Teolog Stjepan Domačević je rekao: „samo obraćenje povezuje i pokajanje i vjeru. To je jedinstven čin koji se može sagledati s dvije strane, kao okretanje od grijeha (pokajanje), i okretanje k Bogu (vjera)“.
Također i dr. David D. Duncan je potvrdio i rekao da je obraćenje „usko povezano s pokaja-njem i vjerom“, jer bez pokajanja i vjere nema spasenja.
Također i Billy Graham je rekao: „Područja koja obuhvaćaju aktivno obraćenje su pokajanje i vjera“ i „bez obzira umiru li ljudi nasilnom smrti, nesretnim slučajem, ili prirodno, njihova je sudbina ista ako se ne obrate u pokajanju. Dok to ne učine, vjera je posve nemoguća“.
Obraćenje tako predstavlja i obuhvaća sva područja djelovanja i postupke kojima se od grijeha čovjek obraća Bogu.
Važno je naglasiti čovjekovu odgovornost prema pokajanju i vjeri. To nije nekakvo nejasno savjetovanje ili neslužbena pozivnica, već određena i to Božja zapovijed.
Apostol Pavao je rekao propovijedajući ljudima u Ateni: Bog sada zapovijeda ljudima, svima i svagdje da se pokaju.
Pokajanje
Pokajanje prethodi obraćenju. Pokajanje je žaljenje zbog učinjenih grijeha. Može se definirati kao osvjedočenje o krivici u usporedbi s Božjim standardom, koji rezultira promjenom stava prema Bogu i promjenom ponašanja.
U novozavjetnom tekstu se upotrebljava grčka riječ metanoia, što u doslovnom prijevodu znači: „promjena uma, promjena svrhe i promjena djelatnosti“. Po grčko – hrvatskom rječni-ku „metanoia“ znači: pokajanje, kajanje, pokora, promjena mišljenja, promjena odluke. Također i teolog David D. Duncan navodi: „Biblijsko pokajanje zahvaća tri područja: intelek-tualno, emocionalno i voljno“. Pravo pokajanje zahvaća um, osjećaje i volju grešnika koji se kaje.
Pokajanje znači žaliti toliko da je moguće prestati činiti grijeh. Bez pokajanja čovjek ne može biti spašen i ono u vezi s vjerom ostvaruje spasenje. Tako je usko povezano s obraće-njem da ono skoro isto znači. Razlika je u tome što se pokajanje odvija u mislima to jest do-lazi do „kajanja, promjene mišljenja“ znači djeluje na naš razum – intelekt, a obraćenje je radni glagol i znači „obratiti se, obrnuti se, vratiti se“ . Pokajati se znači: okrenuti se i promijeniti svoj dosadašnji put – život.
Teolog Derek Prince je rekao: „U Novom zavjetu, glagol ‘pokajati se’ koristi se kao prijevod grčkog glagola ‘metanoein’. Ovaj grčki glagol ‘metanoein’ ima jedno jasno, definitivno zna-čenje kroz čitavu povijest grčkog jezika, počevši od starog klasičnog grčkog jezika, pa sve do novozavjetnog grčkog jezika. Njegovo osnovno značenje je uvijek isto: ‘promijeniti mišljenje, um’. Dakle, osnovno značenje ‘pokajanja’ u Novom zavjetu nije emocija nego odluka. Pravo pokajanja jest… čvrsta unutarnja odluka – promjena mišljenja, shvaćanja“.
Zapravo, nema nijednog navoda u Bibliji koji bi ukazivao da čovjek može biti kršćanin i živ-jeti kako mu se sviđa. Kad Krist ulazi u čovjekov život, On zahtijeva da bude Gospodar i Učitelj čovjekova života. Zahtijeva potpunu predanost. Traži nadzor nad svim čovjekovim umnim djelatnostima. Zahtijeva i želi da čovjekovo tijelo i um budu Njemu podređeni.
Prema Biblijskom shvaćanju obraćenja čovjek koji se obraća Bogu mora: uočiti svoje grijehe, odvratiti se od njih, priznati ih Bogu i potpuno ih ostaviti. Samo na taj način će dobiti oproš-tenje grijeha, samo na taj način će uživati u dobrobitima Božjeg predivnog spasenja.
Teolog T. C. Hammond je rekao: da „do pokajanja dolazi na osnovu djelovanja Božjeg Sve-tog Duha“. Jer „Sveti Duh je taj koji uvjerava svijet“ i „On će, kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud“ Iv.16:8.
C. S. Lewis je napisao u svojoj poznatoj knjizi „Kršćanstvo“: „Jedini način da se (čovjek) izvuče iz stupice, jest u tome da položi oružje, da se preda, ispriča i shvati da je krenuo krivim putom i da se pripremi za novi početak. Ovaj čin predaje, ovo vračanje unatrag, to je ono što kršćani nazivaju pokajanjem“.
