isus neće ostati u takvom srcu. Poslušnost je najveća žrtva, braćo i sestre.

Često razmišljamo što bismo dali Isusu, ali ništa od toga ne možemo ako nismo poslušni. Božja riječ nas upućuje na poslušnost.

Dakle, izgrađujemo se i rastemo, kako Božja riječ kaže, na temelju svete vjere i na temelju molitve.To su, da usporedim, kalorije i vitamini za jedan duhovni rast i napredak.

Da se zapitamo, kakav je naš molitveni život? Kada se glasno molimo u crkvi, kada?

Jesmo li djeca Božja? Tko je tako mali da još niti govoriti ne zna?

Evo, dijete od devet mjeseci se već javlja. Ono nešto govori, ma da mi to ne razumijemo, mama i tata mogu razumjeti što dijete kaže.

Zbog čega netko šuti? Možda i godinama šuti, kome na čast ta šutnja? Kome, Isusu? Ne vjerujem!

Svaka duša se treba moliti. Svaka duša treba biti uključena u molitveni život crkve.

Braćo i sestre, mi imamo molitvene sastanke. Ako nekoga nema na onim glavnima, kako će doći na one svakodnevne molitvene sastanke?

Zar je odgovor: “Ne mogu!”?

Pa, gdje smo u te dane; gdje trošimo naše vrijeme? Mi hoćemo da bude probuda i da crkva napreduje. Hoćemo da Duh Božji vlada u crkvi

Molimo da još mnogi budu spašeni. Zapitajmo se, gdje je tu naš udio u Zajednici.

Nitko ne može moliti na strani i sam. Svi trebamo moliti sa Zajednicom.

Uvijek zajedno, jer smo jedno Tijelo. Ne možemo razrezati udove našega tijela i razbacati ih da djeluju zasebno. Oni moraju rasti i djelovati na tijelu na kome su izrasli. Tako i kršćanin, dijete Božje, treba biti u molitvi sa Zajednicom. Čuti će kakove su potrebe i pomoći onima kojima je to potrebno.

Molimo, jer ono što mi ne možemo, Isus može. Zato se Njemu obraćamo. No, ako našeg udjela nema u tome, ne znamo

kakova je bila potreba, niti kakove su bile zahvalnosti. O tome nemamo niti pojma.

Zašto smo odvojeni i gubimo svoje vrijeme?

Na djecu, na materijalne stvari? Na udobnost u svom životu? Na što?

Možda nam je Zajednica daleko pa nas nema. Možda je Zajednica blizu, pa nas opet nema. Sve nam je teško. Nemojmo nastaviti običaje iz prošlosti. U nedjelju dopodne i amen.

“To je dosta, Bože. Budi zadovoljan, ako nisi, drugi puta više neću doći. Da meni netko zakon stvara? Niti govora!”

Zar nas ne veseli, kada vidimo da naše dijete raste i napreduje? Kako nas ne bi veselio njegov napredak? Sve bi mu dao da uči, da napreduje i da postane čovjek kakav treba biti. Zar onda i Krista ne veseli, kada On vidi da Njegova djeca napreduju, rastu i da su svakoga dana jači u poslušnosti? Da, veseli ga!

Zašto se onda nečiji napredak ne vidi? Zato jer se opire Duhu Svetome i Božjoj riječi.

Znate, riječ Božja nije “niti po babu, niti po stričevima”,

već po pravdi i istini. Ona ne gleda tko je tko.

Sjećam se jednog brata iz Beograda. On je uvijek tako govorio:

“Ni po babu ni po stričevima, već po pravdi i istini”. To je Božja riječ, ona gleda i na tebe i mene, ali nikome ne laska. Ona ljubi svakoga tko posluša. Aleluja! Zbog toga sam, braćo i sestre, tako sretan!

Bog je Duh i zato mu se treba moliti u duhu, Duhom Božjim. U duhu i istini, u zajednici sa braćom i sestrama.

Drugi vitamin, ili, veliki postotak kalorija nalazi se tamo gdje kaže: “Čuvajte,” ili, “Držite sami sebe u ljubavi Božjoj”.

Da, čuvamo li mi sami sebe, u ljubavi Božjoj? Svaki sebe, u ljubavi Božjoj!

Kako ćemo pokazati tu ljubav? Kako?

Bez revnosti ne možemo pokazati ljubav Božju a niti se držati u toj Božjoj ljubavi. Bez poslušnosti je nemoguće dokazati da se držimo u ljubavi Božjoj. Znate, ljubav Božja se ne sastoji od lijepih riječi i poljubaca. Ne!

Ona se sastoji od svih onih elemenata koji su napisani u riječi Božjoj. To se treba vidjeti u nama. Nastojmo da se to vidi.

Jesmo li voljni to i pokazati? Bog će nas blagosloviti. Tako to i Pismo kaže:

“Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj, očekujući milosrđe našega Gospodina, Isusa Krista, za vječni život.”

Da li mi čuvamo svatko sebe – dokazuje li svatko sebe u ljubavi Božjoj i čeka konačno milosrđe za vječni život, a on će nastupiti u punom smislu riječi, onog trena kada nas Gospod pozove.

Nitko od nas ne zna kada će to biti. Tim više, čuvajmo se, da taj vječni život, našim neposluhom ne izgubimo. To je moguće.

Konac djelo krasi.

Kada nešto počnemo raditi i netko nas upita, što je to, mi mu kažemo, no to se još ne vidi. Onaj to ne vidi ali dok radimo, to se svakoga dana povećava, sve više vidi i konačno u cijelosti ugleda svjetlo dana i vidi se predmet koji smo izradili.

Tako će se vidjeti i vječni život na kraju naših dana, kada odemo našem Gospodu, ne dođe li Isus prije po sve nas. Onaj koji poslije dođe, naći će onog koji je prije otišao Gospodu. Tome se radujemo! Zato je naša dužnost, kako nas Pismo uči, u poslanici Efežanima, 4:31+32 :

”Neka se ukloni od vas svaka vrsta gorčine, gnjeva, srdžbe, vike i psovke, sa svakom vrstom zloće!

Mjesto toga budite jedan prema drugom prijazni, puni

milosrđa! Opraštajte jedan drugome, kao što je Bog vama oprostio u Kristu!”

Muževi, žene, djeco, roditelji, braćo i sestre među sobom, prijatelji, da li je kod nas tako,  kako ovdje piše? Da li je naš postupak takav?

Sve ono što ne valja, da se od nas odstrani.

“Neka se ukloni od vas!”

Tko to može ukloniti? Što vi mislite, tko to može ukloniti?

Vidim kako ljudi kopaju po otpacima i ponekada nađu nešto što se još može uporabiti. Ali grijeha, grijeha nitko ne sabire.

Ipak, ima jedan koji je došao da uzme naše grijehe. Zašto On?

Samo On, jer u Njemu nema grijeha. On je došao da ih uzme. Primjećuješ li, da je to učinio i u tvom životu? Rasteš li u vjeri?

Ako se išta od ovog što je navedeno nađe u tvom životu, tada ne rasteš u vjeri. To zadržava rast. Nastaje duhovna suša. Nema zalijevanja Božjom riječi i molitvama, to je duhovna suša.

Kržljaš i sve se više povlačiš. Sve te je manje vidjeti u Zajednici. Nema te. Oni koji to vide, pitaju tada, gdje je ovaj ili onaj? Jesmo li se trudili, brate i sestro, da ga potaknemo u ljubavi i pokažemo Put?

Jesmo li se trudili?

Jednom sam jednu dušu molio da se vrati u Zajednicu. Mislite da je slušala? Nije! Ostala je kod svojeg tvrdog, nepokajanog srca.

Tko je zaista pokajan i ispravan, taj će doći. Neka govore, neka te ruže, pa  i pljuju po tebi, gaze te, neka! Ti hajde u Zajednicu s Isusom.

Uvrede su nekada teške za podnijeti, ali ja sam rekao: “Neka gaze!”, i ako treba neka još više gaze. Onda će đavao doći pod noge. Krist će ga satrti!

Tako kaže Pismo. Dok god se mi pravdamo i imamo nešto od onoga što kaže u 31. stihu, ne možemo rasti. Još uvijek smo uvredljivi, sve nas smeta.

Nitko nas ne smije niti pogledati, odmah skačemo. Zar se tako ponašaju djeca Božja?

Takvi ne rastu. Samo čekaju još veći naboj i kažu: “Jednog dana ću puknuti  i više neću ići u Zajednicu!”

Kome prkosimo onda kada kažemo da nećemo ići u Zajednicu? Zajednici? Ne! Braći i sestrama koji se drže Zajednice? Ne! Kome prkosimo?

Sebi! Sebi prkosimo. Kristu ne možeš prkositi. Njemu ne možeš prkositi.

On je sve ovo podnio, nadvladao, i pobijedio đavola sa svim njegovim slugama. Samo sebi prkosiš. Bože sačuvaj, da zauzmemo takav stav u našem kršćanskom  životu! Tada nećemo doći daleko. Dolazimo samo na rub provalije, ako tako nastavimo. Ja ne osuđujem nikoga, već samo iznosim Božju riječ, koja to govori. Idemo uskim Putom ili idemo širokim putom. Idemo u nebo ili idemo u pakao?

Ne možemo skretati malo ns ovu, malo na onu stranu.

Kada vidimo da je opasno na širokom putu, dođemo na uski Put, pa se onda opet okrenemo i idemo dalje širokim putom. To nije u redu, jer nas Pismo uči da idemo uskim Putom, da na njemu rastemo po Božjoj riječi. Onda ćemo biti blagoslovljeni.

Došli smo do stiha u prvom redu, gdje kaže,:

“Vi se ljubljeni, naprotiv, uzdižite”,

rastite, nadoziđujte se, u molitvi budite, u milosrđu. To su stvari koje su obratne od onih koje nisu Bogu ugodne. Kada tako postupamo i živimo, suprotstavljamo se sotoni i nezadovoljnicima.Ništa se ne boj. Isus je uz tebe!. Nisu ljudi, već Isus.

“….naprotiv…”, kome naprotiv? Čitamo li već od 19. stiha vidimo da su to oni

“…koji prave rascjepe i razdore, sjetilna stvorenja koja nemaju Duha.”

Naravno, Duha Božjega. U 22. i 23. stihu čitamo:

“A od spomenutih jednima – koji se kolebaju – dokazujte da imaju krivo;” Nema kolebanja. Već smo govorili o tome da nema kolebanja. Dokazujmo, mi koji rastemo, da imaju krivo. To je naša dužnost, to Pismo kaže.

Kažimo, brate, sestro u krivom si. Činiš krivo svojim nezadovoljstvom a zapravo samo hoćeš nešto a ne znaš što. Htio bi biti nešto ili netko no Bog ti nije dao.

Ono što ti Bog nije dao, niti ljudi ti ne mogu dati. Ne mogu ja tebi a niti ti meni dati. Bog dariva ono što čovjeku treba za ono, za što ga želi upotrijebiti.

“druge spašavajte grabeći ih iz vatre;”

ta oni su već u vatri. Oni idu putom vatre. Spašavajte, pomozite, revnujte i dokazujte da su u krivom.

Budimo uključeni u djelo Gospodnje.

Nemojmo, kao što smo već rekli,  doći nedjeljom popodne ili još koji dan u tjednu i to je gotovo. Budimo na terenu. Radimo za Isusa Krista.

Molimo se Bogu i Bog će nas osposobiti. On će osposobiti svakoga od nas, jer nitko nije sam po sebi već sposoban.

Bog može od nesposobnog učiniti sposobnog. Onog pak koji se drži sposobnim, može onesposobiti. Može li to Gospod učiniti? Zato Njega slušajmo i dajmo mu hvalu za sve.

Spašavajmo što možemo. Trudimo se i molimo. Posjećujmo ih i govorimo jer je to naša dužnost, tvoja i moja. Mi smo dužni to činiti i na taj način pomažemo i spašavamo. Ne u onom smislu da dajemo život.

Život može dati samo Isus.

Isus je Spasitelj i On daje život. Mi smo samo Njegovi pomoćnici, kako kaže Božja riječ.

Je li to istina? Jesmo li Božji ili vražji pomoćnici?

Nema drugih pomoćnika, kao što i nema drugih gospodara. Samo su dva.

Jedan je Gospodar svega a onaj drugi je samo zemlje, no već je i njega Isus pobijedio.

Vjerujmo da ga je Isus već pobijedio! Aleluja!  Dalje, riječ Božja kaže:

“…trećima iskažite s bojažljivošću milosrđe, mrzeći i samu haljinu okaljanu njihovim tijelom!”

Vidite, mrzeći na grijeh i samu haljinu. To je trećima, jer ima tri kategorije. Prvima, drugima i trećima. To je ono što mi, ti i ja trebamo raditi.

Mi smo to dužni činiti. Dužni smo pomagati i ukazivati im da su u krivom. Da imaju krivo shvaćanje, djelo, te da čine krivi potez.

Jednima dokazujmo, druge grabimo iz vatre a treće karajmo milosrdno, mrzeći i same haljine.

Rekao bih da ima dvije vrste haljina: svete i grešne. Sada, koje haljine mi nosimo?

Vidiš li da je netko uporabio grešnu haljinu, čuvaj se jer grijeh opoganjuje sve.

I sama odjeća je opoganjena.

Čuvajmo se takove odjeće, čak i one koja samo sliči grijehu ili je izazov drugima da čine grijeh.

Neka nam dragi Bog pomogne u tome. Duh Sveti će nam dati pravu spoznaju Njegove svete Riječi.

U stihovima koji slijede piše: ( Judina 24-25)

“Onomu koji vas može očuvati od pada”

Vidite da govori o padu? Govori o otpadu.

“Koji vas može očuvati”.

Tko je taj koji nas može očuvati? Ti mene ili ja tebe? Možemo štetu napraviti jedno drugome, i žalost, i  vrijeđati i ponižavati, gaziti i ne priznati, možemo, ali

ne i sačuvati. Mi ne možemo sačuvati no onaj koji to može je Gospodin, Isus Krist.

Uzdajmo se uvijek u Njega. Gledajmo uvijek na onoga, koji nas može sačuvati od pada:

“i postaviti neporočne i razdragane pred Njegovom slavom, jedinome Bogu koji nas je spasio po Isusu Kristu, našem Gospodinu, slava, veličanstvenost, vlast i moć, kako prije svakog vremena, tako i sada i u sve vijeke! Amen.”

Radi, rasti, bori se i pobjeđuj!

Nema duhovnog uzrasta bez ovih svetih čimbenika: svetosti, ljubavi, molitve, milosrđa i opraštanja.

Ne, bez toga nema uzrasta. Manjka li nam ma i samo jedno, tada ne rastemo.

Ako nemamo to sve, molimo se Gospodu i dat će nam! Zar nije Bog bogat za sve nas?

Sigurno da jeste!

On je dovoljno bogat da nam svima dade, po svojoj milosti, kada ga što zamolimo po Njegovoj volji. Neka je slava Njegovom svetom imenu! Amen

Mrzite zlo, a ljubite dobro!

Amos  5:15  

Mrzite zlo, ljubite dobro,

držite pravicu

na gradskim vratima,

pa će se možda Jahve,

Bog nad Vojskama,

smilovat ostatku Josipovu.

U Psalmu 97:10, psalmist kaže:

Jahve ljubi one koji mrze na zlo , On čuva duše pobožnika svojih, izbavlja ih iz ruku opakih.”

Tko je Jahve? Jahve je Bog! On je Otac našeg Spasitelja, Gospodina Isusa Krista. To nije Jehovina crkva ili dvorana, već je ime Boga: JA JESAM, što je prijevod hebrejske riječi: Jahve.

Jahve je narodu iskazivao svoju ljubav.

Kako je nekoć ukazivao svoju ljubav izraelskom narodu, tako je sada ukazuje nama. Tome se možemo radovati!

Psalmist kaže, da Jahve ljubi one, koji mrze na zlo. Kaže da On čuva duše svojih pobožnika.

Tko je čuvar?

Nekada se ljudi mole anđelima čuvarima. I sami smo se nekoć molili da nas anđeli zakrile i čuvaju noću i danju, da bismo kada odemo s ovog svijeta došli u nebo.

Pa, zar to čini anđeo? Ne!

I ja sam nekoć tako molio, jer nisam drugačije znao. Sada znamo da je Bog naš čuvar. Ako On pošalje anđele, tada oni izvršavaju samo ono što im On kaže. Oni su poslani da nam budu na pomoći. Oni su nebeski duhovi koji su poslušni svome Stvoritelju i Gospodaru.

