Članci

Ona je izgubila sve

Na prvi pogled ovaj se naslov ne čini osobito značajnim, a niti privlačnim za čitanje. Ipak, kako se štivo približava kraju, ono nas neizbježno uvodi u sve dublje razmišljanje.

Moramo se zapitati što to znači, sve izgubiti? U životu se nekada dobiva, a nekada gubi.

Sve izgubiti, znači stanje danas, no sutra se već može, makar i neznatno promijeniti. Kada netko misli da je izgubio sve, zaboravlja da mu je ostalo ono najpotrebnije. Tko se u tom trenu sjeti da još uvijek ima život, zrak koji udiše, vodu koju pije i brojne stvari koje ga održavaju u životu. Dok god još možeš razmišljati, pa i plakati, još uvijek nisi izgubio sve.

Gubitak voljenih osoba je vrlo bolan, ali postoji utjeha i sjećanje na vrijeme koje smo  sproveli zajedno s našim, nama dragim osobama. Vrijeme ne briše bol, ali je svakako ublažava.

Materijalni gubitak može se s vremenom nadoknaditi. Razočaranje u prijateljima izblijedjet  će kada se pojave novi prijatelji. Sve to ne znači izgubiti sve, a ipak se mnogi predaju očajanju i jadikovanjem još pogoršavaju svoju bol.

Ta bespomoćnost je izražena kod ljudi koji se uzdaju samo u sebe, a u nevolji uviđaju da su nemoćni bilo što promijeniti. Njihov um ma kako bio intelektualan ipak je ograničen kao što je ograničena i fizička snaga. Nekada čovjek čovjeku može pomoći, no često smo već čuli da netko kaže: ”To nije u ljudskoj moći”.

Ipak, mi nismo potpuno nemoćni. Ta moć se odražava u svijesti da ima ”netko” kome je sve moguće.

Sada smo došli upravo do onog što sam htjela podijeliti s vama. U Svetom pismu u Evanđelju po Mateju 19:26 piše:

”A Isus upre u njih pogled pa im reče: “Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće.”

Kada je čovjek usko povezan s Bogom, s Isusom Kristom, nije prepušten nevoljama i nije sam. Isus  je obećao nešto dalje, u 28. Poglavlju, u 20. stihu:

“I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”

Ovo se obećanje usko povezuje sa slijedećim stihom koji je zapisan u istom Evanđelju, 11:28 -30:

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.”

Ovaj sam stih već mnogo puta napisala, a i ubuduće ću ga objavljivati, jer je toliko potrebno da prodre do mnogih ljudi koji ga do sada još nisu čuli ili nisu shvatili da Isus još uvijek zove. Čitajući ovaj poziv, pronaći ćemo da je taj poziv upućen nama; jednako meni, kao i tebi.

Odazvati se tom pozivu, znači priznati Isusu svoje grijehe, dobiti oproštenje i dalje živjeti po Njegovim zapovijedima, a to donosi veliko olakšanje. To je moguće, jer Isus ne samo da oprašta, već čini sve novo u nama. To je nanovo rođenje. Sada se možemo mirno osloniti na Isusovo obećanje:

“I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.”.

Sada nam se otvara novi vidik. Svijest da je Isus s nama, a ako izvršavamo Njegove zapovijedi, onda je On i u nama.

Kada je Isus u nama, tada je i Njegova snaga u nama. Tada dolazi do izražaja stih koji sam ranije navela:

Da je Bogu moguće ono što je ljudima  nemoguće.

Taj isti Isus koji je dao svoj život za naše spasenje, sada je uvijek uz nas. U svakoj boli, u svakoj tuzi, On nas ne ostavlja same. On nalazi izlaz iz svake, ma kako teške situacije. On nalazi utjehu u svakoj tuzi, a ipak se mnogi ogluše na taj poziv. Kao gluhi i slijepi, oni sami i nemoćni jadikuju kada ih zadesi nevolja, a ona svakog, prije ili kasnije tokom života pohodi.

To obećanje ne prestaje niti onda kada se završi ovozemaljski život. Umire samo tijelo. A duša? Vjerovali to ili ne, duša ne umire! Vjernik koji je živio s Kristom, ne odvaja se od Njega. Isusovo obećanje se proteže na cijelu vječnost. On odlazi (neki to kažu nebo), ali ja vjerujem da idemo tamo gdje je Isus. Tamo gdje je Isus, tamo je i nebo.

Čovjek je stvoren kao slobodno biće. Dobio je i razum kako bi mogao sam odlučiti smjer kojim želi ići. Dobio je i savjest koja mu jasno govori što je dobro, a što zlo. Kako je moguće da prezre ili zanemari Isusov poziv; da se ogluši na upozorenja vlastite savjesti?

Kada takvi ljudi čuju svjedočanstva, ili čitaju Sveto pismo, oni samo s nevjericom odmahuju glavom. Smatraju upozorenja nevažnim. Neki sami sebe obmanjuju zadovoljstvom da su nominalni vjernici, a osim te tvrdnje u njima nema niti trunka vjere. Najgori su ipak oni kojima je savjest ne samo zaspala, već je i potpuno mrtva. Misle, ako njihov grijeh nitko nije vidio, da ga i nema.

