Warning: curl_exec() has been disabled for security reasons in /home/pentekos/public_html/wp-includes/class-http.php on line 1149
Novozavjetni kanon i jezik Biblije
O Bibliji

Novozavjetni kanon i jezik Biblije

Novozavjetni kanon

Danas se NZ dijeli na 3 dijela: povijesne, poučne, te jednu proročku knjigu. Povijesne su knjige Evanđelja i Djela apostolska, poučne su Poslanice, dok je Otkrivenje jedina proročka knjiga.

Sama Evanđelja, prije no što su bila zapisana, više su desetljeća propovijedana  prema vjerovjesničkim potrebama.

Evanđelja obuhvaćaju tri sinoptička, (koja se podudaraju, slična su), te četvrto, Ivanovo Evanđelje.

Prvo je Evanđelje po Mateju, koje se veže uz Židove te donosi najviše SZ-sadržaja i semitskog načina razmišljanja, kao i Lukino Evanđelje, koje se oslanja na Markovo Evanđelje.

Izvorno je napisano na aramejskom, kako nam svjedoči Papija, biskup u frigijskom Hierapolisu s početka 2.st., no do nas je došlo na grčkom jeziku.

Na drugom mjestu dolazi Evanđelje po Marku, sa 16 poglavlja, koje je najkraće, ali je to zapravo i najranije Evanđelje, koje ostala dva sinoptika preuzimaju u svoja djela.

U ovom Evanđelju valja posebno istaknuti prikaz Isusove muke, agonije, raspeća i uskrsnuća, dok završno, donosi poruku uskrsnuća.

Treće je Evanđelje po Luki, posebno je po tome, što je Luka prije krštenja bio poganin, a ne Židov, po zanimanju liječnik sa tada najvišim obrazovanjem.

Ova tri sinoptika gledaju Isusa linearno, uzlaznom linijom, dok su vrlo rano još bila zapisivana za obredne potrebe prvih kršćana, pa su ti mali spisi, uz usmenu predaju, poslužili evanđelistima kao građa za sastav današnjih Evanđelja, koja su u uporabi bila već potkraj 1.st. Ona nisu prvenstveno pisana kao povijesna djela, nego je u njima sav materijal, iako povijestan, sređen prema potrebama propovijedanja.

Evanđelje po Ivanu polazi spiralno, voli shematski prikazivati Isusovo poslanje i događaje, kroz govore, molitve i čudesa. Prema najstarijim svjedočanstvima, ovo je Evanđelje napisano posljednje, potkraj 1.st.

Iza Evanđelja slijede Djela Apostolska, kojima je autor apostol Luka. U ovoj se knjizi zapravo prate djela dvojice najvažnijih apostola, u prvom dijelu Petra, u drugom Pavla, te njihova brojna misijska putovanja, od Antiohije do Rima, u kojem završava radnja knjige.

Potom dolazi 14 poslanica, koje se od najstarijih vremena pripisuju apostolu Pavlu. Njegov je životni put moguće zadovoljavajuće rekonstruirati, budući da ga se dosta spominje i u Djelima apostolskim.

Znamo kako je isprva, kao Židov s rimskim građanskim pravom, bio ljuti progonitelj kršćana, dok nije, kako kaže legenda iz Djela, doživio preobraćenje na putu za Damask. Njegovo se misijsko djelovanje dijeli na tri velika putovanja, dok konačno nije uhićen i odveden u Rim, gdje će također poučavati i biti mučen.

Sa kršćanskim zajednicama i crkvama koje je osnovao ostao je povezan svojim manjim ili većim poslanicama, a neke od njih, tzv. deuteropavlovske, napisali su njegovi učenici.

Najvažnije su 4 velike poslanice – Rimljanima, dvije Korinćanima, te Galaćanima, pa 4 poslanice iz zarobljeništva – Efežanima, Filipljanima, Kološanima, Filemonu; dvije Solunjanima; 3 pastoralne poslanice – dvije Timoteju, jedna Titu; te naposljetku Poslanica Hebrejima. Sedam Poslanica koje slijede iza Pavlovih, za razliku od Pavlovih, upućene su cijeloj Crkvi, a ne određenim zajednicama.

Biblijska se zbirka završava Knjigom Otkrivenja, tzv. Apokalipsom. Njen je autor apostol Ivan, a napisao ju je za zarobljeništva na grčkom otoku Patmosu. To je iznimno  slojevito djelo, u kojem se prepliću dvije književne vrste: proročka i apokaliptička, što za sobom povlači niz nejasnoća za suvremenog čitatelja. Da bi se razumio apokaliptički govor, koji voli apstrakcije, simboličke brojeve i sl., treba njegove slikovitosti prevesti u jezik pojmova, simbole u ideje, itd.

Jezik Biblije

Tri su jezika Biblije: hebrejski, aramejski i grčki. Hebrejskim je jezikom napisana velika većina SZ-knjiga, aramejskim samo neka poglavlja Danijela i Ezre, te jedan redak iz Jeremije, dok su grčkim napisane deuterokanonske knjige SZ-a i sve knjige NZ-a.

