O Bibliji

Apokrifne knjige, mise zadušnice i čistilište

Apokrifne knjige su knjige koje ne prihvaćaju niti Židovi (koji su pisali Stari zavjet) niti protestanti. Židovi i protestanti zato jer su smatrali da nisu dio Božjeg djela, već odmetnutih svećenika. Prihvaća ih jedino Katolička i pravoslavna crkva. Na primjer Katolička crkva prihvaća 1. i 2. knjigu o Makabejcima, Pravoslavna 3., Postoji još i četvrta, ali nju nitko ne prihvaća.

Nastale su iza 190. g. prije Krista, a Hebrejska crkva nije ih smatrala kanonskima (nije ih uvrštavala u Stari zavjet). U Bibliji se pojavljuju tek za vrijeme Jeronima, ali im on ne daje kanonsku vrijednost, te ih stoga naziva deuterokanonskima. Ipak ih katolička crkva, 1546. na saboru u Trentu izjednačava s kanonskima.

Zašto Židovi i protestanti ne prihvaćaju te knjige?

Zato jer u njima ima mnogo nebiblijskih doktrina i povijesnih netočnosti.

Biblija je knjiga napisana po prorocima, uz Božje nadahnuće. Cijelo je pismo istinito. Deuterokanonske knjige (Apokrifi) nisu dio Biblije! Zašto? Zato jer je cijela Biblija istinita, sve povijesne knjige iz Biblije su istinite. Deuterokanonske knjige nisu istinite (to prihvaća i Katolička crkva), niti spadaju u Sveto pismo (katolička crkva naravno smatra drukčije).

Onda dolazimo do jedne druge Deuterokanonske knjige: „Knjiga o Juditi“…

Što ona govori….

Gomilu besmislica, među ostalome govori o hrabroj Židovki koja je navodno spasila svoj grad od neprijateljskih osvajača. Knjiga je nastala najvjerojatnije u 2. stoljeću p.n.e., u vrijeme progonstva pod Antiohom Epifanom. Pitate se vjerojatno što je tu sporno. Ta knjiga je napisana kako bi ojačala vjeru potlačenog stanovništva. Svi likovi i događaji u toj priči su izmišljeni. Drugim riječima ta knjiga je bajka.

Biblija nije bajka, i bajke nisu, niti mogu biti dio Biblije, no krenimo dalje: „I Bijaše to dvanaeste godine vladavine Nabukodonozorove, koji vladaše nad Asircima u Ninivi, velikom gradu“ (Judita 1,1). Sada se vjerojatno pitate pa gdje je tu problem? Problem je u tome što Nabukodonozor nije bio kralj Asiraca. Dakle cijela bajka od početka, do kraja je izmišljena i nema veze s razumom.

Zašto onda katolička crkva prihvaća bajke u svoj kanon?

Zato jer u tim bajkama može naći „uporište“ za neke svoje nauke koje su također bajke….

Mise zadušnice i čistilište

Npr. U 2. knjizi o Makabejcima nalaze se misli koje su u suprotnosti sa ostatkom Biblije, npr.:

“Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46).

Pridonošenje ikakvih žrtava za mrtve nije u skladu sa ostatkom Biblije, koja to niti na jednom drugom mjestu ne spominje. Štoviše, kroz cijelu se Bibliju provlači misao da je odgovornost za djela koja činimo osobna, a ne kolektivna.

Drugim riječima, svatko će na Dan Suda odgovarati za svoja djela. Ne za tuđa. Ne mogu ja, niti vi odgovarati za djela koja je počinio netko drugi. Npr.:

„Ali vi kažete: ‘zašto da sin ne snosi očev grijeh?’ Zato što sin vrši zakon i pravdu, čuva i vrši sve moje naredbe, živjet će. Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi grijeha očeva, ni otac sinovljega. Na pravedniku će biti pravda njegova, a na bezbožniku bezbožnost njegova.“ (Ezekiel 18, 19-20)

Mogu li ja novčanim darovima Katoličkoj crkvi ili misama zadušnicama olakšati muke pokojniku koji navodno boravi u „čistilištu“?

Čak i da čistilište postoji, a ne postoji, to je nemoguće. Zašto? Zato jer će kada Krist dođe „u slavi svoga Oca, da svakome da prema njegovu djelu“, On suditi ljude prema onome što su oni napravili, a ne netko drugi.

Npr.: „Nauk o misama zadušnicama“, odnosno „misa zadušnica“, koja bi navodno trebala olakšati muke osobi koja se muči u čistilištu. Samo čistilište također je ne biblijska doktrina. Nema ni spomena o tome u Bibliji, a u nauk je ušlo tek u 12. stoljeću, skupa s naukom o misama zadušnicama i „sakramentom ispovijedi“.

Sad se vjerojatno pitate, pa čemu služi sakrament ispovijedi? Pa tim „sakramentom“ se navodno vjernika oslobađa od vremenske kazne koju bi on navodno morao provesti u čistilištu. Bez postojanja čistilišta sakrament ispovijedi ne bi imao smisla. Uviđate li povezanost?

Sve tri doktrine su zajedno i jedna ovisi o drugoj, a nijedna nema veze sa Svetim pismom.

Sada dolazi rješenje zagonetke. Na pitanje gdje Biblija spominje mise zadušnice katolička crkva daje jednostavan odgovor… Pogađate? U knjizi o Makabejcima:

“Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi” (2 Mak 12,46).

Spominje li se takvo što igdje drugdje? Naravno da ne! Uviđate li sada zašto Katolička crkva uvrštava te bajke u dio kanona?

Ja sam shvatio, a Vi?