Arhiva za kategoriju ‘Biblijske istine’

Heda Domitrović

Možda se to samo meni čini ili je uistinu vrlo teško povući crtu između gorljivosti i fanatizma.

Osoba koja je doživjela ispunjenje Božjih obećanja i istinitost Njegove riječi na djelu, osoba koja je osjetila olakšanje zbog oproštenja grijeha, možda i oslobođenje od neke ovisnosti, ne može ostati hladna ili nezainteresirana.

Ta silna milost Božja, djelovanjem svoje ljubavi, pali u njoj ne samo žar, već buktinju oduševljenja. Tokom vremena, to se burno oduševljenje oblikuje u sigurnost iskrene vjere.

Takva osoba, ispunjena radošću spasenja, doživljava svog Spasitelja na temelju svog osobnog iskustva, a ne samo preko nečijeg svjedočanstva ili samo pročitane riječi Božje.

Taj istinski duboki osjećaj pobuđuje želju i potrebu da se o tome govori, svjedoči i saopći drugima, kako bi i oni mogli doživjeti tu milost i radost koju donosi živa vjera.

Oni koji iz dana u dan doživljavaju Isusa Krista, ne samo kao živog, u svom životu prisutnog Boga, već kao svog najboljeg prijatelja koji im daje mir; mir koji samo On može dati, (Iv.14:27: ”Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje vaše srce i neka se ne straši.”)

već i kao svog Zastupnika i pomoćnika u svakoj potrebi.

Takvom puninom ispunjeni vjernici ne mogu šutjeti, jer riječi hvale i slave iz njih izviru poput  ‘Izvora žive vode’. Htjeli bi na sva usta vikati: ”Dođite ljudi k Isusu! Ne morate više nositi teret grijeha i iz dana u dan ga ponavljati.

Isus vas može osloboditi!

Pozovite ga u svoj život, jer danas je ‘dan spasenja!’

(2. Kor.6:2: ”Uistinu veli: ‘Uslišah te u pravo vrijeme, pomogoh ti u dan spasenja.’ Pazite! Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja!”)

Oni su tužni gledajući kako mnogo ljudi srlja u svoju propast, zavedeni krivim učenjem, mlakom vjerom ili bez vjere.

Gorljivi vjernici traže snagu u riječi Božjoj, molitvom u ‘tajnoj klijeti’ i s punim pouzdanjem u molitvama braće i sestara, pod budnim okom svojih pastira.

Oni dnevno čitaju Sveto pismo, provjeravajući istinitost onoga što čuju ili vide, ne samo na ulici i uopće u životu, već i u crkvi ili zajednici kojoj pripadaju.

Apostol Pavao u Djelima 20:29-30, govori učenicima:

“Ja znam da će nakon mog odlaska među vas provaliti vuci okrutni koji ne štede stada, a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom.”

Iskreni i gorljivi vjernici budno paze na čistoću onog što se propovijeda, svjedoči, ali i živi, na osnovi Božje riječi.

Većina ljudi je nezainteresirana da sama na temelju Svetog pisma provjeri istinitost i utemeljenost nekih dogmi, predaja ili običaja. Kada se ukaže potreba, posegnu u džep i plate (nekada možda i uz mrmljanje), neki obred, pa čak i molitvu, za što u Svetom pismu u Evanđelju po Mateju 10:8, Isus kaže:

”Liječite bolesnike, uskrisujte mrtvace, čistite gubavce, izgonite zle duhove! Badava ste primili, badava i dajte.”

Da se zadržimo još malo na tome što Sveto pismo kaže za svećenike takve crkve u Knjizi proroka Ezekiela 22:27-28:

”Starješine njezine, poput vukova što plijen razdiru i krv prolijevaju, upropašćuju ljude, lakomi na dobitak. A proroci njezini sve to premazuju bjelilom i prekrivaju ispraznim viđenjima i lažnim proricanjima zboreći: ‘Ovako govori Jahve Gospod!’ a Jahve to ne reče.”

To nisu gorljivi vjernici, a nisu ni fanatici, jer unose, potpuno svjesno nauk suprotan riječi Božjoj i to u glavnom da bi se održali, umnožili broj pripadnika i obogatili.