Tako svaki čovjek treba donijeti plodove dostojne pokajanja. Vrlo je lako zaključiti da bez pravog – Biblijskog – pokajanje nema obraćenja, na kraju ako nema obraćenja neće biti niti (konačnog) spasenja.
Odvraćanje od grijeha (pokajanje) i okretanje Bogu (vjera) su osnovni uvjeti obraćenja i spa-senja. Također, cjelokupni spisi čitavog Novog zavjeta, jednoglasno se slažu u jednoj stvari: prava vjera uvijek prethoditi pravom pokajanju; bez pravog pokajanja nema prave vjere, a ako nema pravog pokajanja i prave vjere neće biti niti pravog obraćenja i spasenja, kojem se čovjek toliko nada i očekuje.
Vjera
Vjera , pak, odaje stvarnu točku obraćenja; ona je okretanje k Bogu. Kroz vjeru primamo spasenje i bez nje nije moguće okrenuti se i „ugoditi Bogu“.
Bez istinskog pokajanja nema vjere, jer samo onaj tko istinski žali zbog svojih grijeha, osjeća potrebu za Spasiteljem. S druge strane ne postoji Bogu ugodno pokajanje bez vjere u Božju Svetu Riječ – Bibliju.
Sveto Pismo i teolozi tvrde, a i svjedočanstva spašenih upravo to i potvrđuju; da je vjera voljni čin kojim osoba sve svoje povjerenje poklanja predmetu vjerovanja te dozvoljava tom pre-dmetu da upravlja njegovim djelovanjem i njegovim životom.
Teolog David. D. Duncan kaže da je Vjera „let grešnika koji se pokajao, prema Božjoj milosti koja se očituje u Kristu“.
I suvremeni čovjek može doći Bogu bez visokog kvocijenta inteligencije, bogatstva, ili visoke društvene pozicije. On svakako može doći Bogu bez rituala i ceremonija, svećenika ili ispaštanja grijeha, ali ne može doći Bogu bez istinske, žive vere.
Vjera je naš odgovor Božjem otkrivenju, vjera je veza između Boga i čovjeka, ona je „kanal“ svih Božanskih blagoslova.
Bez vjere čovjek se ne može predati Bogu, pokajati i obratiti. Kako je rekao William Mac-Donald „Vjera nas povezuje u Božju Vjerodostojnost. Ona je uvjerenje da je ono što (nam) Bog kaže istina, a da će se ono što On obeća sigurno zbiti“.
Kratko rečeno, pokajanje označava promjenu stava prema Bogu, a vjera povjerenje Njegovoj Riječi te povjerenje u Krista. Vrlo je lako zaključiti da se čovjek bez vjere ne može obratiti, jer je vjera uvjet i sredstvo kojim primamo spasenje. Da bi se čovjek obratio neophodna mu je živa vjera.
Biblija definira vjeru ovako: „vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvar-nosti kojih ne vidimo“ Heb.11:1. William MacDonald je rekao da „vjera počinje tamo gdje prestaje moguće“. To je u stvari, biti siguran u ono što ne možemo vidjeti.
Kao prvo, čovjek koji želi doći k Bogu mora vjerovati da postoji Bog. Očigledno je da vje-rovanje u činjenice nije dovoljno.
Bog čovjeka uvjerava da je u grijehu i ako se ne obrati da će propasti, to jest biti vječno odvo-jen od Boga. Vjera se tiče čovjekovih osjećaja isto koliko i uma, i takao istina obuhvaća čov-jeka na svojstven način.
Biblija kaže: „vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje“ Rim.10:10, i „bez priznanja grijeha“ (pokajanja i vjere) nema obraćenja, niti trenutnog, a niti konačnog spase-nja. To znači da se čovjek u skladu sa svojom voljom i vjerom predao Isusu Kristu, da je prestao s grijehom i obratio se k Bogu.
Bez čovjekove vjere u Boga i odluke da odbaci svoj vlastiti grijeh i okrene se od grijeha k Bogu nema obraćenja. Vjera ide ruku pod ruku s obraćenjem. Obraćenje je kako je rekao teolog Duncan „okretanje od grijeha i ono uključuje promjenu“.
Bez vjere čovjek se ne može obratiti, i „sigurno je da se ne može spasiti nitko tko se slobod-nom odlukom svoje vlastite volje ne preda Kristu.
Čovjeku koji se preda i osloni na Spasitelja, Gospoda Isusa Krista vjerom, sam Krist mu pruža jednu novu priliku, za jedan novi život, život u svijetlu, život u Kristu, život po Božjoj volji.