Zato psalmist kaže da On čuva pobožnike svoje i da ih izbavlja iz ruku opakih. Ruku nevjernih, opakih i bezbožnih.I mi smo nekoć bili takvi. Imali smo u sebi naboj prema drugima. Imali smo želju za osvetom i mnogo drugih zlih želja.

Sveto pismo kaže, a to Gospod Bog kaže preko psalmiste, da Bog ljubi one koji mrze zlo!

Što je to, zlo? Zlo je, braćo i sestre, grijeh.

Dakle, sve zlo koje se na ovom svijetu događa jeste posljedica grijeha. Bog ljubi one koji mrze zlo, zato Bogu hvala da znamo što Bog ljubi, a što ne! Dakle znamo, da bog ne ljubi, već mrzi zlo.

Sveto pismo nam kaže, da je strah Božji mržnja na zlo.

Svaki vjernik koji ima strah Božji u sebi, poznaje Njegovu volju. On ne odobrava zlo, kako sebi tako niti drugima. Njemu je zlo strano i zna da zlo dolazi od one tamne strane, a vi znate njegovo ime.

Bog čuva duše svojih pobožnika, a u petnaestom stihu smo čitali: “Mrzite zlo, ljubite dobro, držite pravicu na gradskim vratima, pa će se možda Jahve, Bog nad Vojskama, smilovati ostatku Josipovu”.

Bog će se smilovati Izraelu, ostatku Josipovu, ali oni moraju držati pravicu na gradskim vratima.

Na gradskim vratima se  nekada dijelila pravica i sudilo u Izraelu. Osuđivalo se ono što je bilo nepravedno. Međutim u toku vremena oni su zaboravili na pravicu i prionuli uz nepravdu; zato ovdje kaže, da čine pravicu i da će im se onda možda Bog smilovati.

To znači, pokajte se za svoje nepravde, za svoje grijehe, za silazak s puta Gospodnjeg, a tada će im se Bog smilovati i sačuvati ostatak Josipov.

Vjerujem da svaki kršćanin, svako dijete Božje, koje je oslobođeno od zla, to jest grijeha, ima u sebi želju da čini dobro.Bog mu pomaže da više ne čini zla.Dosta smo zlo činili prije našeg obraćenja. Griješili smo protiv Boga i protiv ljudi.

Sada kada smo obraćena djeca Božja, kada je Isus postao našim Spasiteljem, Božja nas Riječ upozorava da mrzimo zlo, a da činimo dobro.

Ima raznih načina na koje možemo činiti dobro. Sve što nije grijeh, dobro je. Ako tako poučeni Svetim pismom, slijedimo Riječ Gospodnju, pomaže nam Duhom Svetim da možemo tako živjeti i biti slobodni od toga da činimo zlo.

Ima «jedan «  koji nas uvijek napada, ima «jedan» koji hoće   pobuditi u nama, našem tijelu, želju da učinimo nešto što Bogu nije ugodno.

On nikada ne miruje jer zna da ima malo vremena. To je đavao, ta stara zmija koja vara svekoliki svijet na razno razne načine, kako nam to pokazuje Sveto pismo.

Dakle, on vara, a Sveto pismo kaže: «Ne dajte se varati!» Ono nam kaže da pazimo da nas sotona ne prevari.

Kada apostol piše u poslanici Rimljanima  12:9:

«Neka vaša ljubav bude bez pretvaranja.»,

to znači da umjesto da činimo zlo, ljubimo.

Bog je ljubav. Bog nam je dokazao svoju ljubav u Kristu, kada je Isus Krist umro za sve nas. Nije umro za jednog čovjeka, već za sve ljude.

Umro je da bi se svi spasili, no neće se svi spasiti!

Kada smo oslobođeni prisile da činimo zlo, onda apostol piše Rimljanima:

«Neka vaša ljubav bude bez pretvaranja!»

Prema kome? Prema braći, prema sestrama i prema ovom svijetu.

Bog ljubi grešnika, ali ne ljubi grijeh koji živi u njemu. To je ono što odvaja čovjeka od Boga. Zato on ne želi da ljubav jednog vjernika bude u pretvaranju. Da vjernik glumi ljubav i govori kako voli i kako ljubi a u stvari, u srcu to nije tako. To je pretvaranje.

To je licemjerna ljubav. Lažna i nečista ljubav. Zato piše apostol da bude iskrena, istinita i poštena, kako izvana, tako i

iznutra. Bog ljubi iskrenost  i želi da mi budemo iskreni. Da od nas učini ljude koji vole ljude, pa čak i one koji njih ne ljube.

Nije li to divno?

Znači ako tako ljubimo i zauzmemo takav stav, moramo mrziti zlo, ili drugačije rečeno: u nama nema zla! Ne bismo ga počinili niti bi se radovali ako se nekome nešto  loše dogodi, pa bila to i kazna od Boga ili čovjeka.

Vjerni se tome ne raduju! Mi se radujemo kada netko slavi i hvali Boga. Kada netko vjeruje u Boga, kao što smo to imali prilike čuti od našeg brata i sestre, da su svjedočili i doveli u Zajednicu ljude koji vjeruju, čitaju, slušaju, pa čak i traže da budu kršteni. Oni pitaju, kada će biti krštenje.

Bogu hvala imati ćemo uskoro krštenje. Traže ga naši prijatelji koji su dolazili, obratili se, te sada žele svoju vjeru potvrditi krštenjem.

Svi koji su odlučili iskreno i vjerno služiti Kristu, mogu se krstiti, ako iza riječi njihovih usana stoji i njihovo srce.

Bog će im tada pomoći da mogu živjeti i slijediti.

Sveto pismo kaže, da nam ljubav bude bez pretvaranja, istinita, sveta i čista. Da naše srce bude ispunjeno takvim dobrima, a da mrzimo zlo.

Prionimo brate, sestro, prijatelju uz ljubav Božju! Da nas ljubav Božja ispuni i izvadi sve zlo iz naših srdaca.

To ne može učiniti nitko drugi do Gospod Isus Krist!

Sveto pismo kaže da je Isus došao da uzme naše grijehe; da uzme zlo iz našeg srca.

Tko mu još nije sve predao, neka preda i biti će slobodan! Onda će, ta čista Božja ljubav, iskrena izvana i iznutra, ispuniti njegov život.

To će biti radost. Tada neće biti zapreke za radost u našem životu, a Gospod će svakom u tome pomoći.

Prianjajte uz dobro! I još kaže: «Ljubite srdačno!»

Pri tome misli jedni druge; ti mene – ja tebe! Jedni druge ljubimo srdačno.

Ljubimo jedni druge cijelim srcem!

Pokažimo da ljubimo. To ne znači da se stalno grlimo i usnama ljubimo. To nije to.

Ponekada činimo i to, da se braća sa braćom, a sestre sa sestrama ljube, ali se ljubav pokazuje kroz ponašanje, pomaganje i djela, jednih prema drugima. Pokaže li se neka potreba ili mogućnost da učinimo dobro, učiniti ćemo to.

Pismo kaže da prianjamo uz dobro.

Kada prianjamo uz ljubav, tada prianjamo uz najveće dobro koje je ikada postojalo. Tada prianjamo uz Boga  i ispunjavamo se  Kristovom ljubavlju. Mi želimo biti ispunjeni Njegovom ljubavlju a kada to jesmo, tada smo sretni i ta sreća ispunjava naš život.

U poslanici Filipljanima piše da bratskom ljubavlju ljubimo jedni druge. Bratskom ljubavlju!

Ta bratska ljubav  je drugačija od ljubavi prema susjedu, prijatelju ili neprijatelju. Nevjernikova ljubav pokazuje ljubav prema onome tko njega ljubi, a onoga tko njega ne ljubi, on u stvari mrzi.

Božja se ljubav ponaša suprotno. Ona ljubi svakog čovjeka, no braća i sestre se ljube bratskom ljubavlju.

Tako je i u obitelji. Ma koliko braće bilo, oni se međusobno ljube. Oni se zajedno raduju i mare jedni za druge. Nekada se malo i porječkaju, ali tada i oproste jedni drugima. Isus je jednom rekao da treba pakošću biti djetinjast. Djeca se posvađaju, ali se za čas izmire, dobri su si i dalje se zajedno igraju.

Dakle, to je bratska veza ljubavi koja ih u genima spaja i ne dozvoljava da se rastanu. Naravno da su poučeni od roditelja, jer su oni temelj dobrog odgoja djeteta.

Nastojmo da se takva ljubav u nas useli i da kao što u Pismu piše, srdačno ljubimo jedni druge; da možemo bratu ili sestri reći:

«Od srca te ljubim!Ne mogu te mrziti, jer u meni nema mržnje! Bog je ispunio moje srce ljubavlju!»

Slava Ti Gospode!

Zato zajednica Kristove djece odskače, ili drugačije rečeno, ona se odvaja od onih koji se također nazivaju kršćanima.

Mnogi se nazivaju kršćanima i spominje se da ih ima mnogo milijuna, a čak je netko spomenuo da ih ima i jedna milijarda u svijetu.

Oni se nazivaju kršćanima, ali po načinu kako žive, oni to nisu. Ako si i kršten, a ne živiš kršćanski, onda nisi kršćanin!

Nisi zato kršćanin što si kršten, već po tvom životu sa Kristom! Onda ono pravo, biblijsko krštenje ima svoju vrijednost u tvome životu.

Kada nam kaže da se ljubimo bratskom ljubavlju, kaže i da u davanju časti prednjačimo jedni drugima.

Ne da podcjenjujemo druge zbog položaja, znanja ili imanja. Kada razgovaramo s drugima, da natuknemo kako znamo sve o nekom i dademo naslutiti nešto loše.

Je li to davanje časti? Ne, to nije davanje časti! To je ponižavanje; to je klevetanje drugog.

Može biti da ja i nisam dobar, to može  biti i istina, ali  nije tvoj posao da ponižavaš. Ako se netko  uzvisuje i neće slušati Božju riječ, Pismo kaže da će ga Bog poniziti!

Bog će ga poniziti! Tko se ponizuje pred Gospodom, njega  Bog uzvisuje. Kada Bog nekoga uzvisi, tada se nitko ne može tome suprotstaviti, jer nitko nema te sile.

Bog je taj koji uzvisuje. On jedini podiže, slava Njegovom svetom imenu!

Nikada se nemojmo protiviti Božjoj sili. Prihvatimo Božju riječ i postupimo onako kako nas ona uči.

Prednjačimo u davanju časti, znači da ću ja tebi prije dati čast no što ti to meni učiniš. Biti ću prvi u tome. Ja se borim sa svoje, a ti se bori sa svoje strane da prednjačiš u davanju časti  drugome. Znate li koliko vrijedimo ti i ja i svako nanovo rođeno dijete Božje u Božjim očima?

Ali ne samo mi, već svi, pa čak i nevjernik?

Tako mnogo, da je Krist položio svoj život za nas! Krist je platio za sve ljude, koji prihvate vjeru.

Onoliko, koliko je Krist platio za tebe i mene, toliko mi vrijedimo u Božjim očima.

Kako bismo onda mogli omalovažavati jedni druge? Nipošto! Mi trebamo prednjačiti u iskazivanju ljubavi. Dragu sestru i brata u Kristu ljubiti, jer nam je Bog ispunio srce, Gospod Isus Krist.

Pismo kaže da se ljubav Božja, Duhom Svetim, izlila u naša srca. Ako nemaš ljubavi i takvih postupaka, tada znaj da nemaš Božje ljubavi; da se još moraš obratiti Gospodu Isusu Kristu, priznati pred njim i kazati:

«Gospode, evo sve predajem Tebi! Oslobodi me! Ispuni me, da budem takav, kakav Ti želiš da budem!»

On će to vrlo rado učiniti. Isus će to učiniti, jer želi našu grešnu prirodu pretvoriti u božansku prirodu. On želi da iz nas zrači Božja ljubav.

Danas se mnogo govori o ovom ili onom ozračju, ali nema Božjeg ozračja u njima! Možeš imati ovakvo ili onakvo gledište, ali ako nema Božjeg ozračja u tebi, Pismo kaže da si slijep i da ne vidiš.

Isus je zato došao da otvori naše oči. Je li to istina? Je li otvorio naše oči da vidimo? Slava Ti Gospode!

Kada vidimo, onda i učinimo onako kao što Sveto pismo kaže, a Bog će nam u tome pomoći.

Mrzite na zlo, a činite dobro, tako kaže. U revnosti budite neumorni.

Je li to dobro ako čovjek revnuje? Ako si vrijedan i radiš nešto, nisi lijen. Ako si u duhovnom djelu vrijedan, Bog te blagoslivlja i ti si sretan.

Revnujmo za Božje djelo. Kaže da u revnosti budemo neumorni.

Istina da se čovjek po svojoj prirodi fizički umara. Umara se samo radom, jer ako ne radiš, nemaš se čime umoriti. Ako duhovno ne radiš, ipak si umoran i osjećaš se teško. Sve ti je teško i ne znaš što bi. Isus kaže ovo, a ti se pitaš: «Zašto baš ja?» Isus kaže ono, a ti opet, «Zašto baš ja? Nema li nekog drugog?»  Isus kaže: «Dođi!» a ti kažeš: «Ne danas neću doći!»

Tako bismo mogli nabrajati razne izgovore i primjere, mada kada nam kaže da u revnosti budemo neumorni, odlučimo revnovati i da se nećemo umoriti Bogu služiti; da se nećemo umoriti djelovati za Boga; nećemo se umoriti posjećivati naše sastanke u Zajednici; nećemo se umoriti u davanju svjedočanstva drugima; nećemo se umoriti živjeti za Krista!

Sve je to duhovna revnost.

Kada revnujemo, primamo i snagu. Koga danas nije bilo u Zajednici, taj nije čuo svjedočanstvo kako je Bog sačuvao svoju djecu. Kako je pomogao. On nije imao udjela u molitvi Gospodu, za bolesne. On nema udjela u životu Zajednice.

Ja želim u svemu što je Božje imati udjela! Dok smo na zemlji radimo!

Pismo kaže da ćemo se odmarati kada dođemo u nebo. Ima ljudi koji se obraćaju i mole da im pomognu davno umrli sveti Božji ljudi, apostoli i drugi za koje govori povijest crkvena da su stvarno bili sveti.

Ljudi se njima obraćaju i mole: «Pomozi mi ti sveče…….!», i onda kažu ime ovog ili onog sveca i onda ih stalno uznemiruju. To nije Božja volja.

Obratimo se Gospodu Isusu Kristu! Nigdje ne piše da se obraćamo svecima, ali piše da se oni sada odmaraju. Kada im je

Bog dao odmor, nemojmo ih onda mi uznemiravati. Griješimo protiv Božje riječi i činimo nešto što Bogu nije ugodno.

Ali piše da je Isus rekao:

«Ja  radim i moj Otac radi!»

Isus sjedi na prijestolju milosti i njemu se obratimo.

U ovom svijetu ljudi su podijelili vlast, odgovornost i nadležnost na razna ministarstva i resore pa se onda obraćaju za ovo ovome, a za ono onome i tako dalje.

Tako je na zemlji, ali na nebu ima samo jedan i to onaj koji sjedi Ocu s desne strane. Jedan, koji je pobijedio! Jedan, koji je platio za naše grijehe i sagradio prijestolje milosti, da mi, dok smo na zemlji, možemo doći k njemu i tražiti njegovu pomoć.

On nam kaže u Riječi:

«Prizovi me i ja ću te izbavit, a ti me proslavi!»

On kaže da ga prizovemo i da će nas On izbaviti, a da mi Njega proslavimo. Kaže Njega, a ne kaže sve one druge.

Njega proslavimo i On će nas izbaviti! Je li to divno braćo i sestre? Je li dobro prizvati Isusa Krista i doživjeti ga kao svog osobnog Spasitelja i imati Njegovu pomoć i zaštitu u svom svagdašnjem životu?

Recimo da je sestra polomila ruke ili noge kada je pala, kakva bi situacija bila u kući? Tko bi radio sve ono što ona radi? Je li Isus bio prisutan i na djelu i pomogao? Čuva li Isus svoje pobožnike?

Pismo kaže da ih izbavlja iz ruku neprijateljevih. Taj neprijatelj je sotona. On hoće da čovjek padne, da ga slomi i uništi. On hoće uništiti čovjeka da ne može revnovati.Hoće ga svezati za kuću ili krevet da ne može raditi za Boga.

Isus nas čuva. Slava Gospodu!

Mrzite zlo, a držite se dobra, tako nas Božja riječ uči!