Neshvatljiva je prisega na siromaštvo, znajući da se ulazi u jedan od najbogatijih ustrojstava.

Kada čitamo o križarskim ratovima i razbojstvima koji su se činila u ime križa (Isusa), ne možemo reći da su to pa i najniži plaćenici činili iz gorljivosti za vjeru i Krista, pa niti fanatizma, već iz čiste pohlepe, vođeni zloduhom onih, kojima je bilo najmanje stalo do križa i vjere.

Ne možemo niti zaobići Bartolomejsku noć 1572.god. u Parizu, u kojoj je pobijeno tisuće hugenota – francuskih protestanata u jednom danu, a sedamdeset tisuća idućih mjeseci.

Zove se Bartolomejska noć, jer je to zaista bila noć kršćanstva, koja je pokrenuta zlim i mržnje punim duhom Katarine de Medici, na dan kada se Margot, katolkinja, sestra kralja Charlesa IX. pristala udati za hugenota (protestanta), Henrija de Navarre-a, koji je bio kralj Navarre, a budući kralj Francuske, a izvršena 6 dana nakon svadbe.

Za Katarinu de Medici se zaista može reći da je njome zavladao sotonski duh, ali za one koji su masovno palili i ubijali, možemo ustvrditi da su, kao što Cowper kaže, fanatici kojima je kriva vatra pregrijala um.

Kod progona vještica ( Inkvizicija od 1215 do 1782. god.), kada je u Švicarskoj spaljena zadnja ‘krivovjernica’, Anna Golden, bilo je puno mržnje, osvete i zlih namjera, opet u ime Božje, ali je bilo i mnogo fanatizma. Neki od onih inkvizitora koji su mučili bespomoćne žene, su u svom ‘pregrijanom’ umu vjerovali da su krive, te da to čine za spas njihove duše.

Sjetimo se spaljivanja Jana Husa 1415. god. i procesa Inkvizicije 1633. godine, protiv Galileo Galilea, kada mu je već bilo 70 godina, a sve to na temelju krive nauke i pregrijanog uma.

Između gorljivog vjernika i fanatika je velika razlika.

Gorljivi vjernik slijedi Isusa Krista i živi po Božjoj riječi, u Zajednici svetih. Zna da je milošću spašen i želi u svemu ugoditi svom Spasitelju, dok fanatik, većinom i nesvjestan da mu manjka ljubavi, tvrdoglavo i uporno nameće svoje uvjerenje i žesti se, ne bude li odmah prihvaćeno njegovo mišljenje, zaboravljajući da je obraćenje, a još više posvećenje, dugotrajan proces.

Fanatik općenito naglašava svoju svetost, svoj žar, svoju sposobnost. On ne niječe Božju pomoć, ali kao da hoće reći: ”Bog je to učinio, jer sam ga ja molio! – Bog je to učinio jer sam ja bio dobar (pobožan)!”

On govori i provodi svoju volju uvjerivši sam sebe da je to Božja volja.

Fanatik naglašava svoju poniznost, kao da kaže: ”Gledajte kako sam ponizan i malen”, a pritom misli da je upravo zato velik, jer je ponizan.

U većini slučajeva fanatici vjeruju da postupaju ispravno u žaru svoje vjere i teško ih je uvjeriti da nisu u pravu. Osudit će svakoga tko ih upozori i ustvrditi da nisu vođeni Duhom Svetim i da ga zato ne mogu razumjeti.

Od svih fanatika, najopasniji je vjerski fanatik. On nanosi sam sebi i svom duhovnom zdravlju veliku štetu, ali je u punoj mjeri nanosi vjeri, koju tako fanatički zastupa.

U vjerniku ispunjenom Duhom Svetim, žar vjere se produbljuje. Njegov zanos se ne smanjuje, ali se ljubav i razumijevanje, strpljenje i duhovnost produbljuje.

Bogu nisu potrebni fanatici koji u Božje ime provode svoje mišljenje, isto tako kao ni oni kojima je kolektivna amnezija oduzela svaku prosudbu, već su mu potrebni mudri, Duhom Svetim ispunjeni vjernici, koji ne srljaju silom, niti svojom snagom, već napreduju Duhom Božjim.

