„Neka nam ne dodija činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako sad ne malakšemo. Prema tome, dok imamo povoljnu priliku, činimo dobro svima“.
(Galaćanima 6:9-10)
Možda će vam se i ovaj naslov činiti djetinjastim, ali čitajući dalje uvidjet ćete da za ovu temu nisam mogla naći prikladniji naslov.
Činiti dobro je plod ljubavi, a ljubav je jedna od najvećih milosti koje je Bog podario čovjeku. Ovdje mislim na onu stvarnu Božansku ljubav koja nas potiče da činimo dobro.
To sam rekla kao uvod da potaknem one koji su duboko uvjereni da su potpuno nemoćni, da sami trebaju da im netko učini nešto dobro. Jedni misle da su nemoćni, drugi pak da su presiromašni i da nemaju mogućnosti da učine nešto dobro.
Uvjerena sam da je to samo varka. Skoro bih rekla sotonska varka, da taj otac laži umanji Božje djelo i da obeshrabri one koji se u Boga uzdaju.
Nije istina da činiti dobro znači činiti samo velike stvari. Učinite li i najmanju stvar, osjećati ćete se dobro i bar malo plemenitije u svojim očima, jer ste to učinili iz ljubavi. Iz ljubavi prema bilo kojem stvorenju, jer ta ljubav izvire iz srca kojega je Bog pokrenuo.
Ima ljudi koji čine velika djela i zapravo pomažu mnogima, no to djelo je pokrenuto nekom skrivenom namjerom. Nekada zbog umanjenog poreza, nekada zbog isticanja ugleda, ali najčešće zbog želje za priznanjem i naglašavanjem osobne vrijednosti.
Takvi ljudi nemaju duboku radost u srcu, jer njihova djela nisu učinjena iz ljubavi.
Najmanje djelo učinjeno iz ljubavi blagotvorno djeluje prvenstveno na nas same.
Nekad djelujemo iz čiste želje da pomognemo. Kada se ta želja jednom pokrene, ona ima potrebu da djeluje uvijek ponovno.
Možda će izgledati vrlo naivno, ali željela bih vam ispričati jedan događaj iz mog života koji je izgledao kao promašaj, pa čak bio i kažnjen, ali je u meni probudio potrebu da ne odustanem.
Bila sam dijete staro oko 6 godina. Svakako prije škole.
Tatina plača je jedva pokrivala troškove velike obitelji, jer je u to vrijeme kod nas boravio nezaposleni stric sa svojom suprugom. Mama je uz četvero djece, tu i tamo ponešto sašila susjedama, koje najčešće nisu imale čime platiti. U kući je bila besparica i mama je često ponavljala riječ ”nemam”.
U mom sjećanju još i danas mogu vidjeti sebe kako u Voćarskoj ulici, na vratima u dvorište, stojim i držim kutiju sa sličicama i nudim ih prolaznicima. Prije no što bi ih ”kupili”, pitali bi me zašto ih ”prodajem”, a ja bih rekla da mama nema novaca.
Ono čega se više ne sjećam, ali znam iz pričanja moje mame koja mi je rekla da je toga dana k njoj došla naša kuma i pitala je: ”Gdje ti je Heda?”
Mama joj je rekla: ”Pa vani se igra”. ”Ma nemoj! Ona pred vratima skoro prosi”.
Tada ju je uhvatila za ruku i skoro dovukla do pred vrata dvorišta. Ja sam ožarenog lica gledala tih nekoliko novčića koje ću dati mami.
Možete zamisliti da ovo moje ”dobro” djelo nije završilo slavno, ali ja sam još i danas zadovoljna i radosna da sam barem nešto, makar i neispravno, učinila da pomognem.
Nije to stvar da bih se trebala pohvaliti, ali je mene potaklo da zahvalim Bogu za ljubav koja me je pokrenula da učinim nešto, što se u mojoj dječjoj glavi činilo dobrim.
Kasnije u životu, nakon smrti moga sina, nestalo je radosti s moga lica. Moje usne su bile gorko stisnute i svatko je moga pročitati bol na mom licu.
Prolazila sam jednom velikom robnom kućom, a ususret mi je dolazio jedan sredovječni muškarac. On je gledao u mene i u jednom trenu je s obje ruke prstima dotakao svoje usne i uglove svojih usana podigao u vis, pa je njegovo lice izgledalo nasmiješeno. Čovjek je prošao, ali ja sam shvatila njegovu poruku i svako malo bih pokušala podići uglove mojih usana i nasmiješiti se. Čovjek je otišao smiješeći se, a meni je ostavio poruku.
Možda to i nije bilo Bog zna što, no on se je potrudio makar i malom gestom koju ja nisam mogla zaboraviti.
Nekada smiješkom, nekada samo saslušati nekoga, utješiti nesretnog, pokazati put nesretnome nekada pridržati vrata, prepustiti svoje mjesto u tramvaju, može biti djelotvorno, a nama samima ugodno. Uputiti nekoga k Isusu je svakako najvrjednija pomoć
Ne usuđujem se govoriti da se dobra djela mogu i trebaju činiti i materijalnom pomoći već prema mogućnostima, ali ih svakako ne treba izostaviti
Sigurna sam da Bogu niti jedno djelo nije beznačajno, ali naravno, samo ako je učinjeno iz ljubavi. Djela bez ljubavi, ma kako velika bila, u Božjim očima su ništavna. Ona nas neće slijediti na putu kojim se približavamo Isusu.
Sama djela bez Isusa nas neće spasiti, no one koji se busaju u prsa i tvrde da su vjernici, moram podsjetiti na Jakovljevu poslanicu 2:26
”Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva”.
Želim ohrabriti one koji žive po Božjoj riječi, one koji potaknuti Božjom ljubavlju i sami tu ljubav šire i pružaju svakom Božjem stvorenju. Njih ću podsjetiti da je vrijedno ustrajati ma da na svakom koraku nailaze na mržnju i grijeh.
Već u Matejevom evanđelju 24:12-13 piše o sadašnjem vremenu, a to je naše vrijeme:
”Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.”
Hvala Gospodinu što nas nije ostavio u neznanju i čija nas Riječ vodi kroz život!
Heda Domitrović