Tko od tih ljudi razmišlja o tome da će jednom stati pred Boga? Ne razmišljaju da će stajati pred strogim sucem, pred kojim niti jedan njihov grijeh nije sakriven. Stajati će na tom sudu sami, jer uz njih neće stajati Isus da ih obrani, jer njih nije oprala Isusova krv. Ne mogu niti zamisliti užasnu kaznu koja ih čeka. Mogli su se odazvati Isusovom pozivu, ali su odbili Njegovu pruženu ruku. Izgubili su spasenje, izgubili su milost i rekla bih da su tada izgubili sve.

Mnogo toga sam vidjela i doživjela, a i čula mnoga svjedočanstva, ali mi se jedan događaj usjekao duboko u moje sjećanje.

Kada god mi se pružila prilika, ja sam pokušavala  objasniti dobrobit vjere, ali i strašan ishod nevjere. Imala sam znanicu koja je bila vrlo cijenjena slikarica.

Bila je potpuno samosvjesna svog talenta. Svoj život je posvetila slikarstvu, a neke slike je toliko cijenila da ih uopće nije htjela prodati.

Marta, rekla sam: ”Zahvali Bogu na tom divnom daru!” Ona bi samo odmahnula glavom i ustvrdila da je sve to plod njenog rada. Kada sam joj spominjala Isusa, ona bi rekla:

”Heda, poštedi me toga! Valjda nisam studirala da bih se obazirala na ta praznovjerja.”

Marta je bila uspješna, elegantna i dobro situirana. Svoje slike je obožavala i činila sve da bi ih izlagala na nekom prominentnom mjestu. Njoj zbilja nitko nije trebao, niti joj je zamišljena slika Isusa na križu išta značila.

Jednog dana pročulo se da je Marta ozbiljno oboljela. Pošto mi je bila dugogodišnja kolegica, bio je red da je posjetim. Suprug i ja krenuli smo u bolnicu s potajnom nadom da će bar sada prihvatiti Isusov poziv i zatražiti oproštenje.

Stigli smo u bolnicu i ugledali Martu kako leži na krevetu mršava i blijeda; iscrpljena od teške  plućne bolesti. Kada smo je ugledali shvatili smo da je kraj vrlo blizu.

Pokušali smo zapodjenuti bar neki razgovor, ali ona nije reagirala. U jednom trenu sam je pokušala razvedriti, pa sam joj rekla: ”Brzo ozdravi da možeš prirediti novu izložbu.”

Tog se trenutka Marta okrenula i podigla glavu. S neopisivim prezirom na licu je rekla: ”Slike”.

Shvatila sam da su sada, kada je očekivala kraj ovozemaljskog života, slike izgubile svu vrijednost. Gledajući je pomislila sam, jadna Marta! S njenom smrću izgubila je sve. Izgubila je život, imetak i svoje voljene slike, ali što je najtragičnije, izgubila je spasenje i vječni život. Jadna Marta, sada je zaista izgubila sve.

Nije mogla otići niti u čistilište, jer čistilište je ovdje na zemlji. Imala je sve mogućnosti, razum i slobodnu volju, a izabrala je ponos i slavu.

Marta mi je primjer što znači sve izgubiti, jer je ona stvarno izgubila sve.

Tužno je gledati za cijelu vječnost izgubljene živote, a spasenje im je bilo na dohvat ruke. Isus toliko stoljeća i tisućljeća zove, a brojna spašena djeca Božja svjedoče Sveto pismo ne samo riječima već i brojnim čudesima koja Isus i danas čini.

Brojna iscjeljenja naoko beznadnih bolesti nisu rijedak slučaj. Mnoge koji su u posljednjem trenu, već nemoćnim šapatom prihvatili Spasiteljevu ruku, podigao je sa samrtničke postelje.

Ne samo bolesti, već i svaku nevolju, svaki očaj i teret Isus može ukloniti. Pod naš teret, Isus podmeće svoje rame. O, slava Ti sveti, svemogući Bože!

Divno je biti Dijete Božje. Divno je biti nanovo rođen i biti opran Kristovom krvlju. Oni koji žive pod Isusovom zaštitom ne padaju u očaj. Ne gube nadu, jer je Isus s njima. On od nas ne traži drugo, već da ga volimo i živimo po Njegovoj riječi, a za uzvrat nam daje sve: ljubav, sigurnost, zaštitu i pomoć i to ne samo za velike stvari, već i za najmanje stvari u našem životu. On zna naše potrebe, čak i tajne želje i prema tome djeluje. Mogu i sama svjedočit o mnogo čemu, što je Isus učinio za mene.

Vjerujte, iskrena vjera je neprocjenjivo bogatstvo!

Kakva je to koprena koja pokriva nevjernima oči i ne vide Isusa u pravom svjetlu?

Zahvalna sam Gospodinu što je i mene pozvao i spasio. Što mi je otvorio oči i da sam vidjela da je moje spasenje samo u Isusu.

A ti koji čitaš ove retke, jesi li već spašen ili se dvoumiš što da učiniš? Zar želiš biti sam, nemoćan i bez nade; ako si svoj život stavio u Njegove ruke, ne brini! On se brine za tebe!

Život i smrt u Njegovoj su ruci.

Odluka je prepuštena tebi. Ja sam izabrala život i to vječni.

Heda Domitrović