Warning: curl_exec() has been disabled for security reasons in /home/pentekos/public_html/wp-includes/class-http.php on line 1149
Siromasi u duhu
Propovjedi

Siromasi u duhu

Matej 5:3

Već je pretpostavljano kako je naš Gospodin kroz osam Blagoslova za kršćanski život htio ukazati osam koraka koje kršćanin treba učiniti na putu u vječnu domovinu. Drugi su pak mislili kako svi ovdje navedeni stavovi vrijede za kršćanina svuda i u svako doba. Zašto ne bismo i mi uvažili oba mišljenja? Zaobići ih se ne mora! Bez sumnje je siromaštvo u duhu, kao i svako drugo ovdje navedeno svojstvo (osobina), kod svakog pravog kršćanina manje ili više prisutno. Ali isto tako je istinito da prava vjera uvijek počinje sa siromaštvom u duhu, a onda ovim od Isusa navedenim redoslijedom raste; “da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.”

Ovo duhovno siromaštvo, koje je temeljni dar Božji, ne smijemo niti onda odstraniti, ako nas Bog i sa više obdari: “Prijatelju, pomakni se naviše!”. To moramo “proslijediti”, iako istovremeno “trčim prema cilju da postignem nagradu.”, ka punom Blagoslovu Boga, kroz Isusa Krista. Temeljno je znači biti u duhu siromašan. Može se pretpostaviti da je Isus biranjem ovih riječi mislio na svoje učenike koji su se oko njega okupljali. Oni nisu mogli ukazati na svoje bogatstvo, naprotiv, to su bili ljudi koji su znali što znači neimaština. Zbog toga su mogli bez poteškoće shvatiti što znači biti siromašan u duhu. Spoznaja ove neimaštine je prvi korak, tako kaže Isus, u pravcu prave sreće, kako u ovom tako i u budućem svijetu.

Mora li se zemaljsko siromaštvo stoga voljeti i istovremeno strahovati pred željom za bogatstvom, ako se želi biti duhovni siromah? To mišljenje se zastupa, često se oslanjajući na riječ apostola Pavla: “Jer je pohlepa za novcem izvor svih zala.” Zbog toga su se mnogi, u svim vremenima, odricali ne samo bogatstva, nego svakog imetka-posjeda. Ovdje je zasigurno osnova za svako dobrovoljno siromaštvo – odricanje ponekih katoličkih redova. Za te ljude je to jedan veliki korak na putu u nebo. Oni očito nisu uvidjeli ili shvatili da se ova izreka apostola Pavla: pohlepa za novcem kao izvor ili korijen svih zala ne ograničava doslovce samo na novac, nego važi za svaku pohlepu, jer ih postoji raznih vrsta, što se već i iz iskustva zna. Zasigurno je ipak pohlepa za novcem najveća opasnost. Ovaj bi se prvi Isusov Blagoslov očito suprotstavio Gospodinovoj volji ako ga uvažimo samo za zemaljsko imanje, jer se siromaštvo odnosi na mnogo više. Radi se o temelju naše kršćanske biti uopće. Kada bi se odnosilo samo na oslobađanje od pohlepe za imanjem, onda bi zasigurno bilo u suprotnosti sa “čistim srcem”.

Tko su po Isusovu mišljenju siromasi u duhu? To su sigurno, bez dvoumljenja, ponizni, oni koji su upoznali sami sebe i znaju da su grešnici, ljudi koje je Bog potaknuo na pokajanje, koje pak prednjači ili je preduvjet vjeri u Isusa Krista.

Čovjek, kod kojeg se to dogodi, ne govori; “Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo, ništa mi ne treba.” Koji spoznaje da je upravo “nesretan i bijedan, siromašan i go”, koji također zna da u njemu “nema ničega dobra”, nego samo zlo i strava. On uviđa svoj grijeh kao gubu, bolest, koja mu je od rođenja prilijepljena, i sve jasnije uviđa zle osobnosti koje rastu iz zlog izvora: ponos, oholost duha, a s time naginjanje: do sebe više držati, nego što bi trebao, sklonost žudnje ka slavi kod ljudi; k tome mržnju i zavist, ljubomoru i žudnju za osvetom, ljutnju i težnju za prijevarom kao i gorčinu. On uviđa prirođeno mu neprijateljstvo protiv Boga i ljudi, koje nastupa u nebrojenim oblicima, k tome ljubav prema svijetu, samovolju, sve sramotne žudnje njegova nutarnjeg poriva duše. Njemu postaje jasno kako je često svojim jezikom griješio. čak, iako se nije događalo kroz bezobrazne i neljubazne riječi i djela, čovjek s ovom spoznajom ne može sumnjati da već i najmanji od tih prijestupa zaslužuje paklenu vatru.