Zaharija 4:6 b:

”Evo riječi Jahvine Zerubabelu: “Ne silom niti snagom, već duhom mojim!” – riječ je Jahve nad Vojskama.”

Bogu su potrebni ljudi koji, ne zato što moraju, već iz ljubavi izvršavaju Njegovu volju, a ne oni koji dodaju ili oduzimaju od Njegove riječi i svojim, ‘krivom naukom pregrijanim mozgom’, žele ‘poboljšati’ vjeru, koja se ne mijenja jer je jednom dana vjernima. Judina Poslanica, 1:3

”Ljubljeni, dok se nosim brižnom željom da vam pišem o našem zajedničkom spasenju, prisiljen sam da to učinim opominjući vas da se borite za vjeru koja je jedanput zauvijek predana svetima”.

Heda Domitrović

Nedavni događaj me je naveo da razmislim o tome, kako je Biblija knjiga koja govori svojim sadržajem, ali i svojim izgledom. Kada pogledate nečiju Bibliju, ona će vam mnogo toga reći o svom vlasniku.

U jednom razgovoru, pastor Božo nam je pričao kako je prošlog dana posjetio brata Miju Filipovića i donio mu Gospodnju Večeru. Brat Mijo ima 91 godinu i već dulje vremena ne može doći u Zajednicu, jer se teško kreće, slabo vidi, a i živi daleko od Zajednice.

Kada ga je pastor posjetio, brat Mijo je donio svoju staru, od mnogog čitanja oštećenu Bibliju. Bilo mu je neugodno što je Biblija tako trošna, ali sada kada više ne vidi čitati, sluša na CD-u propovijedi, pa tako na neki način nadoknađuje ono što gubi ne čitajući Božju riječ.

Brat Mijo ma da star, bolestan i odvojen od Zajednice osim posjeta nekolicine braće, ostao je čvrst u vjeri. Sada se pokazalo kako je bilo korisno što je mnogo čitao Bibliju, jer mu se njezin sadržaj urezao duboko u svijest.

Hvala Gospodu za našeg brata Miju!

Taj razgovor o trošnom izgledu Mijine Biblije, podsjetio me je na moju prvu Bibliju.

Obratila sam se već u zreloj dobi, ali hvala Bogu, temeljito.

Naravno da sam odmah kupila Bibliju. Kada sam uzela u ruke tu dragu knjigu, novu, novcatu, s kao snijeg bijelim listovima koji su se sjajili od čistoće na njenom rubu, skoro sam zaplakala od srama. Biblije braće i sestara oko mene imale su tamne, skoro smeđe rubove od mnogog čitanja, a mene kao da je sama knjiga optuživala. Ona je otkrivala sve moje izgubljeno vrijeme koje sam provela ne znajući njezin sadržaj, pa prema tome i život koji se nije temeljio na Božjoj riječ.

Slava Gospodu, moja Biblija više nije nova, a njen izgled ukazuje na to da sam je često listala i čitala. Pokušavam nadoknaditi izgubljeno vrijeme, ma da znam da je to nemoguće.

Jedan mladić dobio je od svoje majke Bibliju, i ubrzo zaboravio na taj njezin dar. Nakon majčine smrti i dugog lutanja u životu, opet je tu knjigu držao u svojim rukama. Otvorio ju je i duboko potresen pročitao posvetu koju mu je napisala: “Ova knjiga odvojit će te od grijeha, ili će te grijeh odvojiti od Biblije.” Sva zla dolaze od grijeha, i zato je Biblija najbolja zaštita od grijeha i izvor svakoga dobra. Majka je znala da je Biblija potrebna njezinom sinu. I apostol Ivan posvetio je Bibliju mladeži ovim riječima: “Mladići, pišem vama, jer ste jaki, jer je u vama riječ Božja i jer ste pobijedili zloga.” (1. Iv 2,14).

Božja riječ daje silu kojom se pobjeđuje zlo.

Snaga mladića i čednost djevojaka,

poštenje i čestitost ljudi i žena,

mladih i starih,

počivaju u biblijskim pravilima.

Ona kaže:

“Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? – Čuvajući riječi tvoje.”