Hebrejski

Hebrejski je rječnik iznimno siromašan, zbog čega su pojedine riječi pune sadržaja. Gradnja rečenice vrlo je jednostavna: hebrejski gotovo da ne poznaje zavisne rečenice, već samo usporedne, što uvjetuje određenu suhoću i monotoniju jezika, a misao ostavlja nedorečenu.

Hebrejski je stil slikovit i konkretan, voli jake izraze, metafore, fantastične slike i hiperbole, tako da i najduhovnije i najapstraktnije stvarnosti prikazuje materijalnim terminima, jer takav izraz je jednostavno uvjetovan samim mogućnostima jezika i stila.

Klasično razdoblje hebrejskog jezika jest otprilike 8.st.p.K., u vrijeme proroka Amosa, Hošee, Izaije i Miheja, te njihovih plodnih opusa. S babilonskim sužanjstvom aramejski postaje lingua franca, a hebrejski se zadržava kao sveti i liturgijski tekst. Postklasično razdoblje hebrejskog jezika je ono nakon sužanjstva, sa puno aramejizama.

Aramejski

Biblijski jezik je također i aramejski, iako u puno manjem opsegu. Oko njega nije uvijek vladalo jedinstveno nazivlje, nazivali su ga i sirskim ili kaldejskim jezikom.

Aramejski biblijski jezik predstavlja tip klasičnog aramejskog, kojeg još nazivamo i carskim aramejskim, a njegovo je razdoblje bilo otprilike od 8. do 3.st.p.K.

U Palestini je aramejski bio jezik svakodnevnog ophođenja i u Isusovo vrijeme, tako da je njime govorio i sam Isus. Aramejskim su pisani i tzv. targumi, prijevodi svetih tekstova sa hebrejskog na govorni aramejski jezik.

Grčki

Grčki biblijski jezik je tipično helenistički, prisutan od Filipa i Aleksandra Velikog, tzv. koine dialektos.

Bio je to govor vojnika i trgovaca, a koristila ga je i hebrejska dijaspora za bogoslužje.

Nije to grčki klasični jezik, već grčki zajednički jezik, koji je potisnuo ostale jezike i razvio se u svjetski jezik. Tim je jezikom napisan grčki SZ i čitav NZ, kao i prijevod Septuaginte.

Apokrifi

Riječ «apokrif» potječe od grčkog izraza koji označava skrivene stvari, tajne,

Kod kršćanskih crkvenih otaca apokrifi su knjige kojima Crkva ne priznaje kanoničnost.

To su biblijski apokrifi, knjige koje nisu napisane pod utjecajem Duha Svetoga, pa ih se ne priznaje, iako se povode za nadahnutim knjigama.

Za razliku od katolika, protestanti apokrifima nazivaju 7 deuterokanonskih knjiga: (Tobija, Judita, 1.Makab., 2. Makab., Knjiga mudrosti Knjiga Sirahova, Baruh), koje su katoličke kanonske knjige i čine razliku između 73 knjige katoličke Biblije, a 66 knjiga protestantske Biblije.

Tih 7 knjiga su za protestante apokrifi.

Apokrifna književnost našla je plodno tlo u onim nesigurnim vremenima kad među židovskim narodom nije bilo nekog proroka, svećenika ili vođe.

Istina Svetog Pisma

Odabrali smo samo jedno od mnoštva pitanja, koja zainteresirani postavljaju u vezi s Biblijom, a to je pitanje istinitosti Svetog pisma.

Je li ono što u Bibliji piše istinito?

Ne radi se tu o nikakvoj povijesnoj, egzaktnoj istini, nego o teološkoj istini, u kojoj je važno, najkraće rečeno, da Bog nagrađuje dobro, a kažnjava zlo.

Biblija je Bogom nadahnuta Riječ namijenjena svim ljudima i za sva vremena.

Ona poučava na primjerima, opominje, tješi i daje nadu. Prihvaćena vjerom, ona je istiniti izvor Božjih obećanja.

Biblija nije u prvom redu povijesni izvor, nitko se na nju ne poziva u nekom povijesnom traktatu, nego je ona teološki izvor. Upliće se tu i priča o Bibliji kao književnom djelu, jer je jedan vrlo važan njen sloj i način na koji je poruka književno oblikovana (pjesma, mit, legenda…).

Potrebno je jasno razlučiti i ne miješati slojeve kao što su govor književne vrste, istina, te povijesnost.

Istina je da je Bog stvorio svijet, ali je to prikazano na način vremena u kojem hagiograf živi.

Zaključak

Bez obzira na to što Biblija sama po sebi značila svakome od nas, ona je i spomenik povijesti čovječanstva, koja je ušla u temelje europske kulture i civilizacije, te doprinijela razvoju

pismenosti u srednjovjekovnoj Europi.

Suvremena biblijska znanost posjeduje široku lepezu saznanja o predmetu svog istraživanja koja se tiču društveno-povijesnog konteksta Biblije i pojedinih njenih dijelova.

Uzimajući u obzir nepregledno mnoštvo biblijskih tema i pitanja s njom u vezi,  možemo se samo nadati da smo uspjeli zagrepsti površinu i barem malo ući u svijet Biblije i cijele jedne znanosti, koja se oko njenog proučavanja izgradila.