Članci

Čudesna promjena

Najčešće kada pišem, moja se svjedočanstva oslanjaju na stihove Novog zavjeta. Nije mi to neobično, jer se moja vjera temelji na Novom zavjetu.

Stari zavjet je vrlo zanimljiv i poučan. On je prepun primjera Božje ljubavi, ali isto tako i Njegove srdžbe i strogosti. Nekako mi je milije osloniti se na milost Isusa Krista i vodstvo Božje riječi, koja mi govori kao da je sada, u moje vrijeme pisana i to upravo za mene. Slava Bogu!

To nipošto ne znači da se ne mogu uživjeti u  Proroke, a naročito u Psalme. Naiđem nekada na stih koji me obuzme i nikako ne mogu prestati razmišljati o njemu. Čitam ga ponovno i ponovno i kao da ga sve bolje razumijem. Tako sam eto, ovih dana, po ne znam koji puta  čitala proroka Ezekiela.

Ezekiel je bio židovski zatvorenik u Babylonu, koji je živio više od pet stotina godina prije Krista. Imao je često vizije i u jednoj mu je Bog govorio i davao upute o izgradnji Doma Božjega. Vodio ga je od predvorja, opisivao vrata i njihov položaj, do ispod zida gdje su bila izgrađena ognjišta. To su trebale biti kuhinje gdje će sluge Doma, kuhati puku žrtve.

Anđeo ga je zatim odveo natrag k vratima Doma i on je vidio vodu koja je izvirala ispod praga Doma. Ovdje mislim da bi bilo najbolje da napišem originalne stihove iz Ezekiela 47:3-7

”Čovjek pođe prema istoku s užetom u ruci, izmjeri tisuću lakata i prevede me preko vode, a voda mi sezaše do gležnja. Ondje opet izmjeri tisuću lakata i provede me preko vode, a voda bijaše do koljena. I opet izmjeri tisuću lakata i prevede me preko vode što bijaše do bokova. Opet izmjeri tisuću lakata, ali ondje bijaše potok koji ne mogoh prijeći jer je voda nabujala te je trebalo plivati: bijaše to potok koji se ne može prijeći.

I upita me: “Vidiš li, sine čovječji?” I odvede me natrag, na obalu potoka. I kad se vratih, gle, na obali s obje strane mnoga stabla”. 

U ovoj čudesnoj viziji, Gospodin mu je pokazao neke moćne upute koje je bitno da znamo. Važno je da u svakoj situaciji tokom našeg života uvidimo da je  potrebno ostvariti natprirodne promjene našeg stanja ili okolnosti.

U prvom dijelu Ezekielove vizije vidimo da je odveden u veličanstvenu rijeku. Mislim da se možemo složiti da je to slika bujice žive vode Duha Svetog. Kakvo iskustvo! Od suhe i hladne religije ući u živu stvarnost Duha Svetog! To je uzbuđujuće iskustvo spasenja.

Četiri puta je anđeo pažljivo mjereći tisuću lakata, postepeno vodio Ezekiela u vodu. Nije to učinio naglo ili odjednom. Dao mu je određeno vrijeme da se sabere i pripremi. Prvi puta ga je doveo do vode koja je dopirala do gležnja.

Do ”gležnja” je Božji minimum. Tragično je da mnogi kršćani ostaju na tom minimumu. Oni ostaju gacati u plitkoj vodi. Netko je rekao da mnogi kršćani, umjesto da budu nošeni bujicom, ostaju rovati po dnu.   Nikada se ne bi smjeli zadovoljiti tim stanjem. Nikada nemojmo prihvatiti Božji minimum za svoj život. Nemojmo slijediti one koji duhovno ne rastu, pa bili oni kršćani, religiozni ili se zbog tradicije ne pokreću naprijed.

Ima mnogo razočaranih radnika u Kristovom Tijelu. Oni su predani i do srži radom istrošeni, ali se ipak vrlo malo događa. Zašto? Zato što gaze u plitkoj vodi! Nisu slijedili Gospodinove upute iz Luke 5:4, da

”Kada dovrši pouku, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.”

Isus je rekao da isplove na pučinu! Nije rekao: ”Ostanite u plićaku i tamo gacajte.” Danas isto Isus stoji na obali našeg života i poziva da isplovimo u dubine i da ostavimo plitke vode. Zove nas da se prepustimo čudotvornoj sili Svetog Duha.

Razmišljajući o događajima o kojima se radi u Ezekielu, čudila sam se zašto ga je anđeo s užetom u ruci poveo samo tisuću po tisuću lakata, a ne odmah svih četiri tisuće lakata odjednom? Prepuštajući se Svetom Duhu da me vodi, učini mi se kao da razabirem glas koji mi govori da nas naš nebeski Otac ne želi odjednom gurnuti ne pripravljene u dubinu. Duhovni rast i zrelost, zahtijevaju vrijeme. S vremenom trebamo ići korak, po korak dalje. Moramo ići i ne ostati stajati na istom mjestu!

Ezekiel je napredovao krećući se prema dubokoj vodi. Najprije dubini do gležnja, tada dubokoj do koljena, a tada do bokova. Na kraju, četvrti puta, do dubine u kojoj više nije mogao hodati već je morao zaplivati. U stvarnosti, vidimo da se najprije mora naučiti ”hodati”, a tek onda ”plivati”. U duhovnom smislu moramo najprije uči i gacati u vodi da bismo onda mogli naučiti plivati.

”Plivati” u duhovnom smislu znači pustiti da nas nosi bujica ”život-tvoreče” vode i potpuno se prepustiti vodstvu Svetog Duha. To više nije ono što mi nazivamo vodom i ne podliježe prirodnom zakonu. To je Sila Duha Svetog. Element koji natprirodno djeluje. On natprirodno mijenja naš život, ali i prilike oko nas. Iziđimo iz plićaka, iz žabokrečine i zaplivajmo s punim povjerenjem u duhovne dubine!  Mi nismo stvoreni da životarimo zadovoljeni Božjim minimumom, kada nam je moguća natprirodna punina duhovnog života.

”Nato mu Isus reče: “Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!” (Evanđelje po Marku 9:23)

Heda Domitrović