O Bibliji

Pisci Novog zavjeta

MATEJ

apostol i evanđelist

“Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: ‘Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim.

Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grešnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima.

Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima? Kada to Isus ču, odgovori: Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.

Idite i naučite što znači: „Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grešnike.” (Mt. 9,9-13).

O apostolu i evanđelisti Mateju, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo, važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih je ostavio, napisao Evanđelje na njihovu jeziku.

Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva Evanđelja.

Izvornik Matejeva Evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku.

Matej je pisao svoje Evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta.

Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja.

Ta je značajka očita za Matejevo Evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku, dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu.

Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu, Mihejino, i tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo ništa.

Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti.

Ističu se tri značajke svetosti Evanđelista Mateja: spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv, njegovu velikodušnost i njegovu poniznost, kojom se naziva ”carinikom” i grešnikom.

Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi – rasporedu – od pet velikih govora:  Govor na gori (gl. 5-7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24-25).

Matejevo je Evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo. Poučava kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ.

U Matejevu Evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa, milosrđa i moći.

Evanđelje po Mateju se naziva i “crkvenim” evanđeljem, a to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve.

Dok, na primjer, Evanđelist Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je evanđelist Matej zainteresiran nadasve za izgradnju kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije zajedništva.

Jedini evanđelista Matej govori o “sagradit ću Crkvu svoju”. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici.

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet.

Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva Evanđelja jer prikazuje moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20).

Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života.

On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ.

U tom je životu Crkve najutješnija istina: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”

MARKO

apostol i evanđelist

O životu apostola Marka ne znamo mnogo. Zna se da je bio Hebrej iz Levijevog plemena i učenik apostola Petra, kako sam Petar kaže: ”Ljubljeni sin” u Duhu Svetom. Ne po tijelu, već po Duhu.

Ono najznačajnije o njemu govori nam zapravo njegovo Evanđelje, koje je napisao na molbu kršćana u Rimu. Oni su željeli znati što je on govorio s apostolom Petrom o našem Gospodinu Isusu Kristu.

Propovijedao je Radosnu vijest u Egiptu, gdje je bio i prvi propovjednik Evanđelja, jer je sve do tada Egipat bio neznabožački.

Markovo Evanđelje je Evanđelje akcije…. Apostol Marko je mnoge prosvijetlio vjerom i doveo u kršćanstvo. Predaja kaže da je sagradio mnoge crkve i postavljao im starješine, kao i da je činio brojna čuda: iscjeljivao bolesne, gubave očistio, a iz ljudi izgonio zle i nečiste duhove.

Mnogi su tada povjerovali u nauku Gospodina Isusa Krista, porazbijali svoje idole i krstili se: u ime Oca, Sina, i Duha Svetoga.

Odatle je krenuo u Aleksandriju da i tamo širi riječ Evanđelja.

Zbog čuda koje je i tamo činio u Isusovo ime i time dokazivao Božju Silu, i tu su se ljudi obraćali, ali kada su to doznali starješine grada, skovali su plan da ga ubiju. Najprije su ga bacili u tamnicu, a sutradan su ga pogubili. Apostol i evanđelist Marko, mučeničkom smrću je u 68. godini u gradu Aleksandriji, završio svoj ovozemaljski život.

Njegovo pisano djelo govori o njemu kao o odličnom pučkome pripovjedaču. On pripovijeda događaje Isusova života jasno, a zaustavlja se i na vrlo dragocjenim pojedinostima, kojih kod drugih evanđelista ne susrećemo.

U svom je pripovijedanju pod utjecajem apostola Petra, jer je zapravo njegove kateheze stavio na papiros za potrebe vjernika rimske općine.

J. Wellhausen kaže za apostola Marka, da je u pisanju “jednostavan i neposredan, sa stanovitom hrapavošću pučke umjetnosti”.

On pripovijeda onako kako to čine jednostavni ljudi, kao oni koji ne posjeduju veliku kulturu.

Vjeruje se  da je  Marko je bio ubijen i pokopan u Aleksandriji, kamo je morao otići iz Rima, a da je njegovo tijelo pronađeno 829. godine u Veneciji.

LUKA

Apostol, evanđelist i „ljubljeni liječnik“

Apostol Luka je evanđelist mira i radosnog klicanja. On je evanđelist djetinjstva Isusova. Okrenut je pojedincu. Čovjek je visoke naobrazbe. On je evanđelist najelegantnijega jezika.

Suputnik, suradnik i ljubljeni Pavlov liječnik.

Apostol Luka je Grk, rođen kao poganin u antičkoj Antiohiji u Siriji.

Još u svojoj mladosti izučio je grčku filozofiju i medicinu.

Licem u lice se sreo sa Spasiteljem i čuo Njegovu spasonosnu nauku.

Bio je svjedokom Njegovih čudesnih djela. Zbog toga mu se srce ispunilo božanskom mudrošću i znanjem. Povjerovao je u istinitog Boga i bio je poslan da propovijeda Radosnu vijest po svijetu. Po krštenju se sprijateljio sa apostolom Pavlom.