Dalje kaže:

«Budite gorljivi Duhom!»

Gorimo li Duhom ili smo tako mlaki ili hladni? Možda netko kaže: «Meni je svejedno, ne moram ja, može netko drugi. Doći ću kad mi bude volja.»

To nije gorljivost u duhu! Znate da gorljivi u Duhu jedva čekaju da mogu nekome nešto posvjedočiti ili biti sa svojom braćom i Isusom u Zajednici.

Gorljivi u Duhu teže za zajedništvom.

Jednom mi je netko rekao: «Znaš brate da mi je od nedjelje do srijede predugačko vrijeme da ne budem u zajedništvu s braćom.»

Njemu je to predugo vrijeme, ali Bogu hvala, imamo i između toga utorkom molitveni sastanak. Svi oni koji imaju mogućnost, pa čak i oni koji  nemaju tu mogućnost, mogu je stvoriti i doći na molitveni sastanak.

Mi se ne molimo čovjeku. Mi se molimo Gospodinu!

Molimo se za potrebe; molimo se za spasenje ljudskih duša; molimo se da Gospod Bog, Duhom svojim takne ove ljude koji još nisu spašeni. Da ih takne na način da ga razumiju i povjeruju u Isusa Krista i predaju  svoj život sa povjerenjem u njegove ruke.

Mi to molimo, jer kada bismo mi mogli spasiti nekoga, onda bi ovaj grad već bio spašen. Svaki bi spasio svoje obitelji, prijatelje i znance.

Ne, mi to ne možemo. Samo je Isus  Spasitelj!

Naše je da mi revnujemo, svjedočimo, kažemo i promičemo Božju riječ, koja je Radosna vijest i koja je nas učinila radosnima, a koja će i njih učiniti radosnima.

Svatko kome Isus postane Spasiteljem, postaje radostan i slavi Gospodina. To je divno. To je dobro. Slava Ti, Gospodine!

«Prianjajte uz dobro!», je li to dobro?

Imamo li djela u tom dobru?

Znate da je Isus, kada je došao u hram u Jeruzalemu i kada je vidio da se u hramu radi sve drugo samo se ne moli i da to nije dom molitve, u Svetom pismu piše da je uzeo bič. Načinio ga je od uzica i njime istjerao sve trgovce, mjenjače i prodavače. Sve ih je istjerao iz hrama. Bog je rekao:

«Dom moj neka bude dom molitve svim narodima!»

Pitali su ga koji im znak daje i kojom vlasti to čini, a on im je rekao da ga izjeda revnost za kuću Božju.

To znači da ga izjeda, troši i potroši. Tako i mi trebamo revnovati i predati svoj život da bude potrošen za Božje djelo. Čuvamo li mi svoj život ili ga predajemo na oltar Gospodinu Isusu Kristu?

Čuvamo li, ti ili ja, svoj život, mazimo ga i ugađamo mu? Sad sam bolestan; sad me boli glava, sad noga; sada mi nešto iznutra ne valja pa ne mogu ići u Zajednicu. Ne mogu ovaj put, ići ću drugi put, a taj drugi put dolazi sve rjeđe i rjeđe, a možda i nikada ne dođe da ideš u Zajednicu, da služiš Gospodinu, da nekome posvjedočiš i revnuješ.

Tako prolazi život. Na takav način đavo vara i ima puno uspjeha u tome.

Neka gorimo Duhom. Neka se trošimo.Neka gorimo kao svijeća. Neka gorimo za Krista i jednoga dana izgorimo!

Kada izgorimo, idemo Gospodu Isusu Kristu!

Nećemo nikada požaliti već ćemo se vječno radovati.

Budemo li tako gorjeli, moći ćemo reći:

«Hvala Ti Bože, što si me tako zapalio da gorim u Duhu za Tebe i da revnujem za Tvoje djelo. Za ono što je dobro, a da mrzim zlo!»

Bogu hvala za tu divnu milost koja nas je pohodila i za Božju riječ koja nas tako divno uči.

Nije to tako da vam ja samo nešto kažem  i pročitam iz Svetog pisma, a onda da vas blagoslovim i kažem: «Idite s mirom!»

Kakvi ste došli, takvi i odlazite. Ne, nismo se okupili da tako bude, već da odemo bolji no što smo došli.

Da nas Isus, ako smo došli s teretom, oslobodi; ako smo došli s grijehom, da nam oprosti; ako smo došli  bolesni, da nas ozdravi. To je naša želja i molitva Bogu dok smo ovdje na zemlji.

Bog hoće da smo zdravi i da mu služimo. Bolest i zapreke našeg dolaska su želja đavla koji nas hoće spriječiti u radu za Gospoda.

Zato molimo da nas Isus podupre i ispuni snagom svoga Duha.

Predajmo sebe Gospodu na žrtvu, da Duhom gorimo za Gospoda Isusa Krista i za izgubljene duše!

Pomozi nam Gospode u tome!

Ljubimo ljude! Ljubimo grešnika i recimo mu:

»Bog te ljubi! Samo ono što je u tvome srcu, grijeh i grešne navike u životu, to želi odstraniti. To ne možeš sam. Možeš obilaziti  razna mjesta i ljude, ali ti oni ne mogu to oduzeti»

Ima strašnih stvari gdje ljudi ne mogu pomoći, ali Isus može! Isus može svima pomoći!

Nema bolesti koju On ne može iscijeliti! Nema grijeha koji On ne može oprostiti! Nema mrtvoga kojeg On ne može podići!

To je sila Božje riječi.

Zato jer je Isus rekao da je On došao da dade Život ljudima. Nije došao da uništi ljude, već da ih spasi i da im dade Život. Vjerujmo Božjoj riječi i postupimo upravo tako, kako nas ona uči, a uči nas da mrzimo zlo i da ljubimo dobro.

Usmjerimo ostatak našeg života čineći dobro.

Tko do danas nije znao da treba mrziti zlo i činiti dobro, neka to od danas čini. Nitko to nije slučajno čuo. Bila je to Božja volja i vodstvo da si danas ovdje i da danas čuješ što trebaš učiniti.

Pismo kaže da se ova Riječ propovijeda svim ljudima.

Isus neće tako dugo doći dok svi ne čuju. Slava Gospodu!

Je li Božja ljubav pravedna kada On kaže za sve, a ne samo za pojedince?

Dakle, budimo gorljivi Duhom i ne budimo lijeni u duhovnom poslu.

Znaju se naći i vjerni bračni parovi, gdje je jedan od njih malo okretniji, a drugi nešto ljeniji, da upotrijebim te riječi, pa jedan kaže: «Idemo danas u Zajednicu», a drugi kaže: «Ne, ne možemo. Znaš da moraš to i moraš to i to i to.» i tako se pogode: «Ne idemo!»

Da li je to duhovna lijenost? Braćo moja, to je duhovna lijenost!

Sve će proći. Na ovaj svijet nismo ništa donijeli, niti ćemo išta odnijeti s ovog svijeta sa sobom

Priča se da je jednom kada je neki čovjek umirao, zamolio da mu ispune želju, a ta želja je bila da mu, kada zatvore mrtvački sanduk, ostave ruke vani visjeti. Zašto to, pitali su ljudi, jer takve želje još do sada nisu čuli.

Umirući  su obično na samrtnoj postelji dijelili  svoj imetak, a zašto ovome ruke ostaviti vani? Čovjek im je odgovorio:

«Neka svi u pogrebnoj povorci vide da ništa sa ovog svijeta ne nosim sa sobom.»

Božja riječ je istinita kada kaže da ništa nismo donijeli na ovaj svijet: «Gol si došao i gol ćeš otići!»

Kao što smo došli goli iz majčine utrobe, tako ćemo i goli otići. Nešto će ipak za nama ići.

Neće to biti u našim rukama, već će za nama ići naša djela koja smo u životu činili.Za ta djela ćemo biti  kažnjeni ili nagrađeni. Nema treće. Vjerujemo li mi to?

Slava Ti Gospode!

Ne budimo u duhovnom poslu lijeni! Radimo, služimo i borimo se za svoju dušu

Pjevali smo u pjesmi : Kad se ovdje borba svrši, dobit ću krunu!…….»

Kršćanski život je borba. On je stalna borba s neprijateljem naše duše, sotonom.

No i naše tijelo se još uvijek pokušava boriti s našim duhom i zato Pismo kaže da usmrtimo svoja tjelesa. Grubo rečeno izgleda da kaže da ubijemo sami sebe. Da ubijemo ovo tijelo da bi nam duša živjela.

Ali ne. Neka živi moje i tvoje tijelo, ali pod nadzorom duše i svete Božje riječi. Ne da ono ima dominantnu ulogu, već da je ima duša i Božja riječ.

Za to se moramo mi pobrinuti, svaki za sebe, da bismo mogli naslijediti, kada nas Bog pozove, Život vječni. Hvala Ti Gospode!

Zna Gospod čuvati pobožnike svoje! Zna ih zaštititi i pomagati im, a zna ih i uputiti kako da postupe i rade.

To je vrlo jednostavno, jer je već i sam Isus rekao da drugima ne činimo ono što nama nije drago. To je mjerilo koje može svatko prepoznati. To je značenje ovoga da mrzimo zlo, a da činimo dobro. Aleluja! To je divna milost Božja!

U takvom životu, gorućem, revnujućem, i ljubećem, Pismo kaže, da se takvi ljudi nadom vesele.

Divno je to veselje.

Nekada nevjerni ljudi malo zasviraju, malo popiju i kažu: «Udri brigu na veselje!»

To veselje traje dok ne ishlapi alkohol a kada se rastanu, ponovo obore glave i nestane veselja. Opet teškoće, nevolje i kako naći izlaz iz toga?

U Svetom pismu piše, da se koji ovo izvršavaju, nadom vesele. Što je naša nada, braćo i sestre?

Naša nada je da je ono u što vjerujemo sve bliže ostvarenju. Mi se čvrsto nadamo da će Isus doći!

Mi vjerujemo,  nadamo se i radujemo u toj nadi. Bez vjere ne može se imati nadu. Sve je crno i bezizlazno bez vjere, ali s

vjerom imaš nadu i u najcrnjim trenucima života. I tada vjeruješ da to On zna i da je s tobom.

S tom nadom, da će Isus doći po nas, i da ćemo se jednog dana susresti s njim mi se radujemo. Mogli bismo po ulici skakati i pjevati od radosti. Možda bi netko mogao pomisliti da smo sišli s uma, ali mi znamo u koga vjerujemo i čemu se radujemo.

Nemojmo se držati kiselo. Pokažimo tu radost!

Imamo jednu pjesmu u kojoj se kaže: «Mi smo narod veseli!» Jedan brat je na to rekao: «Mi smo narod kiseli!»

Nekada se držimo oborene glave i kiselo pa kada nas netko od neobraćenih vidi i to onaj koji «Udri brigu na veselje», reći će da je njegov život bolji od tvoga, da to nije radost.

Ti kažeš da si radostan i da vjeruješ, a obješene si glave. Nema radosti u tebi.

Koji je razlog tomu? Negdje si zapeo, zakvačio se za nešto.

Mada ti je Isus oprostio grijehe i mada si bio spašeno dijete Božje, hodajući ovim putem, nisi ljubio, nisi bio gorući, nisi išao za dobrim, jer si se zakvačio za nešto.

Radost je uzeta od tebe. Nemaš je jer te tvoja savjest optužuje.Optužuje te jer nisi činio dobro već si činio zlo. Božja riječ nam kaže da mrzimo zlo i da činimo dobro, a onaj koji ne mari za Božju riječ gubi radost.

Vraća se u ono isto stanje. Ne samo isto, već kako smo čitali da kada sotona izađe iz srca i kada Gospod oprosti grijehe i očisti, pa ako se i dalje ne ispunjava vjerom i ne živi tako da Krist ispunjava njegovo srce, onda se sotona vraća nazad i uzme sa sobom sedam gorih demona od onih prije i tada će njegovo stanje biti gore no što je bilo prije.

To je istina, braćo i sestre. To je istina!

U prošlosti je bilo strašnih slučajeva, o kojima niti govoriti ne želim. Zato poštujmo Božju riječ. Ljubimo Božju riječ. Služimo Gospodu. Poučeni Njegovom riječi, činimo onako

kako ona kaže i nećemo nikada pogriješiti brate, sestro, prijatelju.

Uvijek ćemo dobro činiti i nećemo pogriješiti jer nas Božja riječ uči.

To znači da se možemo nadom veseliti. Idemo li mi za tim?

Dalje nam kaže, da u nevolji budemo strpljivi.

Biti strpljiv, kako?

Nekada niti na semaforu nismo strpljivi. Nekada, kada pješak ide preko zebre, mislimo: Pa baš sada mora ići! Zar me nije vidio da stane? On je trebao stati, a ne ja. Uvijek tražimo neko svoje pravo da smo u prednosti.

Kada u životu dođe nevolja, a Isus nam je i rekao, da će doći, jer ne znači da ako smo se obratili Bogu i kada nam je Isus postao Spasitelj,  više nećemo imati nevolja na tom svijetu.

Apostol piše Rimljanima i kaže im:

«U nevolji budite strpljivi.»

Nevolja može trajati kraće ili dulje, onoliko, koliko Bog odredi da traje. Neće biti takva da uništi našu vjeru i upropasti našu dušu, već zato da ispita i da iz te vatre iziđemo neozlijeđeni ali zato čišći i svetiji; pobožnici njegovi, koje On izbavlja.

Ljudi vide da oko tebe  ili mene gori vatra, a Bog je dao Božji vjetrić koji nas hladi i štiti  da nam ne naudi.

Možemo biti u vatri ali On čini da, slikovito rečeno, oganj ne prione  niti za našu odjeću.

Bogu je sve moguće, zato mu vjerujmo! Radujmo se i nadom veselimo, čekajući da On dođe po nas! Da ćemo sve ono što nam je On obećao i naslijediti.

To je moja, a to je i nada sve nanovo rođene djece Božje.

Jednom je jedan čovjek rekao:

«Moj tata je obećao, kada on umre, da ću onda ja sve naslijediti i raditi onako kako ja hoću.»

Obično onda i nastaju promjene, nekada na bolje, a nekada na gore. ali to su ljudska, ovozemaljska obećanja.

Nama je dao obećanje jedan koji nikada ne umire! Pismo kaže da je On onaj, koji uvijek živi! Aleluja!

On nam je dao mnoga obećanja nebeske baštine. Vječno ćemo živjeti, biti s njim i uživati. Ima mnogo obećanja.

Kada Duh Sveti sve to sabere u mojim mislima, onda sam radostan i sretan, i kažem: «Hvala Ti Gospode! Ako boli, neka boli – ako je teško, neka je teško, ali će jednog dana sve to proći.!»

Kada sve to prođe, biti ćemo vječno u zajednici s njim; tako nas uči Sveto pismo. Tako je sam Isus rekao.

«Nadanjem se veselite, a u nevolji budite strpljivi.»

Već u početku nauke u Evanđelju po Mateju, Isus je rekao:

«Kroz mnoge nevolje vam valja ući…» a mi znamo kamo ćemo ući. Isus je obećao da će biti s nama sve vrijeme dok smo na zemlji. Divno je to. Slava Ti Gospode!

Znate, ovaj nevjerni svijet koji tako ne vjeruje, koji nije Krista doživio, to ne može razumjeti. Oni to ne mogu razumjeti!

Oni misle da je vjera samo ići u crkvu, izvršiti neke obveze i gotovo, a poslije živiš svoj život kako hoćeš. To je sve.

Kada se Kristu preda svoj život, kada se od Krista doživi oproštenje, očišćenje i oslobođenje, onda znaš tko ti je Spasitelj.

To je činjenica koju nitko ne može poreći. To je svjedočanstvo koje nitko ne može pobiti. To je čvrsta, osobna vjera u Njegovu riječ i nada kojom  se radujemo čekajući da dođe po nas da idemo s Njim.

Je li to braćo i sestre naša vjera i naša nada kojom se radujemo?

Apostol piše u Poslanici Titu 2:11-13

«Baš se tim očitova milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda, te da živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovome svijetu kao ljudi koji iščekuju blaženo ispunjenje nade…»

Živimo tako, kako Pismo kaže. Kao ljudi koji čekaju blaženo ispunjenje nade. Blagoslovljeno ispunjenje nade.Kada se ispuni, moći ćemo reći:

«Isuse, Ti si onaj koji si obećao. Ti si onaj kome smo se nadali! Ti si onaj u koga smo ne vidjevši vjerovali, a sada Te vidimo i grlimo našim rukama. Sada smo u potpunoj zajednici s Tobom i gledamo Te licem u lice!»