Kako će se moći vladati po Božjim riječima?

Psalmist odgovara:

“u srcu pohranih riječ Tvoju, da protiv tebe ne sagriješim.”

(Ps 119:9)

VJERA ILI RELIGIJA?

Heda Domitrović

FRANKLIN:

”Ako su ljudi tako zli sa religijom, kakvi bi bili bez nje?”

HALFORD E. LUCCOK:

”Religija može biti najnemoralnija stvar na svijetu,

a to je onda kad je to religija koja donosi utjehu bez

pokajanja; kada daje zadovoljstvo bez priznanja grijeha.”

COLTON:

Čovjek će se svađati zbog vjere; pisat će o njoj; borit će se za

nju i umrijet će za nju; sve će učiniti,

samo neće živjeti za nju.”

HARE:

”Vjera donosi malo teškoća poniznima, mnogo ponosnima, a

nepodnošljiva je oholima.”

Već samo pitanje: vjera ili religija, dovodi mnoge u zabunu ili dvoumicu. Kakva je razlika?

Zanimljivo je da sam u HRVATSKO – ENGLESKOM rječniku (Milan Drvodelić) za vjeru našla prijevod – religija, ali kod riječi religija, nisam našla prijevod vjera.

U NJEMAČKO – HRVATSKOM rječniku (Dr. Blanka Jakić –dr. Antun Hurm), ponavlja se ista stvar: vjera znači religija, a religija znači vjera.

Pogledala sam i u RJEČNIK HRVATSKOG JEZIKA i tu pod a, za vjeru kaže: religija;

pod b: institucija vjerskog života u organiziranom obliku, a pod pojmom religija, našla sam opširan opis:

1. ”Skup vjerovanja ili dogmi i kultnih obreda koji predstavljaju odnose između čovjeka i božanske moći (jednoboštvo) ili nadnaravnih moći (mnogoboštvo, panteizam).

2. Vjerovanje u jedno ili više nadzemaljskih bića ili sila, i objašnjavanje svijeta tom vjerom kao kultno štovanje takvih nadzemaljskih bića.”

Nisam jezikoslovac, baš naprotiv, govorim jezikom jednostavnog naroda i vremena u kojem živim, ali pročitavši objašnjenja ljudi koji to jesu, naježila mi se koža od zaprepaštenja.

Kada bi ih mnogi, pročitali, sumnjam da bi se s toliko ponosa deklarirali kao religiozni ljudi. Kako mi je dostupna, ENCIKLOPEDIJA LEKSIKOGRAFSKOG ZAVODA sa znatiželjom sam pogledala i u nju.

Pod pojmom vjera stoji: vidi religija.

Znači opet isto, ali jer je toliko zanimljivo, iznijet ću samo jedan kratki odlomak objašnjenja religije:

”Religija (latinski religio – pobožnost, poštovanje bogova), oblik iluzorne društvene svijesti o jednom ili više beskonačnih bića u kojoj se očituje ovisnost o ‘natprirodnim’, od čovjeka otuđenim pojavama i ljudska nemoć pred nepoznatim prirodnim i društvenim silama, što se zasniva na stvarnim, materijalnim uvjetima dehumaniziranog života; štovanje tih sila redovno je popraćeno određenim ritualnim činima i propisanim religioznim radnjama (kultovi sa žrtvama, molitve i dr).”

Tako pišu, a vjerojatno i misle znanstvenici! Istina, svezak u kojem to piše, dovršen je 1962. godine, znači u vrijeme socijalizma, pa se može objasniti Marxovom ”religijom”.

Očito je da svi oni koji tako pišu i povezuju pojam ‘vjera’ i ”religija”, nisu doživjeli vjeru.

Svaka osoba koja je doživjela duhovni dodir s Bogom, milost obraćenja i nanovog rođenja, znat će da se vjera razlikuje od religije, jer je oboje doživjela: religiju prije, a sada vjeru.

Da je tome tako, govori i Petar Žunić u svom uvodu u knjigu JEDINI PUT, Johna Wesleya, pa ću navesti izvadak iz tog uvoda:

”Sama riječ “religija” je imala u ono doba (1738. god.), kako u Engleskoj tako i u Njemačkoj, sasvim drugi značaj. Što danas tu riječ samo puni, u ono vrijeme se smatralo u punom smislu riječi: vjera, vjerovanje, bit kršćanstva, što znači kršćanin biti, a ne se samo tako zvati.”

