Da, na kraju, a što je s ostalim dijelom života? Ne mogu govoriti o kraju, a da ne spomenem kako su mnogi već od samog početka svog života, ako ne sami, ali osamljeni.
Neka djeca pokazuju već i samim izražajem svog lica svoju osamljenost. Uvjereni su da ih nitko ne voli. To naravno utječe na njihov psihički i fizički život i razvoj. Ona postaju otresita, gruba, okrutna i prkosna. Ljudi kažu, zločesta su.
Ta djeca odrastaju i njihov nedostatak odrasta s njima. Oni postaju roditelji koji pružaju svojoj djeci skoro sve osim ljubavi. Njihova djeca vide himbenost njihovih života i imitiraju ih. Postaju još nesretnija i osamljenija od njih.
Njima je bila, a i jeste, potrebna ljubav. Ne ona izražena poklonima, riječima ili automatski nasmiješenim licima. Njima je potrebna sigurnost i povjerenje koje im može pružiti samo istinski vjerna obitelj, koja je i sama tu ljubav od Boga dobila.
Danas se djeci priča bajke o malom Isuseku, a ne objašnjava silnu veličinu Njegovu. Ne priča se o neopisivoj ljubavi i milosti. Nitko im nije rekao da se obrate svom moćnom Spasitelju, a ne maloj nemoćnoj bebi u jaslama?
Usput rečeno, Isus nikada nije bio malen. Rodio se (utjelovio), kao čovjek, ali je oduvijek bio Veliki Bog! On je bio i jeste svjetlo ljudima i želi da i mi budemo svjetlo i širimo tu svjetlost.
Obiteljske molitve su vrlo rijetke. Negdje se ponekad moli prije jela i to se tek makinalno preko grudi učini pokret u jedva prepoznatljivom znaku križa.
Zar itko može misliti da je na takav način odao čast i zahvalnost Bogu?
Ljubomora i zavist pretvaraju se u mržnju i okrutnost. Himbenošću se prikriva laž, zločin, timačina, preljub i mnogo toga što spada pod isti naziv: grijeh.
Svi se pitamo kamo ide taj svijet? Svi se pitaju, a rijetko tko pogleda u sebe, u svoju najbližu okolinu. Postaju nam jasnije Isusove riječi kada je rekao da će se bezakonje umnožiti a ljubav ohladnjeti.
„Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“
(Matej 24:12-13)
Ima li itko tko bi mogao reći da se ove riječi nisu obistinile?
Kada bismo shvatili da nismo osuđeni i primorani na tu našu osamljenost, makar to i duboko u sebi skrivali, naš bi se život promijenio.
Većina će reći: ja nisam osamljen, imam svoju ženu ili muža, imam djecu, prijatelje. Imam svoje razonode i užitke. Mogu raditi što hoću i ići kamo god hoću.
Kakva neiskrenost ili zabluda! U najidealnijem braku pojavljuju se trenutci praznine i nedostatci. I najbolji prijatelji mogu zakazati. Djeca napuštaju roditelje, a roditelji su često nemoćni da pomognu djeci. U beznadnim prilikama, kada su moć i znanje nemoćni, moćan je samo Bog. Postoji jedan vakuum koji vapi za ispunjenjem, a njega samo Bog može ispuniti.
Svaki čovjek ima savjest. Istina da je nekada ta savjest već mrtva ili samo uspavana, ali opterećena savjest je veliki teret za svakoga.
Tko može skinuti to breme s naše savjesti? Tko može oprati svaki grijeh, pa čak i onaj kojeg nismo svjesni? Samo i samo Gospodin Isus Krist!
Zašto mnogi vuku to teško breme na svojoj savjesti, kada Isus još i danas zove:
„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“
(Matej 11:28-30)
Pogled na stanje žitelja ove zemlje je užasavajući i crn, ali ne mora takav i ostati, barem ne za one koji hoće ugledati svjetlost. Mislim da već mnogi znaju, ali ja ću još jednom naglasiti:
Isus je ta Svjetlost! Isus je ta ljubav koja nam je svima tako silno potrebna.
Makar to i ne glasno priznali, sami sebi ne možemo lagati.
Da su mnogi od tih osamljenih ljudi prihvatili tu svjetlost i došli joj bliže, ta svjetlost bi i u nama Svjetlila.
Oproštenje, oslobođenje i spasenje se ne može kupiti. Ono se ne može zaraditi. Ono se može samo milošću Božjom primiti.
Doći k Isusu i prihvatiti ga, znači samo odreći se grijeha i teret predati Isusu.
Ne odričemo se ničega što je korisno za nas – samo onog što je štetno po naš fizički i duhovni život.
Za uzvrat nam Isus daje mir i utjehu. Daje nam pomoć u svakom pogledu. Obećao je da će biti uz nas uvijek, do svršetka svijeta. Praznina i osamljenost će proći, jer je On s nama.
Ono glavno još nisam rekla: dati će nam život vječni!
Što? Kažete da vam je važno ono danas, a baš vas briga što će biti na kraju. Nemojte glumiti! Svaki, pa i najveći nevjernik povremeno dođe u situaciju da se zapita, a što poslije smrti; a što ako Boga ima, ako zbilja postoji život vječni?
Tada ćete biti u nezavidnoj situaciji. Sami, bez prijatelja, roditelja, svih bližnjih stati ćete pred Boga, Isusa, koji će suditi žive i mrtve.
Što ćete mu onda reći? Ne možete mu reći da niste znali, niti uljepšati ili umanjiti svoj grijeh, jer je. pred Njim sve otkriveno, nitko, ama baš nitko se ne može skriti.
Sada još vlada milost, ali onda će doći sud.
Neshvatljivo je da može postojati netko tko odbija milost, život, pomoć i utjehu, a bira osamljenost, grijeh i propast, a ona je uistinu neminovna.
„I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.“
(Hebrejima 9:27-28)
„Jer pisano je:
Života mi moga, govori Gospodin,
prignut će se preda mnom svako koljeno
i svaki će jezik priznati Boga.
Svatko od nas će dakle za sebe Bogu dati račun.”
(Rimljanima 14:11-12)
Heda Domitrović