To je blaženo ispunjenje nade.

Čekajući Gospoda, moramo živjeti tako da mrzimo zlo, a činimo dobro.

«…naime pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista.»

Naša je nada da dočekamo sjajnu pojavu našeg velikog Boga, Spasitelja, Isusa Krista. Da, jednog ćemo ga dana ugledati.

Jednog dana ćemo doći u zajedništvo s njim. Jednog dana ćemo zauvijek ostati s Njim!

Nikada se više nećemo rastajati.

Kada apostol piše Korinćanima, on kaže, da kada se iz zemaljskog presvučemo u nebesko, da ćemo biti svagda sa Gospodinom. Više se ne rastajemo od Gospodina, jer ćemo dobiti duhovno tijelo kako bismo mogli biti u prisutnosti našeg Spasitelja.

Ali moramo živjeti tako da iščekujemo njegov dolazak i biti ćemo sretni i blagoslovljeni.

Kaže da u nevolji budemo strpljivi, a u molitvi ustrajni.

Kršćanin ne može živjeti i opstati kao dijete Božje bez molitve. Ljudi danas stvaraju razne programe i u crkvama. Tu su svirači, pjevači, recitatori, svjedoci i tako dalje, ali se najmanje govori o molitvi.

Bez molitve, draga dušo, nemoguće je živjeti i disati.

Kao što riba ne može biti bez vode, tako kršćanin ne može biti bez molitve.

Što bi nam dalo snagu? Gdje je priključnica da se priključimo i crpimo snagu?

Za sve imamo utičnice i uključujemo jednu stvar za drugom i svi instrumenti rade i sviraju.

Kako se može kršćanin radovati, živjeti i ispuniti snagom ako ne moli?

Bez molitve nema veze sa Bogom.

Sveti Bog je na nebu, a mi smo na zemlji, ali postoji nebeski telefon, jer Pismo kaže:

«Zazovi me, ja ću te izbaviti, a ti me proslavi!»

Ali kaže da ga proslavimo. Što znači, proslaviti? To znači živjeti za Gospoda. Živjeti po Božjoj riječi.

O Bože, daj nam snage!

Na našim koljenima moleći mi Gospodu kažemo:

«Daj mi snage! Ispuni moj život silom Svetog Duha, da bih se mogao boriti, služiti i ići za Tobom. Da bih mogao mrziti zlo i činiti uvijek dobro, i to Tvojom snagom. Samo Tvojom snagom, jer svojom snagom mi ne možemo.»

Prorok kaže:

“Ne našom snagom, već Duhom Tvojim!”

Divno je to braćo i sestre. Molimo li mi? Petkom imamo molitvu, ali mnogi i ne pitate za molitvu. Ne zanima vas i mislite, neka idu oni koji imaju više vremena.

Zato nemate snagu. Kroz molitvu dobivamo snagu.

Isus je molio. Molio je u Getsemani. Krvavi znoj je tekao s njegova čela.  Bio je pod prešom. Getsemani znači preša za ulje. Tamo je sotona navaljivao na Njega, ali se je On molio Ocu i Pismo kaže da su anđeli došli i krijepili  ga.

Sin Božji koji je imao vlast da dozove legije anđela, da uništi sve protivnike svoje, molio je. On nije došao da uništi već da spasi!

Zar je njemu bilo potrebno moliti? Da, bilo je, ali je i nama ukazao na tu potrebu. Učenici su spavali.

Postanemo li gorući, neće nam biti svejedno jesmo li na službi ili nismo. Jesmo li na molitvi ili nismo. Jesmo li radili nešto za Boga ili nismo, neće nam biti svejedno.

Naše srce će biti ispunjeno radošću, jer smo molili i radili.

Jer smo rekli Gospodu da ono što mi ne možemo ali od srca želimo, a to je da mnogi budu spašeni, učini On, a da nas pri tome upotrijebi.

Molili smo da upotrijebi mene, da upotrijebi tebe, sve nas.

Jer smo mu rekli u molitvi, da želimo da nas upotrijebi da radimo, da svjedočimo i pozovemo.

Ne stidimo se radi Krista! Ne stidimo se govoriti Božju Riječ! Za ljude ćemo biti ludi i to mora tako biti.

Ovaj svijet će nas uvijek smatrati ludima, zato što služimo Bogu, iskreno i sveto.

Mi znamo kome služimo!

Mi znamo tko je naš Spasitelj i znamo nadu kojom se veselimo i koga čekamo. Mi znamo što ćemo naslijediti jer nas sve to uči Božja riječ.

Dobiti ćemo baštinu na nebesima. Biti ćemo s Kristom subaštinici tog velikog  obećanja i bogatstva.

To znači da ćemo svi mi imati isto pravo  na svu tu nebesku baštinu.

Bog zna štititi svoje pobožnike. Jesmo li to već doživjeli? Slava Gospodu!

On nas zna i poučiti. Zato nam kaže da mrzimo zlo i činimo dobro.

To su ta dobra koja trebamo posjedovati i koristiti, a u našem svakidašnjem životu živjeti.

Pomozi nam Gospode – a On to i hoće!

Amen.

Oslobođenje od sile grijeha

Knjiga  Postanka, 3:1-7

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog.

Ona reče ženi:

“Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?”

Žena odgovori zmiji:

“Plodove stabala u vrtu smijemo jesti. Samo plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!”

“Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kada budete s njega  jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi,

koji razlučuju dobro i zlo.”

Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu,

koji bijaše s njom, pa je i on jeo.

Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli.

Spletu smokvina lišća i naprave sebi pregače.

Adam i Eva, kako je to već svima poznato, bili su prvi ljudi koje je Bog stvorio. No Bog je stvorio i sve ostalo, kao na primjer: bilje, povrće i voće, koje je prema svojim vrstama davalo plodove za njihovu prehranu.

Prije nekoliko dana sam razgovarao sa jednom dušom koja me je pitala, jesu li oni u Edenskom vrtu kuhali hranu?

Vjerujem da nisu imali potrebe kuhati; da su živjeli vegetarijanski; da je hrana bila zdrava i prirodna, te da su tako mogli  u zajednici s Bogom, zadovoljno i savršeno živjeti.

Sve im je bilo slobodno i na raspolaganju, osim jednog jedinog stabla, drveta spoznaje dobra i zla, za koje im je Gospodin rekao:

“Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!”

To je bila jedna jedina zapovijed koju je trebalo poslušati. Bila je to Božja riječ, koju je trebalo sačuvati u svome srcu i provoditi u svom životu.

Ali Pismo kaže da je zmija bila zavidna. Ta stara zmija, đavao, bila je zavidna zajedništvu između Boga i čovjeka. Bila je zavidna i zbog toga je na svaki način htjela razoriti to zajedništvo.

Ništa ne može razdvojiti Boga od čovjeka jer Bog ljubi čovjeka. Nema te sile koja bi mogla odvojiti Boga od čovjeka koji je odan Bogu i sluša Njegovu  riječ.

Zajedništvo između Boga i čovjeka može razoriti samo grijeh i neposluh Božjoj riječi.

Jedino se čovjek  može odvojiti od Boga svojim neposluhom, ali  se Bog, koji je vječan i istinit, nikada ne mijenja!

Bog drži svoju riječ!

Već u prvo vrijeme zajedništva Boga i čovjeka, vidimo da ljudi nisu održali što je Gospod Bog zapovjedio.

Svojom neposlušnošću čovjek je pao u grijeh a po grijehu je ušla smrt u sve ljude.

Pitamo se, otkuda smrt? Smrt je strašna pojava! Smrt je zastrašujuća pojava!

Kada ljudi prikazuju smrt, prikazuju je kao strašnu crnu prikazu sa dubokim, tamnim očnim dupljama, sa kosom u rukama, koja ide svijetom i kosi ljudske živote.

Pri pogledu na takovu prikazu čovjek osjeti nelagodu pa čak i djeca osjete strah. Ali, to nije smrt.

Tako smrt ne izgleda. Ljudi je samo tako prikazuju ali ona tako ne izgleda.

Kada čovjek umre, on prestaje živjeti, tada je mrtav a kada je mrtav, to je onda tjelesna smrt.

Postoji i vječna smrt. Kada vjerni umru, tijelo  umre, ali nad njima vječna smrt nema vlasti.

To je istina i zato slava Gospodu!

To je istina koju mi znamo i vjerujemo i koju živimo.

Došla je zmija i počela razgovarati.

Odmah na početku bih napomenuo: nikada nemojte razgovarati sa đavlom! Nemojmo se nikada s njime pogađati!

Makar nam nudio ponekad i dobre prijedloge, jer se on ne pokazuje u istinitom svijetlu, kako bismo ga odmah prepoznali.

Uvijek provjeravajmo i procjenjujmo ono što nudi i govori i to kroz Božju riječ. Tako ćemo vidjeti da ono što on nudi nije od Boga, već od sotone.

Pismo kaže da je svaki dobar i pravi dar, dar i djelo od Oca Svjetlosti .

Dakle od Boga je!

Tko je Otac Svjetlosti? Bog. Dakle, sve što je dobro, prepoznati ćemo da je od Boga, a prepoznati ćemo onako, kako je Isus rekao:

po plodovima, po načinu života, po Riječi ćemo i sotonu prepoznati

Nemojmo se nagađati s njime već ga odmah odbijmo i recimo:

“Idi od mene, sotono! Ja ću jedino Bogu služiti Njemu se jedinome klanjati i njemu služiti.”

“Vidje žena da je stablo dobro za jelo.”

Možda joj je sotona dao misao, da to još nisu iskušali. Sve su ono oko sebe jeli ali sa tog stabla nisu.

Pa i nisu, jer im je Bog zapovjedio da ne jedu!

“a za oči je zamamno”

Da ga čovjek uzme u ruke i razgleda, jer Pismo kaže da je za oči zamamno a za

“mudrost poželjno”, jer je đavao rekao:

“Ne, nećete umrijeti! Nego,zna Bog: onoga dana kada budete s njega jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi i znat ćete lučiti dobro od zla.”

Do tada  su samo od Boga primali dobro a za zlo nisu niti znali.

Živjeli su u dobroj zajednici sa Bogom i do tada nisu učinili ništa  što bi bilo zlo, tako da nisu mogli niti prepoznati zlo, jer ga nije niti bilo, osim sotone koji ih je navodio na zlo.

Pismo kaže da ih je on naveo na zlo i kada je žena uzela, jela i dala svome mužu, kaže, da su im se otvorile oči.

Nisu  umrli, ostali su živi.Mi mislimo da su  možda trebali, kao Ananija i Safira, onog trena pasti mrtvi, ali ne!

Ma da su ostali tjelesno živi na nogama, ipak su duhovno umrli. Zato što su prekršili Božju riječ, oni su duhovno umrli. Sagriješili su! To je bio prvi grijeh.

Pismo nas uči da je padom čovjeka u grijeh, smrt ušla u ljude.

To je duhovna smrt! Tjelesno su oni još dosta dugo živjeli ali jer su prekinuli zajednicu s Bogom, bili su duhovno mrtvi. Malo poslije toga, kako čitamo, zahladilo je i Bog je šetao po raju. Pitao je Adama :

“Adame, gdje si?”

U međuvremenu, nakon što su to učinili, spoznali su da su goli. To znači da im se otkrilo njihovo bezakonje i da su sagriješili. Kada su vidjeli da su sagriješili, posramili su se i načinili pregače od smokvina lišća i pokrili se.

Sakrili su se pred Bogom, dok ih je On pitao, gdje su.

Nije ih pitao zato što nije znao da su skriveni u žbunju, već je to pitanje značilo: “Što ste učinili? Zašto se skrivate? Svjesni ste da ste prekršili moju zapovijed.”

Tako je i bilo.

Kada čitamo od sedmog, pa sve do dvadesetčetvrtog stiha iste glave, vidjet ćemo i osudu radi njihovog grijeha, koju je Gospod izrekao nad Adamom, Evom i nad zmijom.

Još uvijek vidimo zmiju kako puzi po zemlji i jede prah. Adamu i Evi je rekao da će s mukom jesti svoj kruh i u muci rađati djecu.

Danas se govori da će se postići bezbolno rađanje. Vjerujem da to priželjkuje svaka žena i muž, ali se onda ne bi izvršila Božja riječ da će se djeca u bolu rađati.

Zato apostol Pavao kada uči nove vjernike kaže:

“Djeco, koju opet u mukama rađam.”

Opet u mukama rađam! Znači i dok se čovjek duhovno nanovo rodi, potreban je veliki rad i bol sa jedne i sa druge strane

Možemo kazati da je to borba.

Ako gledamo na onoga koji je došao da nas spasi i navijestio nam Radosnu vijest, tada ćemo kroz borbu i bol pobjeđivati.

Često se pitamo, zašto je čovjek takav? Zašto čovjek ubija, mrzi i tako se neodgovorno ponaša prema drugom čovjeku? Nema ljubavi, nema sažaljenja niti ljubavi.

Čovjek je odrvenio, postao bezosjećajan i radi upravo strašne stvari.

Tko to može promijeniti? Nema takvih ljudi, niti takve nauke koja bi to mogla!

Ima samo jedan kojemu je to moguće. To je Gospodin, Isus Krist.

Samo vjera u Isusa Krista može promijeniti našu narav, naš stav, naš cijeli život. Učiniti da onaj koji vjeruje postane novo stvorenje, novi čovjek.

Ona  može promijeniti našu lošu narav te usaditi ono što je dobro u naše srce. Tako promijenjeni možemo imati ljubav, sažaljenje i osjećaje; možemo ispravno živjeti i drugima činiti dobro.

Sveto nam pismo otkriva da krivnja za sva zla djela i grijeh, leži u otkazanoj poslušnosti Bogu.

Da su Adam i Eva poslušali Boga, ne bi došlo do toga. Mi bismo danas divno živjeli. Moglo bi se reći: bili bismo još i danas u raju.

Svi znademo da  čovjek čezne za lijepim i dobrim životom. On razmišlja i planira kako će raditi i zaraditi; kako će nešto stvoriti i podići djecu.

Kada sve uredi, onda želi imati i nešto na štednoj knjižici, da kada stigne do mirovine,  može uživati u svojoj djeci i unučadi. Većina si ljudi na takav način zamišlja ugodan život, ali to nije tako!

Jedan čovjek je rekao: “Nikako ne mogu doći na zelenu granu! Uvijek me nešto sprečava. Uvijek neke nevolje! Uvijek nešto novo i nepredviđeno.

Uvijek se sotona umiješa da to ne mogu postići.”

Nije važno je li to postigao i ma što god imao, važno je da čovjek postigne mir sa Bogom. Da se oslobodi smrti te da ima nekoga tko će ga podići od pada grijeha.

Ima jedan koji je umro za nas! Ima jedan koji nas je ljubio! Isus je rekao u Evanđelju po Mateju u 10:31, svojim učenicima i onima koji su ga slušali:

“Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.”

Kakovu je vrijednost Bog dao  palom čovjeku!

On je dao svog Sina, Isusa Krista, da bude žrtva za njega. Žrtva za nas!

Da vjerujući u Njegovu žrtvu i otkupljujuću moć Njegove krvi, budemo otkupljeni, podignuti i vraćeni u zajednicu s Bogom i Kristom.

Bog želi ponovo uspostaviti prvobitnu zajednicu sa čovječanstvom.

Onakvu zajednicu kakva je bila u raju.

Sve to vidimo kroz Sveto pismo, u Njegovoj svetoj Riječi, a i doživjeli smo, da nam je oprostio i primio nas kada smo priznali svoje grijehe.

To je istina i mi smo je doživjeli!

Nije nas karao, šibao! Mogao je to učiniti. Mi smo to zaslužili, ali On to nije učinio, već nas je s ljubavlju primio.

To znači da On hoće da ponovo budemo Njegovi i s Njime u zajednici.

To zajedništvo ne može biti uspostavljeno bez Isusa Krista. Sveto pismo kaže da je Isus Krist posrednik između Boga i ljudi.

Palog čovjeka i velikog, svetog, pravednog Boga.

Bog poziva sve ljude.

On poziva i tebe da posredstvom Krista dođeš Njemu!

Nema drugog posrednika!

Već u trećem poglavlju najavljuje Radosnu vijest, da će On biti posrednik: Gospodin Isus Krist! Pismo kaže u Poslanici Rimljanima  5:12

Prema tome, kao što po jednom čovjeku uđe grijeh u svijet a po grijehu smrt, tako smrt  prijeđe na sve ljude jer svi sagriješiše.”