O liku apostola Luke najrječitije govore njegove knjige.

Rođenje djeteta i radosni kliktaji srca, grla i duha, milost, ljubav, oproštenje

Na molbu mnogih kršćana, oko šezdesete godine, napisao je Evanđelje, a po smrti apostola Pavla propovijedao je Radosnu vijest po Dalmaciji, Italiji i drugim mjestima.

Ni starost ga nije mogla spriječiti da putuje svijetom i širi Evanđelje. Nastavio je propovijedati u Libiji i gornjem Misiru, odakle se vratio u Grčku, gdje je nastavio obraćati ljude na kršćanstvo.

Apostol Luka je evanđelist malenih. Lukino je evanđelje pravo Evanđelje to jest: Radosna vijest.

Anđeo Gabrijel je veselom viješću obradovao starog Zahariju. Elizabeta, nerotkinja je rodila ‘najvećeg čovjeka’. Gabrijel je i Mariju iznenadio i donio joj radost, obećanjem da će roditi Sina Božjeg.

Lukino evanđelje zvoni od hvalospjeva! Luka je zabilježio Marijino klicanje Bogu:

”Veliča duša moja Gospodina” (Lk 1,46)!

Kod Luke, starac Zaharija zahvaljuje Bogu za sina u starosti dobivena: ”Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov” (Lk1,67)!

Iz Lukine knjige zvoni božićna pjesma anđela:

”Slava na visinama Bogu a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim” (Lk 2,14)!

Kod Luke čitamo radost starca Šimuna koji sav sretan na rukama drži djetešce – Božjega Sina: ”Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje” (Lk 2,29.30)! Neodoljivi su njegovi opisi Božjeg milosrđa.

Bog ostavlja 99 da nađe jednoga, ostavlja 9 da se raduje jednome. U jednome hipu podjeljuje spasenje: ”Danas ćeš biti sa mnom u raju” (Lk 23,43).

Sjetimo se i oca koji na ulici čeka izgubljenog sina da ga zagrli, odjene i da mu se raduje. Siromašak Lazar se kod Luke raduje u Abrahomovu krilu.

Radost i milosrđe oduševljavalo je apostola Luku.

On je Pavlov liječnik, pratilac i suradnik.

Luka je napisao dvije knjige, obje prijatelju Teofilu. On je liječnik, ugledan i dobar, pa ga Pavao zove ljubljenim liječnikom (Kol 4,14).

O njegovu liječništvu govori i 400 liječničkih izraza u njegovim djelima.

Vjeran je pratilac izmučenog i zatvaranog apostola Pavla, koji ga je i pismeno pohvalio:

”Luka je jedini sa mnom” (2 Tim 4,11).

Filemonu Pavao piše, da je Luka jedan od njegovih suradnika (Flm 1,23).

Bit će da je Luka osobno dobro poznavao Isusovu majku Mariju, kad je tako lijepo napisao Evanđelje rođenja i djetinjstva Isusova.

Prema jednoj predaji Luka je u dubokoj starosti od 84 godine mučeničkom smrću proslavio Učitelja, kada su ga, Krista radi, zlobni neznabošci stavili na muke i objesili o jednu maslinu u gradu Tebi, a prema drugoj je umro naravnom smrću.

IVAN

Apostol i evanđelist

Tko je apostol Ivan? Ribarov sin – s bratom postao učenik Isusov. Svjedok preobraženja Gospodnjeg, i učenik iz Maslinskog vrta.

Na posljednjoj večeri, kao ‘onaj kojeg je Isus osobito ljubio’, nalazio se za stolom, Isusu do krila. (Iv. 13:23)

Prošao je uz Isusa, cijeli križni put – očevidac je otkupiteljske smrti Isusove – bio je na pogrebu Isusovu.

Najveću je hrabrost pokazao kada je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem.

On je prvi učenik koji je stigao do groba Uskrsloga – koga je Marija za sina dobila, a on za majku primio. Napisao je pet knjiga: Evanđelje, tri Poslanice i Otkrivenje.

Ivanov otac Zebedej je bio galilejski ribar. Mati mu se zvala Saloma. Isusovom pozivu se odazvao zajedno sa svojim bratom Jakovom Starijim.

Sa svojim bratom Jakovom i sa apostolom Petrom spadao je Ivan među trojicu učenika koji su Isusu bili najbliži. Njih trojica su iz neposredne blizine doživjeli Isusovo preobraženje na gori Tabor, ali i agoniju Isusovu u Maslinskom vrtu.

Ivan je onaj Isusov učenik koji je i na Posljednjoj večeri sjedio najbliže Isusu. Jedini je Ivan pratio božanskog učitelja na križnome putu. Jedini je on od dvanaestorice bio svjedok Isusovog umiranja i sprovoda.

Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više navrata u povlaštenoj situaciji uz Petra, kao na primjer kod izlječenja čovjeka hroma od rođenja, pred hramskim vratima.