Mnogi religiozni ljudi nikada nisu ostvarili svoj duhovni dodir s Bogom. Njihovo se pripadništvo nekoj od religija očituje, prvenstveno upisom u knjigu, kao evidencija pripadništva.

Ono se svodi na povremene dolaske u crkve, odnosno hramove, održavanje (ili neodržavanje) nekih tradicija, dogmi i rituala, a iznad svega, glasnim proklamiranjem njihove religioznosti.

Prečesto se brojnošću članstva objašnjava ispravnost takvog života. Česti običaj je da se sagriješi, a onda svoje grijehe kaže čovjeku (svećeniku) i od njega dobije oprost. Potom se, nakon izlaska iz crkve novim poletom griješi dalje, često i više, jer je eto uvijek moguće dobiti oproštenje.

Takav čovjek živi u uvjerenju da je Bog dobar, (jer On nije kao čovjek) i da će sve oprostiti, jer napokon, On je ljubav.

Tu moramo stati i zamisliti se.

To što taj čovjek misli – ispravno je, no to je samo jedan dio istine. Onaj drugi, jako važan dio se svjesno ili nesvjesno odbija. Neki to čine iz neznanja, dok to drugi čine iz lakomislenosti.

Već sam čula uzrečice: ”Nije vrag tako crn kako se govori!”

”Svi smo mi djeca Božja”

Samo moje mišljenje, ne bi moglo pobiti sva ta mudrovanja, ali hvala Bogu što nam je objavio svoju Riječ i u njoj svoju volju.

U Svetom pismu, u Poslanici Rimljanima 3:23, apostol Pavao piše: ”…jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave”, ali onda u 24. stihu piše: ”…i svi su opravdani darom njegove milosti, otkupljenjem u Kristu Isusu.”

Oni isti će reći: ”Pa i tu piše da su svi opravdani.”

Da, mogli bi biti svi, jer je Isus umro za opravdanje svih ljudi, ali svatko za sebe treba to od Njega i prihvatiti, a prihvaća se iskrenom vjerom.

Iskrena vjera nam stvara čežnju za čistim i svetim životom. Sve što je prije bilo stvara u nama krivnju i sram, i, ako tada našu krivicu priznamo Isusu Kristu, On nam oprašta grijehe, a On to može, jer je On Bog.

Ne samo da oprosti, već nas i oslobađa svih ovisnosti i donosi slobodu od ropstva grijeha. Kakva divna milost!

Opravdani vjerom u Kristovu žrtvu, sada možemo, na temelju Božje riječi, smatrati da smo primljeni u Božju obitelj.

U istoj Poslanici, l8:14-16, apostol Pavao piše:

”Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi naime niste primili duha ropstva da ponovno budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče! Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja.”

Dakle, oni koji su opravdani vjerom, a ne oni koji religiozno žive, mogu se zvati djecom Božjom, jer tek tada: ”opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu” (Rimljanima, 5:1).

Ponovno je naglašena vjera, jer se spašavamo vjerom, a ne religijom.

Ne čudim se prevoditeljima ni većini znanstvenika zbog onog što oni govore, jer većina od njih ne može pisati i govoriti o onome što za njih ne postoji, a ne postoji jer to ne mogu niti jednim znanstvenim eksperimentom ponoviti i samim tim dokazati.

Ono što ne može većina znanstvenika dokazati, pa niti oni koji tvrde da vjeruju u Boga (ali na svoj način), može nanovo rođeni vjernik kojega Duh Sveti ispunjava. Njemu nisu potrebna visoka učilišta, već samo duboka vjera i predanje Gospodinu Isusu Kristu. Sva ta milost se ne može steći novcem, jer Gospodin traži mnogo više: On traži tebe cijelog.

J. MASON istinito kaže:

”Nešto će nas koštati da budemo vjerni, ali će nas mnogo više

koštati ako to nismo!” (ne novca!)

To predanje je zapravo primanje. Što se više želiš predati, to je obilnije ono što primaš.