Možda bi netko rekao: “Pa što sam ja kriv što su Adam i Eva sagriješili?”

Sigurno bi postavio dobro pitanje.

Ako ne znaš svoje porijeklo, koje potječe od Adama i Eve, pa sve do danas, onda možeš postaviti  pitanje:

“Zašto sam ja kriv za njihov grijeh?”

Pismo nam kaže da je po tom grijehu smrt ušla u sve ljude. Smrt je ušla u sve ljude jer je i grijeh ušao u sve ljude. To znači

da smo svi u grijehu rođeni, kako i psalmist kaže:

“U grijehu zatrudnje moja majka. U grijehu sam se rodio.”

Pa što sam onda ja?

Ako sam u grijehu začet, ako sam se u grijehu rodio a moja majka i otac su grješni, što sam onda ja?

Grješnik!

Svi su ljudi grješnici. Nema niti jednog koji to nije! Svi smo na isti način došli na ovaj svijet.

Pismo nas uči u  Rimljanima 5:14

“Ali je smrt vladala od Adama do Mojsija čak i nad onima koji ne sagriješiše prekršajem sličnim Adamovu. Adam je slika onoga koji je imao doći…”

Misli se na Isusa Krista. Dakle, smrt je vladala,  pa i danas još uvijek vlada.

Nešto ranije sam s bratom razgovarao i rekli smo da ne znamo kada će tko umrijeti. Nikada se ne zna koliko vremena imamo pred sobom.

Samo sveti Bog zna. Moguće da neki koji su stalno i već dugo bolesni, još uvijek žive, a ti koji misliš da si zdrav, odlaziš. Jednog dana se samo srušiš i padneš kao muha.

Meni se muhe gade. Danas rano ujutro me jedna stalno oblijetala. Kada je došao dan, više puta sam je htio ubiti. Žena mi je rekla:

“Pismo kaže: ne ubij!”

Je li to onda grijeh? Nije! Ona prenosi svakakve bolesti jer sjeda na razne nečistoće.

Nije grijeh odstraniti jednu muhu, ali ubiti čovjeka je grijeh. Učiniti zlo nekome je grijeh! Mrziti nekoga je grijeh. Ne ljubiti nekoga je grijeh. Učiniti nekome nešto, što tebi nije drago, onda je to grijeh!

Ovdje kaže da je smrt vladala od Adama do Mojsija i nad onima koji su sagriješili.

Ranije smo postavili pitanje, zašto smo mi krivi što su Adam i Eva sagriješili. Po njima su krivi svi ljudi i smrt je ušla u sve ljude.

Naša sestra Greta se moli da umre i da ode Gospodu. Smrt za one koji vjeruju i koji su spašeni nije tragedija. Ona je radost. Ona je Božji sluga.

Smrt samo oslobađa dušu od tijela. Tijelo se vraća u prah iz kojega je uzeto a duša Bogu. Tako Pismo kaže.

Jeste li bili ikada na ekshumaciji davno pokopanih pokojnika koji su se već pretvorili u prah?

Nestalo je tijela!  Još ima moguće samo koja veća kost, koja će se s  vremenom također pretvoriti u prah.

Za vjernike smrt nije strahota. Smrt je ušla u nas, ali je morala vjerom u Sina Božjega izići iz nas. Aleluja!

Ona druga smrt, ona vječna smrt morala je izići.

Ima prva smrt. To je tjelesna smrt kojom umiru svi ljudi, pa i vjernici, ali to je privremena smrt. Ona druga smrt je vječna. Bogu hvala da nas je oslobodio smrti i grijeha.

Neposlušnošću čovjek je sagriješio i pao pred Bogom, i smrt je ušla u njega.

Kao što ovdje piše, žrtvom drugog Adama, Bog je podigao palog čovjeka. U Rimljanima 5:15 kaže:

“Ipak s darom milosti nije kao što je sa prekršajem. Jer ako su prekršajem jednoga umrli svi, mnogo se obilnije na sve

izlila milost Božja i dar dan milošću jednoga čovjeka, Isusa Krista.”

Kroz njega je došao dar Vječnoga života. Nešto ranije smo rekli da je Isus rekao narodu da se ne boji, jer je on vredniji od mnogo vrabaca. To znači da nas Spasitelj Isus Krist i Bog Otac, koji je dao svog Sina  da bude žrtva za nas i da nas otkupi, visoko vrednuje.

Bog nije želio da čovjek ostane u tom palom stanju i zbog toga je Isus bio žrtva. Ono što se poslije toga događa, naime, da nas

oslobodi od grijeha i od smrti, to je samo Isusova zasluga. Nikoga drugog!

Smrt neće izići iz nas samo zato što smo bili dobri ljudi. Nećemo se osloboditi grijeha samo zato što se grijeha čuvamo već zato jer ima jedan koji nas može osloboditi i koji, kako Pismo kaže, ima vlast da nas oslobodi, a to je Sin Božji , Isus Krist.

Vjerujemo li mi to?  Slava Gospodu!

Grješnika koji je pao, Isus će podignuti. Iz grijeha će tebe kao i mene podići i osloboditi. Iz našega života će strah od smrti izići. Više se nećemo plašiti.

Dok sam bio mlad, od svoje četrnaeste, pa sve do dvadesete godine bojao sam se da ću mlad umrijeti.

U meni je bio neki strah od smrti. No, život je tekao dalje jer ga je Bog vodio. I tvoj i moj život , kao i živote svih ljudi vodi Bog.

Kada je do nas doprla Radosna vijest Isusa Krista, da je On Spasitelj, Iscjelitelj, Zaštitnik; da je On sve  za nas, onda smo tu riječ uzvjerovali a kada smo je uzvjerovali, doživjeli smo Isusa kao Spasitelja.

On nas je oslobodio grijeha i straha od smrti. Braćo i sestre, oslobodio me je i više nije bilo straha od smrti u mome životu. Više nije bilo onog pitanja, dokle ću živjeti.

Živjeti ću dok je Božja volja! Ja sam s odlukom Božje volje zadovoljan. On određuje vrijeme života svakom čovjeku. Tako Pismo kaže.

I tvoje vrijeme je odredio!

Mi ne znamo vrijeme ali znamo da je potrebno obratiti se i postati novo biće; biti oslobođeni od grijeha i vječne smrti. Za nas je važno da znamo da tada dobivamo Život vječni jer smo oslobođeni smrti.

Život vječni je dar, braćo i sestre. Život nije naša zasluga.

Apostol dalje kaže:

“S ovim darom nije ni kao što je s posljedicama grijeha jednog čovjeka; sud, naime,  polazeći od grijeha jednoga čovjeka  dovodi k osuđenju, dok dar milosti  polazeći od mnogih prekršaja dovodi k opravdanju.”

Kaže da nas milost dovodi od mnogih prekršaja k opravdanju. Tko može opravdati onoga koji je kriv? Tko ga može opravdati, pomoći i biti zastupnik? Gospod Isus Krist!

Tko ima pravo da tebi i meni skine kaznu i pretvori je u milost i dade Život?

Tko ima tu mogućnost i vlast? Jedino Isus!

“Jer ako je dakle prekršajem jednoga i posredovanjem jednoga zavladala smrt, mnogo će  sigurnije oni koji primaju izobilje milosti  i dar pravednosti vladati snagom života po jednome – Isusu Kristu.”

Tako kaže apostol. Pa, je li onda Riječ jasna? Je li Riječ divna i blagoslovljena? Dira li nas ta Riječ i govori li našem srcu? Rekao bih, čujemo li što nam Gospod Isus kaže ili je naše srce drveno i zatvoreno?

Danas je vrijeme tvojega spasenja! Danas je vrijeme tvoje odluke.

Pismo kaže da,  kada danas čuješ glas Gospodnji,  ne budeš tvrdog i drvenog srca.

Danas ti odluči, jer da ja mogu za tebe odlučiti, odlučio bih  za tebe i za mnoge druge da budu spašeni; ali svatko mora sam odlučiti i vjerovati da bi se oslobodio grijeha i smrti koja vlada u njegovom životu.

Govorim o onoj drugoj smrti, a vjerujem da me razumiju oni koji već više razumiju Sveto pismo. Govorim o onoj vječnoj smrti.

Sveto pismo kaže da i vjerni umiru, ali oni umiru tjelesno i to privremeno. Doći će dan kada će Isus doći po nas.

Čekamo li mi taj dan?

Kada apostol Pavao govori o uskrsnuću onda kaže da će najprije uskrsnuti oni koji su umrli u Kristu a potom oni koji ga živi dočekaju.

Oni će se preobraziti, ali sve ima svoj redoslijed. Bog je otkrio tajnu sluzi svome da nam kaže kako će to biti. Slava ti, Gospode!

Znači, mi smo oslobođeni vječne smrti. Ako umremo prije, uskrsnut ćemo, a ako ga živi dočekamo, preobrazit ćemo se i otići mu ususret.

Sila Božja će nas podići na oblak i na oblaku ćemo imati susret s Isusom!

Što će nas držati na oblaku? Tamo nema čvrstog tla da bismo mogli stajati ali će nas sila Božja držati. Biti ćemo u novom, duhovnom tijelu koje ćemo primiti.

Tada će biti svadba Jagnjetova. Pred nama će ići Isus i voditi nas na svadbu. Aleluja!

Hvala Bogu što i sada Isus ide pred nama. Bog je njega odredio da nam bude čelovođa. Čelovođa je onaj koji ide na čelu naroda i vodi ga.

Slava Bogu, što možemo uživati tako divnu milost, oslobođeni u Gospodu Isusu Kristu.

U mojoj mladosti, od dana mog spasenja, oslobođen sam od straha smrti.

Doživio sam očevu smrt i majčinu smrt; brat mi je umro. Svaki puta sam bio prisutan i bio strašno pogođen i ožalošćen.

Vjerujem da ću svoju majku opet vidjeti i biti s njom kada  i mi jednoga dana, na ovaj ili onaj način, dođemo k Isusu.

Umremo li tjelesnom smrću ili se preobrazimo pri njegovu dolasku, mi idemo s njim. Slava neka je našem dragom Gospodu!

“Dakle, kao što je s prekršajem jednoga osuđenje došlo na sve ljude,”

Vidite, to kaže apostol. Adamovim prekršajem je došlo osuđenje na sve ljude, a znadete da Pismo kaže da je plaća za grijeh smrt, a dar je Život vječni u Gospodinu Isusu Kristu.

Smrt je došla kao osuda na sve ljude.

Nitko živ,niti jedan čovjek, tome ne može izbjeći!

I oni koji su umrli bez Krista, ustati će jednoga dana po redu uskrsnuća, kako Pismo kaže, biti će suđeni za svoja djela i kažnjeni za svu vječnost.

Oni koji su umrli u Gospodinu, biti će također suđeni za svoja djela, ali taj se sud zove: Nagradni sud. Nagrada koju će primiti za djela koja su učinili za Gospoda.

Mi ne možemo zaraditi ili djelima postići Život vječni, jer je on dar.

Za sve ono što smo i kako smo služili Gospodu, dobiti ćemo nagradu.

Ako nismo žalili sebe i gledali na svoj život. Nismo se štedili već smo se trudili onoliko, koliko nam je Bog dao snage, moći i sile otkrivenja. Ako smo sve upotrijebili za službu Gospodu.

Jednom mi je jedan čovjek rekao: “Što god trebaš, evo me, tu sam!”

Znači da je on sebe cijeloga stavio meni na raspolaganje. Rekao je da mi svime što može, želi pomoći.

Pa ako ima ljudi koji to mogu, Isus može više! Sve što nam treba, možemo imati u Isusu!

Ne samo ja ili ti, već svi. On je bogat za sve ljude i svakome može dati što mu je potrebno i voditi ga kroz život po svojoj svetoj volji.

Već smo jutros rekli da Bog ima svoju volju. Većina ljudi nije bila po Božjoj volji. To kaže u 1.Korinćanima 10:5

“Većina nije bila po volji Bogu.”

Bog hoće da većina bude po Njegovoj volji. Hoćemo li mi biti po Božjoj volji?

“tako izvršenjem zapovijedi od jednoga dolazi na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu, jer kao što su nepokornošću jednoga čovjeka  svi postali grješnici, tako će i pokornošću  jednoga svi postati pravednici.”

Pokornošću jednoga!

Isus je bio svom Ocu  pokoran do smrti. Pismo kaže do same smrti na križu.

On nije odstupio niti od jednog djela koje je Bog predvidio, do samoga kraja.

Ako se mi pokorimo Božjoj riječi i prihvatimo je, i mi ćemo postati pravednici, jer ovdje piše da su: pokornošću jednoga, a time misli na Sina Božjeg, Isusa,  svi postali pravednici.

Da, pravednici ali braćo, oni koji vjeruju!

Onaj koji se neće obratiti, neće postati pravednik.

Opet ima redoslijed u kome se kaže: pokajte se, obratite se i vjerujte Evanđelje.

Pokajati se i obratiti se, znači oproštenje od grijeha, oslobođenje od smrti i život po volji Božjoj.

To je to značenje, a ne da svaki ide dalje svojim putom po željama svog srca.

Ne, jer bi nas naše srce opet odvelo u grijeh. Zato jer se to tako dešava, Pismo kaže da je srce podmuklo i prijevarno više od svega.

Bog nam želi dati jedno novo srce. Jedno njemu poslušno srce u kome će samo On prebivati, tako nas uči Božja riječ.

Zato kažem da treba vjerovati, a Bog će nam u tome pomoći. Milost Božja nas još uvijek čeka.

Gospod hoće da našu smrt pretvori u život. To može samo na temelju naše, što znači i tvoje osobne vjere u Božju svetu Riječ.

Kao što sam rekao da  u Jeremiji  17:9 piše da je srce podmuklo, a u Efežanima 2:3 kaže da je  grijeh okaljao naše tijelo i dušu. Kada doživimo oproštenje onda je to i očišćenje.

Nema čistilišta poslije smrti!

Sada je čistilište. Sada, dok još živimo je vrijeme da budeš očišćen i opran od grijeha. Sada je vrijeme da budeš spašen i da dobiješ novo ruho. Da dobiješ novu haljinu, čistu, svetu i bijelu, a to je pravda svetih.

Zašto pravda? Zato jer vjerujemo u Sina Božjega.

Zar to nije divno, braćo i sestre? Zar da onda ne postupimo onako kako to Božja riječ kaže?

Bog je naš Stvoritelj i On želi održavati naš život po svojoj svetoj volji.

Gledajući u Boga i Njegovu riječ, svaki čovjek ima dvije mogućnosti.

Jedna je mogućnost da ostaneš u palom stanju i smrti; druga je mogućnost da smrt zamijeniš Životom.

Kakovu ćeš odluku donijeti, što ćeš izabrati i učiniti ovisi o tebi.

Netko je rekao da je svatko sam kovač svoje sreće.

Sjećam se jednog mladog čovjeka. Upoznali smo ga kao dječaka. Bio je posinjen i nije imao roditelje.

Više se ne sjećam što se njima dogodilo, no uglavnom, jedna ga je sestra posvojila. Ona ga je podizala i vodila u Zajednicu. Uglavnom dok je bio mladić, išao je u Zajednicu, služio Gospodu i slušao je.

Bio je vjeran mladić. Sudjelovao je u radu gdje je mogao.

Kada je prešao u momačko doba, počeo ga je privlačiti svijet. Kada ga je svijet privukao, otišao je od Gospoda i napustio Zajednicu i braću i sestre.

To znači da je napustio i Isusa.

Jednom je čuo da mornari dobro zarađuju pa se zaposlio na nekom stranom brodu. Mislio je da će dobro živjeti i imati što mu treba.

Mislio je da će tako moći do svega doći, da će tako imati velike mogućnosti.

Jedno vrijeme je tako plovio brodom a onda se čulo da je njegov brod doživio havariju.

Mnogo duša je tada poginulo.

Prema izvještajima koji su objavljeni, doznalo se da su njega, kako su izjavili preživjeli mornari, pojeli morski psi.

Morski pas ga je pojeo! To je bilo strašno za sestru koja ga je odgajala i prigrlila kao svoje dijete.

On je ostavio Gospoda misleći da će mu svijet dati više no što mu Bog može dati.

Kako strašno je završio njegov život!

Bio je spašen i izašao iz svijeta. Isus ga je oslobodio a on se ponovo vratio.

Vječna smrt je ušla u njega i njegova duša je izgubljena.

On nije mislio da će se sve tako završiti.

Imao je najbolji plan i rješenje. Zamišljao je kako će biti mnogo novaca; kako će osnovati obitelj i tko zna što još, ali je tragično završio.

