Otkrivenje 3:20-22
„Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo. Tko ima uho, neka posluša što Duh govori crkvama!“
Sada u ovo predbožićno vrijeme, dok gledam prolazeći gradom, nameću mi se misli kojih se ne mogu osloboditi. Dok se sve blista u nametnutom sjaju, ulice i trgovine besramno mame kupce nadmećući se u konkurentnim ponudama.
Bogati, manje bogati i siromašni ljudi, svi kupuju pa čak i nepotrebne i beskorisne predmete. Tko nema novaca, ima karticu. Mnogi i ne misle da i taj izdatak dolazi na naplatu.
Što se blagdan više približava, euforija raste. Svatko bi htio prigrabiti malo sjaja, malo radosti i ne misleći da je to samo prividna radost i da s otrežnjenjem dolazi još veća pustoš i praznina.
To je vrijeme darivanja, no sjeti li se itko da dade dar onome, čiji bi to zapravo trebao biti rođendan? Slavljenika su stavili u jasle i pokrili ga slamom. Nikako mu ne daju da odraste.
Pomišljam da bih baš sada za Božić trebala pisati o Uskrsu. Da bi trebali podsjetiti ljude da se Isus nije rodio za lažan sjaj i razuzdanu radost. Baš sada bi ih trebalo podsjetiti na ono pred-uskrsno vrijeme.
Razmišlja li netko o tome, da se Isus, i to ne mali Isus, rodio u skromnoj štalici da bi položio svoj život za naše spasenje? Sjećamo li se boli, patnje i poniženja koja je za nas pretrpio? I to dragovoljno!
Izaija 53:1-5
„Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina? Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. On, utjelovljeni Bog, pokazao nam je život siromaštva i odricanja, poniznosti i žrtvovanja. On koji je uživao nebesku slavu, odrekao se nje, jer nas je tako silno ljubio.“
Nikada neću shvatiti, zašto me i danas tako ljubi? Nema na meni ničeg vrijednog takve žrtve, ali je On tu ljubav dokazao svojom smrću na križu.
Sama pomisao na Golgotu tjera me da ponavljam: „’Oprosti mi, oprosti, jer nisam dostojna ljubavi ni žrtve Tvoje!“ Ipak, On me je udostojao i oprao svojom krvlju. On vidi u meni dijete Božje, a to je samo plod Njegovih muka. Hvala Ti, silni, svemoćni Gospode i Bože!
„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Jedino rođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Ivan 3:16-17)
Sjećajući se Isusove velike žrtve, svih poniženja i patnje, mislim da bismo Božić trebali sasvim drugačije očekivati i slaviti.
Rodio se i umro za nas, da bi nama bili grijesi oprošteni, a sam Bog Otac ga je uskrisio i tako potvrdio Njegovu žrtvu, a zbog nje smo dobili život vječni.
Uvjerena sam da bi bilo dostojnije prisjećanja Isusovog rođenja, kada bismo kroz cijelu godinu, a ne samo kroz Advent, živjeli slijedeći Božju Riječ – Bibliju. Neću nabrajati grijehe, niti nas podsjećati na oholost, mržnju i sebičnost, kojih bi se trebali odreći, a radovati se Božjoj prisutnosti u našem životu.
Molimo za više ljubavi u našim srcima. A On, koji je sve naše grijehe i boli na križ odnio, približiti će se onima koji za Njim žude i iz dana u dan, čekaju Njegov ponovni dolazak.
Čekati Njegov dolazak znači truditi se svakog dana kroz naš život da budemo besporočni i Božju Riječ ne samo čitati i znati, već iskreno i s ljubavlju slijediti.
Advent traje dok god Isus ponovno ne dođe, ali ne mali Isus, već silni, moćni i veliki Bog.
Zar ovo nije povod za razmišljanje?
1. Ivanova 5:2-5
„Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda koja pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“
Heda Domitrović