Spasenje je prvo, a zatim oslobođenje od grešnih ovisnosti. Dobivaš sigurnost koju prije nisi imao; postaješ smiren, što se odražava na dobrom zdravlju.

Ljubav te preplavljuje i uzdiže iznad svakodnevice. Želiš da svi ljudi okuse od te Božanske ljubavi. U svakom pogledu postaješ, ne samo preporođen, već nanovo rođen.

Predanje Isusu Kristu ne dodiruje čovjeka samo izvana, već kako kaže HOWELLS:

”Vjera u Isusa Krista dopire do srca i mijenja ga, što ne čini

niti jedna druga religija.”

Postoje još mnogi drugi blagoslovi, kao što su neobjašnjiva ozdravljenja (osim vjerom), bistrije misli, mudrost u svakodnevnom životu, kao i sigurnost da činiš dobro i da je sam Gospodin zadovoljan što prihvaćaš Njegovo vodstvo.

To nije čarolija, ali iskrena i duboka vjera uzrokuje da se događaju čuda. Vjera je zaista riznica punine i bogatstvo života.

Kada ljudi definiraju pojam vjere, kažu: ”Vjera je kad se ne videći vjeruje da postoji, ono što se ne vidi.”

Duhom Svetim ispunjen vjernik će vam reći, da duhovnim očima vidi ono u što vjeruje, pa tako za njega vjera postaje stvarnost.

Biti kršćanin vođen Duhom Svetim, otvara novu dimenziju već sadašnjeg života i nadu u budući, vječni život.

Mogu samo potvrditi ono što kaže YOUNG:

”Naziv KRŠĆANIN, je najveća titula za čovjeka”,

a mogu dodati i najveće bogatstvo

u ovom i u budućem životu.

MASILON:

”Vjera ne bi imala neprijatelje,

da nije neprijatelj ljudskim

porocima.”

******************************

ISKUSTVO

Mladi je obraćenik upitao pastora:

”Hoću li se sada morati posve odreći svijeta?”

”Ne brini se – odgovori mu ovaj – ako si se doista obratio, svijet će se odreći tebe.”

Božja namjera spasenja ljudi bila usredotočena na Isusa Krista. Obećanja koja je On učinio Evi, Abrahamu i Davidu, govorila su o Isusu kao o njihovu doslovnom potomku. U stvari, cijeli Stari zavjet ukazuje i prorokuje o Kristu. Zakon Mojsijev, kojemu se Izrael trebao pokoravati prije Kristova vremena, uvijek je ukazivao na Isusa:

”Prema tome, Zakon nam je bio čuvar da nas vodi u Krista…” (Gal.3:24). Tako se za blagdana Pashe, trebalo zaklati jedno  jagnje bez mane (2.Moj., 12:3-6); To je predstavljalo Isusovu žrtvu: “Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta” (Iv.1:29 1Kor.5:7). Savršeno stanje koje se tražilo za žrtvovane životinje je ukazivalo na savršeni Isusov  lik. (2Moj.12:5 cp. 1Pet.1:19).

U Psalmima i Prorocima Staroga zavjeta, ima bezbroj proroštva koja se odnose na Mesiju.

Ona su osobito usredotočena na opisivanje kako će On umrijeti. Odbijanje Hebreja da prihvate ideju o Mesiji koji umire, bilo je jedino zbog njihova nemara da uoče ostvarenje ovih proroštava. Pročitajmo neka od tih proroštava:

Čitajući Stari zavjet možemo mnogo toga saznati i naučiti. To je ne samo povijest Izraelskog naroda, već i Božje Očinsko srce koje je kroz tisućljeća nastojalo zadobiti poslušnost onih, koje je sebi izabrao.

Njegova pravednost je jednaka milosti, jer da nije tako silna, odavno bi ga istrijebio, kao mnoge neznabožačke narode. Svaki događaj dat nam je za pouku i primjer. Oni su imali Zakon i znali su što ne smiju, ali nisu imali snagu da to ostvare.