Držimo se Gospoda!

Služimo Gospodu. Mladi, stari i bilo koje dobi iskreno i vjerno.

Tako ćemo najbolje proći već u ovom, zemaljskom životu , a vječni ćemo imati vjerom u Sina Božjega, jer smo vjerom u Njega postali pravednici.

Vjerom u Njega smo podignuti iz palog stanja grijeha.

Vjerom u Njega smo oslobođeni vječne smrti.

Vjerom u Njega imamo Život vječni.

Neka je slava našem Gospodu!

Na svakom osobno je da sam odabere što želi: Vječni život ili smrt.

Zato odaberi Život vječni!

Amen.

Spasenje

Rimljanima 10:13

”Jer tko god zazove ime Gospodnje, spasit će se.”

Sveto pismo govori o mnogim temama, ali kada se propovijeda Evanđelje Isusa Krista, jedna je riječ neizbježna, a to je: spasenje. Tu se riječ ne može izbjeći, propustiti ili zanemariti, jer je upravo zato Isus i došao.

Pismo kaže da je Sin Čovječji došao da nađe i  spasi što je izgubljeno.

Kada je bio u domu Zakeja carinika, Nakon  što mu je Zakej priznao grijehe, Isus mu je oprostio i rekao:da je danas došlo spasenje ovoj kući.

Isus nije, kada je čuo njegovo priznanje, rekao da sada mora tri mjeseca moliti i hoditi na golim koljenima oko oltara i činiti pokoru, pa da će tek onda biti slobodan.

Je li tako Isus rekao ?

Ne, to Isus nije rekao. Tako samo ljudi govore.

I sam, nekoć u prošlosti dobio određenu pokoru, ali nisam bio oslobođen i doživio spasenje.

Ostao sam onakav kakav sam i prije bio.

Spasenje je oslobođenje. To znači biti potpuno čist i Krvlju Kristovom opran,  jer tko god zazove ime Gospodnje, taj će se spasiti.

Vrlo je lako priznati Isusu svoje grijehe i reći:

”Isuse, spasi me! Iskreno Te molim da mi oprostiš i da me oslobodiš mog grijeha!”

Spasenje nije zasluga, spasenje je milost!

Spasenje je dar. Imaš li taj dar?

Tko nema taj dar neka  bude slobodan to priznati jer Isus ima dovoljno da i njemu dade taj dar. Pismo kaže:

”Po milosti svojoj, spasi nas!”

Dakle, spasenje je milost! Spasenje treba doživjeti svaki čovjek koji želi živjeti zauvijek s Kristom.

Spasenje je, kako piše u Bibliji, za sad i za vječnost.

Ono je za vrijeme dok živimo na zemlji, ali i  za svu vječnost uz Krista. To je naš cilj i mi čekamo da to jednog dana doživimo. Ovo vrijeme je prolazno, ali se u vječnosti vrijeme ne mjeri i nije ograničeno.

Vječnost je bez početka i bez kraja. Vječnost nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Naše spasenje je vječno.

Kada pogledamo na to, kako je onda nerazumno takvo bogatstvo i tako veliku milost Božju, koju ne moramo kupiti i platiti, koja nam se pruža kao dar, odbiti, ne zatražiti je i ne zavapiti  Gospodinu! Čitali smo da piše:

”Tko god zazove ime Gospodnje, spasit će se.”

Kada ja zazovem Gospoda:  ”Gospode!’ Gospod pita:”Što, sine?”,  ”Oprosti moje grijehe!”, kažem ja; ali to mora biti na temelju vjere u Boga, u Isusa Krista i  pokajanja. Tada će to On vrlo rado učiniti. Niti jedna propovijed Radosne vijesti ili Evanđelja, ne može proći bez riječi spasenja! Ako u nekoj propovijedi nema te riječi, onda je ta propovijed nejasna i nepotpuna. Spasenje se proteže od prve do zadnje stranice Biblije. Sve  govori o spasenju.  Istina da govori o kaznama i o sudovima.  Bog je u Starom Zavjetu kažnjavao mnogo puta i na stotine je tisuća ljudi iz svog naroda potukao i pobio.  Anđeo smrti je došao i pobio onoliko, koliko je Bog odredio, jer je bio nemilosrdan prema neposluhu i grijehu. Oni koji su se pokajali i odstupili od svog grijeha i priznali pred Gospodinom, bili su spašeni. Spasenje se neće vječno događati. Spasenje se dobiva u ono vrijeme dok živimo i dok Isus ne dođe, i to upravo za nas neznabošce. U 11:5 možemo pročitati: ”Neću vas držati u nejasnoći o tajni ovoj, da se ne bi oslanjali na vlastito mišljenje. Otvrdnuće jednog dijela Izraela  traje dok pogani ne uđu u punom broju.”

Dakle, otvrdnuće jednog dijela Izraela  trajati će tako dugo dok pogani,  ne uđu u punom broju. Mi ne znamo koliki je to broj, zato hvala Gospodu, za onog tko je već prizvao ime Gospodnje i doživio spasenje.  Nikada ne znamo kada će se upotpuniti taj broj, ali neki pokazatelji proročke riječi našeg Gospoda Isusa Krista nam govore o tome da će uskoro doći i da će se taj broj navršiti. Tada će se  Isus okrenuti svome narodu Izraelu. Njima će dati spasenje i oprostiti im grijehe. Pismo kaže: izbrisat;  onako  uzeti njihove grijehe kao što je i naše uzeo.  Kao što je našu zadužnicu pribio na križ i mi smo sada slobodni.  On je platio naš dug i sada smo slobodni.  Sada Isus Krist živi u mom i tvom srcu. Tako će se jednog dana dogoditi i sa Izraelom.

Malo dalje, u 26. stihu čitamo:

”Kada to bude, sav će se Izrael spasiti, kako stoji pisano: «Od Siona će doći Osloboditelj; on će udaljiti bezbožnost od Jakova.’

To će se dogoditi, ali ne još sada. Sada se tamo događaju strahote, ratovi , ubojstva, osvete: zlo za zlo, zub za zub, glava za glavu, pa čak i tri za jednu i još mnogo toga.  Kao što kaže, da kada uđu pogani u punom broju, i kada se to desi, tada će se sav Izrael spasiti, jer će od Siona doći Osloboditelj i On će spasiti Jakova.

Tko je taj koji će doći od Siona? Isus! On će doći, a oni će ga prepoznati i priznati.  On će doći, jer drži zavjet dat njihovim očevima: Abrahamu, Izaku i Jakovu. Bogu hvala da  riječ Božja i nama govor,i i da nas Isus zove. Isus nas upućuje da će se, dok traje milost Božja,  spasiti tko god zazove ime Gospodnje. Imaš li ti to iskustvo? Slava Gospodu ako ga imaš, ali onaj koji ga nema, može ga dobiti! Može ga imati ovog trena, Spasenje se događa onog trena kada je naše srce slomljeno i kada se kajemo i priznamo pred Gospodinom naše grijehe. Tada dobivamo milost: oproštenje i oslobođenje.  To je spasenje! Ima još mnogo toga što je zapisano i što je još uključeno u naše spasenje da bismo ga mogli doživjeti.

”I ovaj moj Savez s njima ispunit će se kad im uzmem grijehe.”

Taj Savez  koji je učinio sa Abrahamom, Izakom i Jakovom, će se ispuniti  kada im uzme grijehe! Dalje kaže:

”S obzirom na Radosnu vijest oni su doduše neprijatelji radi vas”, kaže apostol.

Njemu je tako bilo otkriveno. Oni su neprijatelji Kristovi, radi nas, kaže apostol.

”…ali s obzirom na izbor oni su ljubimci – zbog otaca,”

Znate  li što to znači kada je netko ljubimac?

Već mi je netko predbacio da imam ovog ili onog ljubimca, ali nije tako. Možeš s nekim surađivati više a s nekim manje, ali mi ne smijemo praviti razlike.

Izraelci su ljubimci radi otaca.

Zašto smo mi Božji ljubimci? Radi Isusa,  braćo i sestre, kojeg smo vjerom primili i doživjeli spasenje svoje neumrle duše!

”… jer su neopozivi Božji darovi, i poziv. Baš kao što ste vi nekoć bili  neposlušni Bogu, a sada ste postigli milosrđe zahvaljujući njihovoj neposlušnost, tako su i oni  sada postali neposlušni zahvaljujući milosrđu prema vama, da i oni postignu milosrđe. Bog je naime zatvorio sve ljude u neposlušnost da im se svima smiluje.”

Bila je to jasna Riječ. On govori da milost neće trajati za uvijek i da onaj koji će možda biti još živ na ovom svijetu, možda neće imati tu mogućnost da zazove ime Gospodnje i bude spašen, jer će  milost prestati, kada uđe potpuni broj neznabožaca.

Koji su to brojevi? Koliko ih se još može spasiti?

Shvaćaš li, da ti, ako još nisi spašen, možeš ući još danas u taj broj i doživjeti spasenje; da možeš imati sigurnost da si dobio vječni Život, ako zazoveš ime Gospodnje?

U Pismu također piše:

”Ali kako će zazivati onoga u koga nisu vjerovali? Kako li će vjerovati u onoga, za koga nisu čuli? Kako li će čuti ako im se ne propovijeda?”

Dakle to je jedan proces. Mora se propovijedati i svjedočiti, da bi čuli; moraju čuti da bi povjerovali.

Nisu  propovjednici samo oni koji govore sa propovjedaonice. I ti govori i budi propovjednik i svjedoči na svakom mjestu, da bi ljudi čuli Radosnu vijest, Gospodina Isusa Krista.

Dok ne čuju i ne saznaju ne mogu niti prizvati.

Tek kada smo čuli i kada nam se Božja riječ rastumačila, kada nas je Duh Sveti uvjerio u našu grešnost i kada se naše srce slomilo silom Božje riječi, onda smo prizvali Njegovo ime i onda smo doživjeli spasenje!

Je li to istina? Je li to naše iskustvo, braćo i sestre?

Možemo li to i drugima kazati da bi i oni čuli, znali,  vjerovali i bili spašeni kako to Pismo kaže?

”Kako li će propovijedati ako nisu poslani?

Kako  su krasne noge onih koji nose Radosnu vijest.”

Nosiš li i ti Rdosnu vijest o spasenju čovjeka grešnika?

Nema veće i bolje vijesti od ove.

Danas se čuju samo loše vijesti i strašni događaji, ali kada slušaš Božju riječ i čitaš Bibliju, saznaješ Radosnu vijest.

Ima li još uvijek izlaz za grešnika? Ima!

Pismo kaže da ne budemo tvrda srca i da još dok današnji dan traje, prizovemo Isusa Krista, da bi doživjeli spasenje duše i oslobođenje od sile grijeha.

Ima mnogo grijeha i načina da se sagriješi, ali nas Isus može od svega osloboditi!

Možda te sotona optužuje i kaže  da si ti najveći grešnik i da ti Bog neće oprostiti, ali on laže!

Što je veći grijeh, to je milost Božja veća.

Nema grijeha kojeg Isus ne može oprostiti i krv Kristova oprati da tvoja duša bude čista. Da te sotona više ne optužuje.

Bog te ne optužuje. To čini sotona! Pismo kaže u poslanici Efežanima, da postoji kaciga spasenja za našu glavu.

Kaciga spasenja čuva naše misli od zla, kao što kaciga čuva glavu ratnika.

Kada sotona dođe sa takvim mislima, a naši su grijesi oprošteni, jer smo doživjeli spasenje, onda ta misao kojom nas on  optužuje udara u kacigu i odbije se od nje.

Više nema utjecaja na nas jer znamo što  Božja  riječ kaže.

”Idi od mene sotono!”

Nema nikoga tko može optužiti one koji vjeruju u Boga. Zar Bog, koji je pravda. Isus Krist koji je umro i uskrsnuo radi nas, zar da nas On optuži?

On je pobijedio sotonu i zato kada govori o oružju vjernih, kaže da je kaciga spasenja za našu glavu da nas strijele zloga ne mogu pogoditi i optuživati.

On može nabrajati cijelu listu prošlih grijeha i optuživati, ali mi znamo da nam je već oprošteno i da ih je Isus bacio u more zaborava.

Kada nas Duh Sveti upozori na to, mogli bismo skakati od veselja i slaviti Gospoda, jer su naši grijesi u dubini morskoj.

Mi smo pentekostalci i ne možemo biti tihi niti u molitvi niti kada govorimo. Glasno svjedočimo i propovijedamo, da nas ljudi čuju.

Kada saznamo i doživimo istinu Božju, radujemo se i kličemo: aleluja!

Bog je bacio naše grijehe u more zaborava, a mi?

Imamo li nekoga čijih se grijeha sjećamo?

Mi zazivamo Gospodina da oprosti pa smo i mi i svaki od nas, dužni da oprostimo.

Ne samo da oprostimo već i da zaboravimo.

Mnogi ljudi kada govore o zlu koje se dogodilo u posljednje vrijeme kažu da je to nemoguće zaboraviti.

Čovjek čovjeku oprašta ali se uvijek sjeća onoga što mu je nažao učinjeno.

Samo Bog zaboravlja.

Sveznajući Bog više ne spominje naše grijehe pa i mi trebamo  prestati spominjati tuđe pogreške i nama načinjenu nepravdu. Tek kada  poslušamo Božju riječ  –  zaboravljamo.

Kao što je Bog u Kristu nama oprostio, tako moramo i mi opraštati.

Ako to ne možemo sami, predajmo našu nemoć da oprostimo, Isusu.

Predajmo sve i svaku našu nemoć s punim povjerenjem Isusu.

On će nam, ako to iskreno zatražimo, oprostiti naše grijehe i osloboditi nas sile grijeha, da ih ponovo činimo.

Više nećemo morati robovati onome što nas razdvaja od vječnog spasenja.

Onaj koji to još nije zbog neznanja ili iz bilo kojeg razloga učinio, neka zazove ime Gospodnje i bit će spašen!

Amen!

Teorija i praksa

”Ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo.” (1.Ivanova poslanica 2:3:)

Nama, kao društvenim osobama, vrlo je važno poznanstvo s ljudima i prijateljima.. Dobro je upoznati i svoje neprijatelje, pa bilo to i samo zato, da bismo znali tko nam je prijatelj, a tko neprijatelj, kako bismo se klonili i čuvali od neprijatelja. Mi se klonimo neprijatelja ne zato da mu ne bismo zlo učinili, već zato da njemu ne damo priliku da on nama učini zlo.

Upoznati Isusa ne možemo bez vršenja Njegovih zapovijedi. Možeš imati mudru glavu, dobru memoriju i biti dobar teoretičar, ali ako nisi praktičar, onda ne poznaš Isusa! To kaže sam Isus.

Neki ljudi znaju dobro govoriti, ali im djela to ne pokazuju. Djela i vjera moraju ići zajedno.

Djela i vjera su nerazdvojne sestre. To su blizanke koje ne mogu živjeti jedna bez druge.

Ne možeš ga samo vjerom priznavati, a djelima ga se odricati! Ako vjeruješ i vršiš Njegove zapovijedi, doživjet ćeš samog Isusa. Upoznat ćeš ga po Njegovoj prirodi, po Njegovim djelima. To iskustvo je blagoslov za svakog vjernika.

To je pravi blagoslov!

Često se čuje da netko kaže: ”Neka te Gospodin blagoslovi!”

To su dobre želje, ali te neće blagosloviti, ako ne ispunjavaš Njegove zapovijedi. Neće!

Bogu se ne može naređivati sad ovako, sad onako, kako bi ljudi htjeli, već mora biti onako kako On hoće. On je svoju volju izrekao u Svetom pismu koje je pisano svima nama. Kada čitajući Pismo saznamo Njegovu volju, dužni smo je i izvršavati. Onda će nas Bog blagosloviti.

Samo izvršenje je već Božji blagoslov.

Kako sam sretan kada mogu učiniti i izvršiti ono što Gospodin kaže! Onda se pitam, mogu li ljubiti istinski svog bližnjeg?

Da ne bih samo drugima propovijedao o ljubavi, a da sam ne bih ljubio i pokazivao tu ljubav. Odmah bi se pojavio sotona i rekao: ”Nemoj uopće o tome govoriti!” Ali ja znam, i Bog zna, da ljubim!