Ali, što može čovjek dati za otkup svoje duše, koja se nalazi pred pravednom Božjom osudom? Kako mu platiti, što je dužan? Čak i onda kada bi od ovog momenta spoznaje u svim Božjim zapovijedima bio potpuno poslušan, to ne bi pravdalo niti jedan njegov grijeh, niti bi ijedno nedjelo njegove prošlosti učinilo dobrim, jer on od ovog momenta pa u vječnosti duguje Bogu svaku službu koju može izvršiti: Izvršava je kao svoju obvezu, bez da time može nešto što je u prošlosti učinio podmiriti. On sada uviđa da je potpuno nesposoban pravdati svoje prijašnje grijehe, on prepoznaje: “Ja nisam u stanju pred Bogom ništa pravdati.”

Ali, i onda kada bi mu Bog svu njegovu prošlost oprostio pod uvjetom da više ne griješi, da u buduće svim zapovijedima bude poslušan, on postaje svjestan da mu ništa ne vrijedi, jer on taj uvjet nikada neće moći ispuniti. On je svjestan da nije u stanju ispuniti Božje zapovijedi, i one koje samo izvanjski dodiruju naš život, on tim zapovijedima ne može tako dugo biti poslušan, dok je njegovo srce ukaljano naravnim grijehom. Jedno zlo stablo ne može roditi dobrog roda, nitko ne može svoje grešno srce sam očistiti, jer je to ljudima nemoguće. On, znači, ne može čak niti početi slijediti Božje zapovijedi. Ne zna kako učiniti samo jedan korak naprijed. Okružen grijehom, brigom i strahom, ne vidi mogućnosti umaći svemu, i može jedino sa svima drugima zavapiti; “Gospodine, spasi nas, izgibosmo!”

Spoznaja našeg siromaštva u duhu je prvi korak u “trci na utakmici – borbi koja nam je određena.” Ona je uistinu ta koja nam predočava vidljive i nevidljive grijehe naših propusta i nemoći. Neki ljudi označavaju tu spoznaju kao neshvatljivu vrlinu poniznosti. Oni nam time na neki način ukazuju kako bi trebali biti na nju ponosni, jer nam jasno ukazuje da smo zaslužili pakao. Ali, riječ našeg Gospodina nam ovdje ukazuje na nešto sasvim drugo: ona nam predočava naš grijeh, dug i dubinu bijede našeg izgubljenog stanja.

Gdje se npr. apostol Pavao trudi da grešnika privede Bogu, on govori istim riječima kada kaže: “S neba se zaista očituje gnjev Božji na svaku bezbožnost i svaku nepravednost ljudi”. Ova osuda je usmjerena svim narodima i dokazuje da su svi pod Božjim gnjevom. S time pokazuje kako ni Židovi nemaju prednosti pred ostalima, da su svi pod prokletstvom. Ovdje se zaista ne radi o tome kako bi postigli vrlinu poniznosti, – nego “da zanijeme svaka usta i da cijeli svijet bude podvrgnut kazni Božjoj.”

Zatim, Pavao ukazuje vrlo intenzivno na grijeh i nemoć ljudi na mnogim mjestima: “jer nikoga neće opravdati pred njim vršenje Zakona. Sada se nezavisno od Zakona očitovala Božja pravednost, koja dolazi kroz vjeru u Isusa Krista. Tako tvrdimo da se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona.” Sve ove izjave imaju jedno usmjerenje; naime, “da u čovjeku obore oholost,” da ga u pepeo prinude i ponize – ali ne da ga pouče, jer on treba svoju poniznost shvatiti baš kao vrlinu. Riječi Gospodina Isusa i njegova apostola hoće u nama prouzročiti nezaboravno uvjerenje našeg neizmjernog grijeha i nemoći kao grešnika, odvojenog od izvora pomoći i propasti prepuštena i ovisna o snažnom Pomoćniku: Isusu Kristu, “pravedniku.”