U Novom zavjetu Isus Krist nije čovjeku, koji se pokaje, dao samo oproštenje, već ga je i oslobodio da ne mora više griješiti. Poslao je Duha Svetog kao Pomoćnika i Branitelja, pa je čovjeku moguće da se silom Duha Svetog odupre napasti i namjerno više ne griješi.

(podaci iz Biblijskih studija)

Neke grupe tvrde da trebamo držati židovsku subotu točno po opisu Zakona; mnogi drugi osjećaju da kršćani trebaju imati određeni dan u tjednu u kojem će bogoslužiti, a kojeg oni često definiraju kao nedjelju.

Subota je bila posljednji dan u tjednu, kad je Bog otpočinuo nakon šest dana stvaranja (Izl.20:10-11). Kako je nedjelja prvi dan tjedna, bilo bi neispravno (za Izraelce), držati ovaj dan kao subotu. Subota je bila određeni “znak između Boga i Izraelaca: ”…da znaju da sam ja Gospod koji ih posvećujem” (Ez.20:12). Kao takva, nikada nije bila predviđena ni obvezna za ne-Židove.

Mi smo vidjeli da je Kristovom smrću na križu, Mojsijev  zakon bio ukinut, pa tako sada nema nikakve potrebe održavati subotu ili, dakako, bilo koji blagdan. (Kol.2:14-17).

Rane kršćane koji su se vratili održavanju dijelova Mojsijeva zakona, npr. subote, opisao je apostol Pavao kao one koji se vraćaju k nemoćnim i bijednim počelima i opet im, ponovno, hoćete robovati?

On u Poslanici Galaćanima 4:10-11, kaže: ”Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine. Bojim se za vas da se nisam možda uzalud mučio oko vas.”

Kakva je ozbiljnost pokušaja održavanja subote kao sredstva za spasenje? Jasno je da je održavanje subote nevažno za spasenje:

“Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje. Tko pazi na dan, čini to radi Gospodina…..;” Rim.14:5-6

Zbog toga, razumljivo je što nigdje ne čitamo da su rani kršćani održavali subotu. U stvari, zapisano je da su se oni sastajali u “prvi dan sedmice”, tj. nedjeljom: “U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh” Djela 20:7.

Da je to bila rasprostranjena praksa vidimo iz Pavlova savjetovanja vjernicima u Korintu, da sabiru milodare “prvog dana u sedmici” 1.Kor.16:2, tj. na njihovim redovnim sastancima.

Svi vjernici su opisani kao da su svećenici (1.Pet.2:9) – koji su bili oslobođeni od čuvanja subote (Mt.12:5).

Kada bismo zadržali subotu, morali bismo to činiti ispravno; Vidjeli smo da je bilo kobno držati Mojsijev zakon djelomično, jer oni koji su prekršili ma i jednu zapovijed, kao da su prekršili sve. (Gal.3:10; Jak.2:10).

Izraelu nije bilo dozvoljeno bilo što raditi subotom: “Tko bi radio u taj dan, da se pogubi”. Njima je također bilo zapovijedano: “Vatre ne ložite po stanovima svojim u dan subotnji”, i stoga im je bilo zabranjeno spremanja hrane toga dana (2. Moj. 35:2,3; 16:23). Jedan čovjek koji je skupljao drva subotom, vjerojatno da potpali vatru, bio je kažnjen smrću zbog tog prekršaja (4. Moj.15:32-36).

One denominacije koje naučavaju da je držanje subote obvezatno za njihove članove, trebale bi, po Mojsijevom zakonu, kazniti smrću one članove koji prekrše subotu. Ne smije biti kuhanja hrane ili upotrebe vatre u bilo kom obliku – npr. u vožnji prijevoznim sredstvima, upotreba sistema za grijanje itd., pa čak i kretanje TREBA biti ograničeno.

Pravovjerni Židovi daju primjer o načinu ponašanja koje se očekuje subotom: oni ostaju unutar svojih domova čitav dan, izuzev iz religioznih razloga. Oni nisu osobno upleteni u kuhanju, transportu itd. Većina ‘kršćana’ koji tvrde da drže subotu nisu ni izdaleka ovakvi.

Često se raspravlja da je držanje subote bila jedna od deset zapovijedi koje su dane Mojsiju. Već smo ranije rekli da se stari Savez temelji na Mojsijevu zakonu, koji je Kristovom smrću na križu, zamijenjen s novim Savezom.