To znači da vjera i djela idu zajedno. Mi moramo ljubiti, a Pismo kaže, čak i neprijatelje svoje. Moramo izvršavati zapovijedi, a to je prije svega ljubiti se međusobno i to Božjom, svetom ljubavi. Tako ćemo najbolje upoznati Isusa Krista. Tako ćemo živjeti u jednoj neprestanoj zajednici s Njim. Kada si dugo s nekim, kada živiš i radiš s njim, možeš ga upoznati. Ljudi kažu da se nekoga tako dugo ne upozna dok se s njim ne pojede vreća soli.

Treba zaista biti dugo s nekim da bi se pojela vreća soli! Kada izvršimo sve Njegove zapovijedi i kada ga dugo slijedimo, upoznat ćemo ga, ali još ne u svoj punini.

Sve ono što o Njemu piše i što znamo o Njemu, nije dovoljno. On je više od toga! On je Bog!

Mi ga nismo vidjeli, ali vjerujemo da postoji. Čuli smo i pročitali da će doći po nas i mi to vjerujemo.

To je naša nada, ma da to još uvijek nismo doživjeli. Kada doživimo i On stvarno dođe po nas, bit će to nešto što do tada još nitko od ljudi nije doživio.

Isusov dolazak po svoju nevjestu doživjet će svi nanovo rođeni vjernici koji ljube Gospodina Isusa Krista, slušaju Njegove zapovijedi i koji čekaju Njegov dolazak.

Što više izvršavamo Njegove zapovijedi, to više je Krist u nama i mi u Njemu, to ga bolje upoznajemo.

To mora biti temelj našeg učeništva i života u zajedništvu sa Gospodinom Isusom Kristom.

Ne dopusti da te svlada zlo

Rimljanima 12:21

”Ne dopusti da te svlada zlo,

već zlo svladaj  dobrim!”

Svakodnevno smo očevici da je zlo svuda oko nas prisutno.  Velika je opasnost i za nas kršćane (nanovo rođenoj djeci Božjoj) da nas to zlo ne bi kojim slučajem svladalo ili nadvladalo.

Zlo nije neka anonimna sila koja djeluje u svijetu. Zlo dolazi postupno putem ljudske slobode i mi smo očevici da ta sloboda nažalost polako ali sigurno zahvaća sve slojeve društva. Još davno prije apostol Pavao je rekao:

„Ne dopusti da te svlada zlo…“ (Rim.12:21)

Očito je bio svjestan problema zla, koje ne samo da je zahvatilo svjetovnu stranu čovječanstva, već je pomalo puštalo svoje korijene i u samim počecima crkve Gospoda Isusa Krista.

Od samoga početka pa sve do danas, zlo je imalo svoj cilj i svrhu. Zlo želi i kršćane svladati i nadvladati, tj. udaljiti od Boga i spasenja.

Krajnji cilj đavla je uništiti čovjeka nadvladavajući ga zlom i onesposobiti ga za radostan susret s Kristom.

Obratimo pažnju na Pavlov cilj koji je bio: upozoriti kršćanina na taj problem i ukazati mu na način kojim se kršćanin može oduprijeti zlu i kako se zlo jedino može nadvladati s dobrim (Rim.12:21).

Uvijek nam mora biti na umu da se zlo se ne može pobijediti zlom, zapravo, umjesto pobjede nad zlom, imamo pobjedu zla. Zlo  se može pobijediti jedino putem dobra, mira i kršćanske ljubavi. Ako se na zlo zlim uzvraća, to je začarani krug iz kojeg čovjek nema izlaza, već samo tone sve dublje i dublje u propast.

Ako kršćanin izabere put zla, s time dokazuje da izbjegava živu i djelotvornu kršćansku ljubav i zlo ga je (što ne želi priznati) već nadvladalo.

Živa i djelotvorna kršćanska ljubav potiče čovjeka na ljubav prema neprijateljima.

U  Rim.12:20  piše:

„ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga!“

Mir i Božji blagoslov dolazi jedino kroz Božju ljubav prema neprijateljima. Jedini izlaz i ishod duge i naporne borbe je dobro putem kršćanske ljubavi i mira. Božji mir u srcu čovjeka može biti dobiven jedino kada zlo bude pobijeđeno dobrim, kao što piše „..mrzite zlo, prianjajte uz dobro“ (Rim.12:9).

Netko će možda reći: „Ja to ne mogu“ ili „Ja nemam snage da se oduprem zlu i da ne vratim (barem) istom mjerom.“

Da, mnogi tako govore, ali na to nemaju pravo, jer u riječi Božjoj piše da se sam Bog pobrinuo za potrebnu snagu i ta snaga je ponuđena svakom obraćenom čovjeku kroz žrtvu Isusa Krista i silu Svetoga Duha, da ne može ni jedan čovjek reći da se ne može oduprijeti zlu i živjeti život po Božjoj volji.

Zapamtimo što je rekao apostol Petru 2. Petrovoj, 1:3-4

„Njegova božanska snaga obdarila nas je svime što je potrebno za život i pobožnost, pravom spoznajom onoga koji nas je pozvao svojom vlastitom slavom i moći. Tim nas je obdario skupocjenim i najvećim obećanim dobrima, da po njima, umakavši pokvarenosti koja je zbog opake požude u svijetu, postanete dionici Božanske naravi.”

Stoga, svakom nanovo rođenom kršćaninu, Njegovom je pomoću moguće dobrim pobjeđivati zlo, iako je u svijetu prisutna „tajna bezakonja“ (2.Sol.2:7).

Mada bezakonje – zlo, očituje svoju silu, ipak nanovo rođeni kršćanin, kao otkupljeni čovjek ne smije zaboraviti da u sebi ima dovoljno snage da se suprotstavi tom zlu i da ga pobjedi s dobrim. Apostol Pavao kaže u Kol.3:13-15:

„Podnosite jedni druge i dobrostivo opraštajte međusobno ako tko protiv koga ima nešto što je za ukor. Kao što je Gospodin i vama dobrostivo oprostio, tako činite i vi! A povrh svega toga zaodjenite se u ljubav koja je veza savršene skladnosti! I neka u vašim srcima vlada mir Kristov, na koji ste i pozvani u jednome tijelu.“

Nanovo rođeni kršćani kojima je cilj spasenje svoje duše, imaju zadatak, a to je i volja Božja, da se neprekidno bore protiv zla. Zapamtimo, isti đavao koji nas kuša da slijedimo svoje zle osjećaje i misli, kasnije će nas, ako popustimo, osuđivati što ih činimo i što ih provodimo u djelo.

Sami moramo odlučiti da li želimo bol koja će nas dovesti u novi stupanj slave ili ćemo zadržati isti stari zao plan, pokušavajući sakriti tu bol dok se ona ukorjenjuje duboko u nama. Kada se to zlo ukorijeni u nama, tada će nas đavo upravo s tim mučiti (ne s nečim drugim), te će ta bol svakim danom biti sve veća i veća, sve dublja i dublja, tj. sve nepodnošljivija. Oslobođenje možemo doživjeti jedino ako istinski odlučimo  predati svoj život Isusu Kristu.

Apostol Petar nam govori: „Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavo, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždere! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje!“ (Pt.5:8-9).

Kada počnemo osjećati srdžbu, gnjev, ljutnju ili osvetu, to je izvrsno vrijeme za vježbanje samokontrole. Iako možemo imati opravdan razlog za ljutnju, ipak ne smijemo je koristiti kao opravdanje da ostajemo u njoj. Imamo dobar savjet apostola Pavla: „Ne dopusti da te svlada zlo, već dobrim svladavaj zlo.“ Čovjek nikako ne može promijeniti svoju prošlost, ali ako je preda Bogu, Bog će na svoj način učiniti da mu donese ne samo bolju budućnost već i cijelu vječnost.

Trebamo shvatiti da to nije borba protiv tijela: prijatelja, neprijatelja, brata ili sestre, koji su te povrijedili namjerno ili slučajno, već:

„…protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, Protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova koji borave u nebeskim prostorima“ (Ef.6:12).

Kad nas sotona želi razljutiti, sjetimo se da to čini s ciljem i svrhom kako bi spriječio da se ispuni volja Božja u tvom i mom životu. Također želi uskratiti – spriječiti blagoslove koje je Bog namijenio za tebe i mene. Stoga molimo se Bogu da nam pomogne da budemo i ostanemo mirni, sabrani i trijezni kako bi ispunili volju Božju u našem životu (usp. 2.Tim.4:5).

Nijedan kršćanin ili kršćanka ne mogu biti izuzetak u borbi za pobjedu nad zlom uz pomoć dobra. Ta borba se ispravno vodi samo oružjem ljubavi, ne interesima bilo koje vrste. To je nauk Isusa Krista i prve crkve.

Zapamtimo, kada nam netko nanese zlo ili nas uvrijedi, a možda sve i namjerno, jer ne može podnijeti da si u nečemu bolji od njega/nje (tjelesno – materijalno ili duhovno), shvatimo da je jadnik i da je zavidan.

Ako dozvolimo da se probudi onaj stari „ja“ potenciran od đavla – propast ćemo zajedno s njim/njom. Normalno je da nam se u glavi počnu vrtjeti kojekakve zle misli: „Zar on tako prema meni nakon svega što sam činio dobro prema njemu…, a čut će on mene“, ili „e, nećeš tako, vratit ću ja tebi istom mjerom“ i sl.. Normalno je da zle misli prostruje našom „užarenom“ glavom, samo nemojmo nikako dozvoliti da se one ugnijezde u našoj glavi.

Slobodno se ljutimo na zlo, ali nemojmo griješiti i dozvoliti da sunce zađe nad našom srdžbom i nikako nemojmo dati mjesta u svojoj glavi đavlu (Ef.4:26-27).

Nikada nemojmo dozvoliti da zatrpamo ili zanemarujemo zle misli koje su se javile, jer ih na taj način skupljamo i kad tad će buknuti požar osvete u nama kojega tada nećemo moći ugasiti. (Izr.6:27-28)  Suočimo se s korijenom problema, znam i sam da je bolno ali je jedini i trajni put k rješenju problema i primanju Božjeg blagoslova.

Kada se pojave zle misli i osveta je na vidiku, brzo na koljena i molimo  Boga da nam oprosti, da nas očisti od tih zlih misli koje su se razvile u našoj glavi. Kad doživimo oprost od Boga, a to će biti kada budemo slobodni od zlih misli, tj. osvete, tada ćemo od Boga dobiti snagu da se možemo moliti za „jadnika“ koji nam je nanio zlo i bol.

Nema veće radosti i većeg blagoslova već na zlo uzvratiti s ljubavlju i dobrotom. Ipak, pripazimo da ta ljubav „takozvana“ dobrota ne bi bila licemjerna, jer piše: „neka vaša ljubav bude bez pretvaranja! Mrzite zlo, prianjajte uz dobro! Ljubite srdačno jedni druge bratskom ljubavi!“ (Rim.12:9-10).

Ako kažemo da smo oprostili, a vidi se da je iznutra licemjerno, a izvana srdačno, npr. imamo snage da pozdravimo svog „neprijatelja“ a možda i brata ili sestru koji su nam nanijeli bol i u svom srcu gajimo mržnju prema njima…, znajmo da nemamo pobjedu nad zlim već da smo savladani zlim. Pobjeda je biti slobodan od osvete i Kristovom snagom i pomoći ljubiti svoga „neprijatelja“ istinski a ne licemjerno.

Dužnost nam je mrziti zlo, a ne dotičnu osobu koja nam je nanijela zlo; također, ukazati dotičnoj osobi na njene zle postupke tj. opomenuti ga i ako posluša, znaj da si dobio – vratio brata svojega (Mt.18:15-17, Ez.3:19-21).

Budimo svjesni da „Tko jamu kopa, (na koncu) sam u nju pada, i tko kamen valja, na njega se prevaljuje.“ (Izr.26:27). Blagoslov i mir takav čovjek ne može imati, jer što sije svakako će morati jednoga dana i požeti, bez obzira da li mu se to svidjelo ili ne (Gal.6:7-10).

Kršćanin je dužan oprostiti a ne osvećivati se. Kršćanin može očekivati oprost od Boga upravo onoliko koliko je spreman oprostiti svom bližnjem (Mt.6:9-15 i 18:23-35).

Zato „Pazite na se! Ako ti brat sagriješi, ukori ga pa mu oprosti ako se pokaje. Ako i sedam puta na dan sagriješi protiv tebe i sedam puta ti se obrati i rekne: `kajem se´ – oprosti mu!“ (Lk.17:3-4), jer je to volja Božja za mene i tebe u Kristu Isusu.

Nikada nemojmo nagliti ili dozvoliti zlom da nas pomoću gnjeva nadvlada, već znajmo da „..srdžba počiva u srcu luđaka“ (Prop.7:9), a ne kršćanina koji živi po Božjoj volji. Dopustimo li zlu (mržnji i osveti) mjesta u svojem životu, ne samo da smo dali sotoni mjesta u svom srcu i životu, već i sami postajemo vršioci njegove zle volje. Samo Božja, čista i bratska ljubav čini razliku između djece Božje i onih koji to nisu.

Pozvani smo da budemo milosrdni prema drugima kao što je Isus bio prema nama (Lk.6:36), bez obzira na drugu stranu, mi  kršćani smo pozvani da oprostimo svojim neprijateljima bez obzira da li je došlo ili ne do pokajanja s druge strane. Prvi i najveći neprijatelj je čovjek sam sebi, zato oprostimo svom „neprijatelju“, kako bismo mogli svakodnevno.  doživljavati Božje blagoslove.

Kada nadvladamo zlo s dobrim, tada ćemo imati divne rezultate i blagoslove u svojem svakodnevnom kršćanskom životu. Kao što je psalmista rekao u 23 Psalmu:

„Jahve je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam; …”

Kada na zlo uzvraćamo dobrim, tada nam je Bog zaštita, jer hodimo stazom pravom i On izlijeva punom mjerom svoj blagoslov na nas. Vidjet ćemo da nam neprijatelji ne mogu ništa jer smo sve Bogu predali, a zlo svladavamo dobrim. Svojim očima ćemo gledati i već gledamo Božje izbavljenje prema sebi i propast svojih neprijatelja.

Oni nam ništa ne mogu osim škripati svojim zubima, mučiti se u svom zlu, pa i dalje spletke i zlo smišljati, kao što piše: „Bezbožnik smišlja zlo pravedniku i zubima škrguće na njega. A gospod se njemu smije, jer vidi da dan njegov dolazi“. (Ps.37:12-13) Mogu nam bol zadavati i činiti zlo, ali samo toliko dugo dok im to Bog dozvoli, ali mi ipak zlo svladavajmo dobrim.

Nema veće radosti već primati Božji blagoslov i mir u  trenucima kada zlo pobjeđujemo dobrim. Oni sami vide da smo blagoslovljeni od Boga, da živimo životom po riječi Božjoj i da je na nama Duh Boga Živoga.

Teško im je i uzdišu pod teretom, jer žanju prokletstvo koje su sijali, nemaju mira,  blagoslova, a niti sreće ni u kom pogledu. Oni samo žanju prokletstvo. Ugodno im je bilo bol kroz zlo zadavati, spletke su kovali gdje su god stigli. Jasno, đavo im je pomogao u tome, a sad je upravo njih same đavo s tim i dočekao.

Mi opraštamo u ime Kristovo ( Ef.4:32) i primamo radost koju samo On daje. Amen.

Vanjski oblik pobožnosti

”Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni !” (2. Timoteju, 3:5)

Ovo poglavlje ( 2. Timoteju 1-4), Pavao započinje riječima: ”Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga.”  Najstrašnija osobina spomenuta je u četvrtom stihu:

”Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti …”

Dokaze ispunjenja Pavlovih proročanskih riječi vidimo svuda oko sebe. Nikada u povijesti nije bilo više crkava s kršćanskim predznakom, no one ne pridonose kvaliteti duhovnosti. Naprotiv, čuvanje vanjskog oblika pobožnosti, u većini slučajeva, prevladava i istiskuje želju za istinskim, svježim duhovnim otkrivenjem i pozivom na obraćenje; na  živo vjersko djelovanje koje donosi plodove.

Najvažnije stvari koje se tiču ovog predmeta upoznali smo potankim ispitivanjem Pavlovog učenja.

Odricanje od Božje sile predstavlja temeljni uzrok skretanja s Kristovog puta! Grčka riječ arneomai koja je prevedena kao odricanje znači: odbiti, opirati se nečemu, ne priznati, prezirati. Protivnike Božje sile, Pavao uspoređuje s Janesom i Jambresom. Oni su bili nevaljali u vjeri, protivnici istine koji su se usprotivili Mojsiju. Svi oni koji slijede njihov loš primjer, doživjet će ovu sudbinu: ”Ali neće više napredovati, jer će njihovo bezumlje biti potpuno jasno svima, kako je bilo i one dvojice.” (9) Moramo odlučiti hoćemo li ostati u prijašnjem stanju ili ćemo se mijenjati u skladu s Božjom voljom. Vremena za predomišljanje i kolebanje nema! Krist dolazi uskoro! U kakvom duhovnom stanju će nas zateći ovisi ponajviše o nama. Zato, budimo vjernici Pavlovog kova i proslavimo Krista pobjedničkim vjerskim životom.