Ovdje treba zapamtiti; da kršćanska vjera upravo tamo počinje, gdje etika drugih religija prestaje; kod siromaštva u duhu, kod otkrivanja njegova grijeha. To je bilo uvijek pred mudrima ovoga svijeta sakriveno, i to potpuno, tako da klasični latinski čak ne nalazi prikladne riječi za poniznost, ali isto tako niti grčki – apostol Pavao je morao najprije prikladnu riječ za poniznost oblikovati (tapeinos).

Tako se slomi pod silnom rukom Božjom, jer si zaslužio vječno prokletstvo. Tvoja potpuna nada neka bude: Kristovom krvlju opran i njegovim Duhom obnovljen, kroz njega, koji naše grijehe uznese na križ. Onda ćeš i sam svjedočiti: blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

To Kraljevstvo je kraljevstvo Božje u nama, naime: “pravednost, mir i radost po Duhu Svetom, a što je pravednost drugo, nego život Boga u našoj duši, istomišljenost koja je bila i u našem Gospodinu Isusu Kristu, Božja slika koja je čovjeku od početka utisnuta, ali sada obnovljena “za stanje prave spoznaje – prema slici – svoga – Stvoritelja”? Iz toga se rađa naša ljubav prema Bogu, jer je on najprije ljubio nas, i naša ljubav prema svim ljudima.

Dio ovoga unutarnjeg bogatstva je mir Božji koji stvara tihu i opuštenu dušu, mir u Isusovoj krvi, koja zna da smo od njega prihvaćeni. To izlučuje sav strah – osim strahopoštovanja djeteta koje ljubi – i pazi da ne povrijedi ljubljenog Oca u nebu.

Nutarnje bogatstvo uključuje radost u Svetom Duhu u kojem smo zapečaćeni za dan spasenja. On je zalog naše baštine, pripravljeni vijenac pravednosti koji će Gospodin, pravedni sudac, dati u onaj Dan. Znači, iz opravdanog razloga se može sadašnje stanje nazvati Kraljevstvom nebeskim, jer se nebo već u duši otvorilo.

Tko god ti bio, komu je Bog poklonio siromaštvo duha: ti imaš pravo na Kraljevstvo nebesko kroz milostivo obećanje onoga “koji ne laže.” Nebesko Kraljevstvo je za tebe otkupljeno kroz krv Janjeta. Sasvim ti je blizu. Ti stojiš direktno pred njim. Još jedan korak i ti si u Kraljevstvu Božjem koje je Pravednost, radost i mir. Jesi li pun grijeha? “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta.” Jesi li potpuno nečist? Pogledaj k tvome “Zagovorniku kod Oca, Isusu Kristu, koji je pravedan”. Nije ti moguće opravdati niti najmanji grijeh? “On je žrtva pomirnica za naše grijehe”. Tijelo i duša potpuno nečisti? Ovdje je “otvoreni izvor da se operu grijeh i nečistoća.”

Ne sumnjaj više u obećanje! Daj Bogu slavu! Počni vjerovati i reci:

Da, Tebi predajem sebe, i slušam što govori Tvoja krv meni.

Bacam sve grijehe na Tebe, Pomiritelju ljubljeni.

Charles Wesley

Od njega ćeš naučiti što znači biti krotka i ponizna srca. Samo to je istinska kršćanska poniznost koja izvire iz iskustva ljubavi Božje, sa kojom smo izmireni kroz Isusa. Siromaštvo u duhu počinje pri spoznaji da je naš grijeh i Božji gnjev dostigao svoj cilj: ona je stalni i potpuni pokazatelj naše ovisnosti o njemu, dobrih misli, riječi i djela; shvaćanje, kako smo za sve dobro sasvim nesposobni, ako nam on to ne daruje.

Iz ovog shvaćanja proizlazi prezir prema ljudskoj slavi, jer mi znamo da slava pripada jedino Bogu. Ostaje nam još jedan oblik stidljivosti prema grijesima koje je on na milostiv način oprostio, i još više, stid, zbog grijeha, koji može biti u našem srcu iako znamo da nam neće biti uračunat na propast. Zbog toga se produbljuje uvjerenje da nam je grijeh iz dana u dan prirođen. Što više u milosti rastemo, tim jasnije vidimo oholost našeg srca. Što više rastemo u spoznaji i ljubavi Božjoj kroz našeg Gospodina Isusa Krista, postaje nam jasnije kako smo po prirodi otuđeni od Boga, kako se naš “stari čovjek” protivi Bogu, i kako je neophodno biti obnovljen u potpunoj istini, pravednosti i svetosti.