Krist “izbrisa zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križ” (Kol.2:14)

Ovo aludira na Božje pisanje deset zapovijedi na kamene ploče. Slično Pavao govori o “umrijevši… oslobođeni smo Zakona tako da služimo u novom duhu, a ne u starom slovu” (Rim.7:6), Govoreći o ‘starom slovu’, misli na deset zapovijedi koje su bile napisane na kamene ploče.

Samo jedna od deset zapovijedi je nazvana “Zakon” u Rim.:7:7 “Zakon (je) govorio: Ne poželi”. Prethodni stihovi u Rim.7:1-7 ističu kako je “Zakon” ukinut Kristovom smrću; “Zakon” stoga uključuje deset zapovijedi.

Sve ovo čini jasnim da su deset zapovijedi uključene u stari Savez i “Zakon”.

Pošto su one ukinute, one nisu sadržaj Novog Saveza. Međutim, devet od deset zapovijedi su bile ponovno utvrđene, u duhu bar, u Novom zavjetu. zapovijedi: 3, 5.6.7.8. i 9. se mogu naći u 1.Tim., i zapovijedi: 1. 2. i 10,  u 1. Kor.5.

Nikada četvrta zapovijed o suboti nije ponovljena u Novom zavjetu kao obvezna za nas.

Slijedeći stihovi ukazuju kako je ostalih devet zapovijedi ponovno utvrđeno u Novom zavjetu:-

1. zapovijed u Ef.4:6; 1.Iv.5:21; i Mt.4:10

2. zapovijed u 1.Kor.10:14; i Rim.1:25

3. zapovijed u Jak.5:12; Mt.5:34,35

5. zapovijed u Ef. 6:1,2; Kol.3:20

6. zapovijed u 1.Iv.3:15; Mt.5:21

7.zapovijed u Heb.13:4; Mt.5:27+28

8. zapovijed u Rim.2:21;

9. i 10. zapovijed u 1. Timoteju i u 1. Kor. 5:1

Čitajući Bibliju, što znači Stari i Novi Zavjet, mnogi postavljaju pitanje, da li kršćani moraju poštivati Starozavjetni zakon?”

Kada znamo mjesto i vrijeme, tada znamo i kome je taj Zakon namijenjen, odnosno postaje jasno da je namijenjen Izraelcima, a ne kršćanima.

Zakon je dat Izraelcima da bi znali kako biti poslušan Bogu i kako mu ugoditi; kako ga slaviti i kako se razlikovati odjećom i hranom od drugih, neznabožačkih naroda.

Ni jedan od zakona Starog zavjeta ne odnosi se na nas danas. Svojom smrću na križu, Isus je ispunio zakon Starog zavjeta.

U Poslanici Galaćanima 3:23-25, apostol Pavao piše:

”Prije dolaska vjere bili smo zatvoreni u Zakonu, čuvani za vjeru koja se imala objaviti. Prema tome, Zakon nam je bio čuvar da nas vodi u Krista, da se vjerom opravdamo. I s dolaskom vjere nismo više podložni Zakonu..”

Umjesto pod Starozavjetnim zakonom, mi smo pod Kristovim zakonom, a on u Evanđelju po Mateju, 22:37-40 i u 37-40, kaže: ”Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom. To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci”. Ako činimo ove dvije stvari, ispunit ćemo sve što Krist želi da radimo: ”Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi; a njegove zapovijedi nisu teške”. Tehnički, Deset zapovijedi ne može se ni primijeniti na kršćane. Međutim, devet od deset zapovijedi ponavlja se u Novom zavjetu (sve osim zapovijedi da držimo Subotu). Očigledno, ako volimo Boga, nećemo slaviti druge bogove ili idole. Ako volimo svoje bližnje, nećemo ih ubijati, lagati im, počinjati preljub, ili priželjkivati ono što njima pripada. Time ne podliježemo ni jednom od zahtjeva zakona Starog zavjeta. Trebamo voljeti Boga i svoje bližnje. Izvršavajući  vjerno ove dvije Isusove zapovijedi, sve će drugo biti time izvršeno.