Idolopoklonstvo

Prva zapovijed osuđuje mnogoboštvo. Od čovjeka traži da ne vjeruje u druge bogove osim u Boga, da ne časti druga božanstva, osim Jedinoga.

Možda će netko pomisliti da se ovo na nas ovdje ni ne odnosi, jer mi nemamo drugih božanstava, kakva se štuju recimo u Indiji. No, valja pripaziti!

Idolopoklonstvo se ne odnosi samo na krivo pogansko bogoštovlje. Ono ostaje stalna napast vjere. Sastoji se u tom da se učini Bogom, ono što nije Bog.

Idolopoklonstvo je kad čovjek časti i štuje neko stvorenje umjesto Boga, bilo da je riječ o bogovima ili zlodusima (npr. sotanizam), ili o moći, užitku, rasi, precima, državi, novcu, itd. Nekad i nehotice pretvorimo neku osobu ili stvar u ”božanstvo”. Često čujemo riječ ”obožavam”. Neki obožavaju nekog pjevača, glumicu, nogometaša…

Neki ”obožavaju” jelo, cvijeće, odjeću… Obično, kad čujem tu riječ, upozorim ljude i kažem im: ”Smiješ jako voljeti, ali ne smiješ obožavati, jer je Bog jedini kojemu se treba klanjati.” Danas je, smijemo to reći, nekima TV postao pravi idol. Koliko li se samo vremena provede pred njim! Nekima je TV na prvom mjestu, pa im za molitvu i djelo Božje ne ostaje mnogo vremena, a  to je suvremeno idolopoklonstvo.

Ne smijemo izostaviti ni mnoge slike i kipove na mjestima gdje bi se najmanje smjeli nalaziti. Mnogi kleče pred njima i mole se Bogu, koji je to izričito zabranio i podvukao obećanjem kazne za a one koji to čine i to ne samo kazne njima već i djeci Njihovoj i to do trećeg i četvrtog koljena.

Kada se to spomene onima koji to čine, najčešći je odgovor da oni znaju da to nije Bog, već samo slika ili kip, pa ipak pred

njim kleče, ljube ga i daju slavu koja samo Bogu pripada.

U Međugorju (a i drugdje), ljudi kleče pred kipom, mole mu se

ljube noge.

Biblija, Izlazak 20:

4 Ne pravi sebi lika rezana, niti kakve slike od onoga, što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodi pod zemljom!

5 Ne padaj ničice pred njima i ne klanjaj se njima, jer ja Gospod, Bog tvoj, ja sam Bog ljubomoran, koji kazni zlodjela otaca na djeci, do trećeg i četvrtog koljena, onih koji me mrze,

6 a milosrđe iskazuje tisućama, koji me ljube i drže zapovijedi moje.

A svi znamo da se npr. u Međugorju, klanja i moli kipu, ljube mu se noge i sl.

Biblija, Jeremija 10:2-15

“Ne privikavajte se putu bezbožnom i ne dršćite pred znacima nebeskim, jer pred njima dršću samo bezbošci. Jer su strašila tih naroda puka ništavnost, samo drvo posječeno u šumi, djelo ruku tesarovih, ukrašeno srebrom i zlatom, pričvršćeno čavlima i čekićima da se ne klima. Nalik su na ptičja strašila u vrtu: ne znaju govoriti. Treba ih nositi, jer ne umiju hodati. Njih se ne bojte, jer ne mogu zla činiti, ali ni dobra učiniti ne mogu.”

Nitko nije kao ti, Jahve, ti si velik i silno je ime tvoje. Tko da se tebe ne boji, kralju naroda? Zaista, tebi to pripada, jer među svim mudracima naroda i u svim njihovim kraljevstvima tebi nema ravna! Čime vatru lože, to ih zaluđuje! Zakon im isprazan – obično drvo, tankolisto srebro dovezeno iz Taršiša, zlato iz Ofira, rad kipara i rukotvorina zlatara, sva djela umješna, ogrnuta ljubičastim i crvenim grimizom. A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni.  Od njegova gnjeva zemlja se trese. Narodi ne mogu podnijeti jarosti njegove.

Evo što ćete o kipovima reći: “Bogovi koji nisu stvorili neba ni zemlje moraju nestati s lica zemlje i ispod neba.”

On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski i umom svojim razape nebesa. Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.

Svakom čovjeku pamet stane, svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha! Isprazni su oni, smiješne tvorevine, propast će u dan kazne.

PRAZNOVJERJE

Praznovjerje je zastranjenje religioznog osjećaja i djela koja iz njega izviru. Nerijetko se može prikazati pod maskom štovanja pravog Boga.

Ljudi nekad misle da je dovoljno izreći neku molitvu, biti u crkvi, poškropiti blagoslovljenom vodom neku osobu ili predmet i da će odmah zbog toga Božja milost djelovati. Međutim, tko tako razmišlja i čini, upao je u praznovjerje.

Tako je, primjerice, onaj tko ide u crkvu, a ne želi se pomiriti sa svojim bližnjima i oprostiti im, pravi nevjernik.

Razni običaji nikli u narodu, iz tko zna kakvih razloga, a ljudi vjeruju da im oni mogu donijeti sreću ili nesreću, praznovjerje su. Uzdati se u zvijezde i njihovu moć, također je  ‘prazno’, jer za stvoreno je isprazno vjerovati da može učiniti ono što može samo Stvoritelj.

Vjerovati u moć stvari i običaja i pridavati im značaj i zahvalnost koja pripada samo i jedino Bogu, praznovjerje je, a praznovjerje je grijeh.

SUPROTNO BOŽJEM NAUKU

Želja za otkivanjem nadnaravnog nije se promijenila sve do današnjih dana okultni obredi se i dalje prakticiraju, a određeni broj poklonika predaje im se željom da dožive i spoznaju nadnaravno, otkriju budućnost te utječu, kontroliraju i ovladaju drugima.

Sveto pismo je vječna, nepromjenjiva Božja poruka, u njoj se na više mjesta progovara o različitim magijskim praksama te skreće pozornost da je prakticiranje takvih radnji suprotno Božjem nauku i volji Svemogućega.

Nerijetko oni koji prakticiraju magiju bivaju uvučeni u «mrežu» obmane, zablude, psihičke i emotivne ovisnosti i vezanosti te se otvaraju za djelovanje sila zla.

GATANJE I MAGIJA

Bog može objaviti budućnost svojim prorocima ili drugim svetima. No, ispravan je stav kršćanina u tom, da se u stvarima koje se tiču budućnosti, s povjerenjem preda u ruke Božje i da u tom pogledu izbjegava svaku nezdravu radoznalost.

Treba odbaciti sve oblike gatanja. Tražiti pomoć od sotone ili zloduha, zazivati duše pokojnika, ili vršiti druge radnje za koje se krivo misli da mogu ”otkriti” budućnost grijeh je!

Traženje savjeta u horoskopima, astrologija, gatanje iz dlana, tumačenje znamenja, pojave vidovitosti, utjecanje medijima – sve to prikriva volju gospodovanja nad vremenom, poviješću i konačno nad ljudima, a ujedno i želju da se umilostive skrivene moći. Svi koji to čine griješe protiv 1. Božje zapovijedi, jer Bog nam uvijek mora biti na prvom mjestu i Njega moramo ljubiti iznad svega i imati u Njega beskrajno povjerenje, jer je On naš Stvoritelj, koji nas neizmjerno ljubi i želi nam istinsku sreću.

Sva djela magije i čaranja, kojima bi se htjelo podložiti i prozvati tajne moći i sile, te ih staviti u vlastitu službu, te steći nadnaravnu moć nad bližnjim – pa bilo i zato da mu se pribavi zdravlje – teška je povreda Božjih zapovijedi i bogoštovlja.

Ta djela treba još više osuditi kad ih prati namjera da se drugima škodi ili kad se njima traži zahvat zloduha. Za osudu je također nošenje amajlija, zapisa, kipića i sličica i od njih očekivati pomoć i zaštitu. Spiritizam često uključuje djela gatanja i magije. Biblija upozorava vjernike da ga se čuvaju.

Gledanje u ”soc” (talog kave), nije bezazlena zabava!

Ma da se prikazuje kao razonoda – to je grijeh.

Prvi znalci proricanja iz taloga kave pojavili su se u 16. stoljeću s prvim vrećama kave u Istanbulu, u kojem je već 1554. godine otvorena i prva kavana na tlu Europe. Iako su se na proricanje budućnosti iz kave oslanjali redom svi sultani, ono je vrlo brzo preraslo u žensku zabavu, koja je u Turskoj jako raširena i omiljena i dan danas. No, gatanje nije omiljeno samo u Turskoj.

BEZVJERJE

Prva zapovijed Božja osuđuje glavne grijehe bezvjerja: iskušavanje Boga riječima ili djelima, svetogrđe i simoniju.

Simonija je kupovanje i prodavanje duhovnih stvari. Čarobnjaku Šimunu, koji je htio kupiti duhovnu moć što ju je vidio u djelovanju apostola, Petar odgovara:

”Neka ide u propast tvoj novac zajedno s tobom, jer si vjerovao da  dar Božji možeš steći novcem!” (Dj 8,20).

To je u skladu s Isusovom riječju:

”Besplatno primiste, besplatno dajte!” (Mt 10,8).

BEZBOŠTVO ILI ATEIZAM

Time što odbacuje ili niječe Božje postojanje, ateizam je grijeh protiv kreposti bogoštovlja.

Često se ateizam temelji na krivom poimanju ljudske autonomije koja ide čak do nijekanja svake ovisnosti o Bogu. Ustvari, priznavanje Boga nipošto se ne protivi ljudskom dostojanstvu, jer je tom dostojanstvu temelj i savršenstvo u samom Bogu. Božja se poruka slaže s najdubljim željama ljudskog srca.

AGNOSTICIZAM

Agnostik je osoba koja ne niječe izravno da Bog postoji te ponekad dopušta da postoji transcendentno biće, ali koje se ne može objaviti i o kojem nitko nije u stanju ništa reći.

U drugim pak slučajevima agnostik se ne izjašnjava o Božjem postojanju, izjavljujući da je nemoguće to dokazati, dapače da nije moguće to niti ustvrditi niti zanijekati.

ZAKLJUČAK

Ako Želimo biti pravi Božji vjernici onda propovijedajmo Božju riječ – Bibliju i težimo da svi budemo jedno i pod jednim nazivom–kršćani.

Težimo za onim za čime je sam naš Spasitelj težio: za jedinstvom, ali neka to jedinstvo ne bude na tjelesni način kao što je to npr. Ekumena, koja je sve popularnija u Hrvatskoj, a i po cijelome svijetu.

Ekumena nije u redu, jer je to samo tjelesni način da se dođe do jedinstva, a da se duh i vjera pokore jačem.

Jedini način da dođemo do pravog Biblijskog jedinstva je da svatko od nas odbaci sve ono što nije Biblijski, tj. da svi zajedno prihvatimo Bibliju za vrhovni autoritet u našim crkvama, da se nanovo rodimo i živimo život koji nam je primjerom pokazao Isus Krist, pa ćemo tako srušiti zidove denominacija.

Tada ćemo se svi ljubiti ljubavlju našega Spasitelja Isusa  i to onako, kako On ljubi nas.

Tada će se zbiti ono što Isus molio svog nebeskog Oca u  Ivanovom Evanđelju,  17:21

”…da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno,”

17:22: ”…da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni  – da postanu potpuno jedno… ”

Ne zaboravimo, jedno, ali u Kristu, a On je svet. Sveta je i riječ Njegova i kada budemo živjeli po toj riječi, vodit će nas Duh Sveti   i bit ćemo jedno u duhu.

Neka nas u takvu ‘Ekumenu’ vodi  Duh Sveti. Amen.

 

Radujte se!

Izaija 43:1-5

“Ne boj se, jer ja sam te otkupio; imenom sam te zazvao: ti si moj! Kad preko vode prelaziš, s tobom sam; ili preko rijeke, neće te preplaviti.

Pođeš li kroz vatru, nećeš izgorjeti, plamen te opaliti neće.

Jer ja sam Jahve, Bog tvoj, Svetac Izraelov, tvoj spasitelj.

Za otkupninu tvoju dajem Egipat, mjesto tebe dajem Kuš i Šebu.

Jer dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. Stog i dajem ljude za tebe i narode za život tvoj.

“Ne boj se jer ja sam s tobom.”

I kad vam je teško, kad vas pritišće sa svih strana, ne bojte se jer je Sin, miljenik, izabranik Božji, s vama. On vas ljubi i kaže da vas po imenu poznaje. Uzdajte se u Jahvu, Boga svoga, pa će se i vama snaga obnavljati i letjet ćete poput orlova, trčati a ne stati, hodati a ne malaksati (Izaija 40:31).

U Njega se uzdajte, Njegov glas slušajte! Ne dajte se odvratiti s Njegova puta. Neka vam Riječ bude uvijek na pameti i blizu srca. Čitajte uvijek ponovno Bibliju, dok vam se Božja riječ ne ukorijeni duboko u srcu.

Vjerom prihvatite spasenje, a vjera dolazi od Božje Riječi.  Pavao u poslanici Rimljanima govori da:  “…nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom.”

Nada dovodi do vjere kojom možete moliti, a primit ćete sve što zamolite s vjerom u skladu s Riječju!

Vjera je moćna, jer daje utjehu za život. Utjeha se sastoji u spoznaji da “tijelom i dušom ne pripadamo sebi, nego Spasitelju Gospodinu Isusu Kristu, koji je u cijelosti platio za naše grijehe. Isus nas je oslobodio  moći Zloga; On nas čuva i nemoguće je da nam se bez Njega išta dogodi, a sve u životu što nam se događa vodi našoj izgradnji.

Biblija je puna primjera koji pomažu razumjeti vjeru i shvatiti njenu praktičnu dimenziju.

Jedan od najboljih primjera je Job. Starozavjetna knjiga o Jobu, u 42. poglavlju usmjerava pozornost na patnju i kušnju te pobjedu ustrajnosti i povjerenja u Boga.

Zamislite pravednu, neporočnu, bogobojaznu osobu koja se kloni zla. Kada bi netko za sebe mogao reći da je takav, vjerojatno bi pomislio da zbog toga treba biti posebno nagrađen, duhovno i materijalno.

Job je zbog svog karaktera bio materijalno i duhovno nagrađen. Imao je veliko imanje, puno materijalnih dobara, veliku obitelj i mnogo prijatelja. Ipak njegov se život preko noći pretvorio u  moru. Job je ostao bez imanja, djeca su mu pomrla, prijatelji su ga ostavili, zdravlje napustilo. Kušnje koje bi malo ljudi izdržalo, postale su njegova svakidašnjica. Netko bi pomislio kako se radi o nepravdi koja je učinjena čovjeku koji ničime nije zaslužio takvu sudbinu.

On nikada ne bi bio uzor da nije prošao kroz sve te nevolje i ustrajao u vjeri u Boga.

Ustrajavajući u vjernosti Božjim obećanjima i vjerovanju u Svemogućega, nevolje koje su došle kao kušnje, prošle su, a blagoslovi su se pojavili kao potvrda vjernosti i ustrajnosti.

Ova knjiga je dobra duhovna terapija posebno u trenucima kada se ljudima događaju nevolje za koje ne vide rješenja ni izlaza iz njih.

Razmišljajući o njenim porukama utvrđujemo se u vjeri, realnije pristupamo patnji i nevolji, te uočavamo da su one dio duhovnog rasta i odrastanja.

Ponekad patnja utvrdi ljude u vjeri, ali mnogo puta ih odvede na stranputicu indiferentnosti i nevjere.

Život u mlakoj vjeri, baš kao i dijamanti koji, kad nisu  izbrušeni, nemaju veliku vrijednost!

Pobijedivši vjerom u nevolji, vjerni se još više utvrđuju u vjeri, plemeniti postaju plemenitiji, baš kao i zlato koje se pročišćava u vatri, i to mnogo puta da bi se na njega stavio pečat čistoće, kao što Isus stavlja pečat Duha Svetog na vjernika, to jest  na onoga tko Njemu preda svoj život.