Za vrijeme Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko godine 50., uz Petra i Jakova Mlađeg, ubraja se medu stupove prvotne Crkve. Apostol Pavao u Poslanici Galaćanima priznaje:

„Jakov, Kefa i Ivan, koji su smatrani stupovima, dadnu desnice meni i Barnabi u znak međusobnog zajedništva, da mi idemo među pogane, a oni među obrezane“ (2:9).

Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove majke, koju je Isus na križu povjerio baš njemu.

Odlična predaja, koja potječe iz II. stoljeća, tvrdi da je Ivan, počevši od godine 60., djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući starješine i osnivajući kršćanske Zajednice.

Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću.

On u sebi ujedinjuje ne samo apostolsko i poapostolsko doba, već u svojim knjigama jasno odražava novu situaciju kršćanstva koja je nastala razarenjem Jeruzalema godine 70. Njegovo Evanđelje, koje je Klement Aleksandrijski nazvao »pneumatsko«, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. On u njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista.

Osim Evanđelja napisao je tri Poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. On, na primjer, u Evanđelju ne opisuje samo gole činjenice, već i upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje.

Biblijski sladokusac starine, Origen, piše početkom III. stoljeća: „Cvijet Biblije jesu Evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo Evanđelje.“ Ivanove Poslanice mogu se nazvati, a naročito prva, Poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol „ljubiti“, te 21 puta imenica „ljubav“.

On nam je njima dao i najdivniju definiciju Boga: „Bog je ljubav!“ Otkrivenje je proročka knjiga, teško se razumije, no ipak vrijedno ju je češće uzeti u ruke te čitati jer ćemo u njoj naći mnogo ohrabrenja u podnošenju životnih poteškoća i mnogo nade u konačnu pobjedu Isusa Krista.

Ivan je vjerni Isusov prijatelj. Njemu je, svome ljubljenom učeniku, umirući Isus povjerio i svoju majku.

Do 50. godine Ivan je vjerojatno djelovao u svojoj domovini, poglavito u Jeruzalemu. Poslije apostolskoga sabora (50. g.), nastanio se u Efezu propovijedajući u Maloj Aziji.

Za strahovlade cara Domicijana (81–96) bio je prognan na otok Patmos. Na Patmosu je napisao svoju prvu knjigu: Otkrivenje. Poslije careve smrti vratio se u Efez, gdje je napisao ostale svoje knjige: Evanđelje i tri Poslanice. Umro je u dubokoj starosti za vladanja cara Trajana (98–117 godine).

Apostol Ivan je oduševljeno propovijedao mnoštvu. To je cara vrlo rasrdilo. Zato je naredio da se Ivan protjera na otok Patmos. Tako se Ivan pridružio brojnim prognanim kršćanima koji su bili osuđeni na prisilni rad u rudniku.

Rado je prihvatio i mučenje i prisilan rad. Sve za ljubav Isusovu.

Ivan je u to vrijeme bio već starac. Utjehu mu je pružio Duh Sveti. Duh mu je Sveti otkrio mnoge tajne o svijetu i Bogu, što je Ivan, po Božjem naređenju, i zapisao. Tako je nastala Ivanova Knjiga otkrivenja.

Postoje potvrde iz drugog stoljeća da je apostol Ivan zaista napisao Knjigu otkrivenja. Smatra se da je Knjigu otkrivenja napisao oko 95. godine, za vrijeme žestokog progonstva kršćana.

Neki čak misle da je knjiga nastala u vrijeme cara Nerona, još prije 70. godine. Knjiga otkrivenja je ”velika epopeja kršćanske nade, slavodobitna pjesma progonjene Crkve”.

Osim Knjige otkrivenja, nakon što se vratio u Efez, apostol Ivan je napisao Evanđelje koje se sadržajem i porukom razlikuje od ostala tri.

Ivan je oko 100. godine napisao prvu Poslanicu da obrani vjeru Crkve u odvojenje od zla, tame i idola; da ih upozori na lažne kršćane i obećanje Vječnog života.

Drugu je Poslanicu napisao da vjernike podsjeti na Isusovu zapovijed ljubavi, te da ih upozori na zavođenje onih koji ne vjeruju u Isusovo utjelovljenje.

Treću je svoju Poslanicu uputio izvjesnom Gaju koji je pomagao putujuće misionare.

EVANĐELJA

Evanđelje je izvorno grčka riječ, a znači: Radosna vijest (Blagovijest). U Evanđeljima se govori o onome što je Isus činio i učio. To je Radosna vijest o spasenju u ime Isusovo.

Središte Evanđelja je osoba Isusa Krista koji uspostavlja blisko zajedništvo između Boga i čovjeka. O tome govore sva četiri evanđelista: Matej, Marko, Luka i Ivan. Oni svaki na svoj način iznose istu Radosnu vijest – Evanđelje.

Evanđelje se propovijedalo nekoliko desetljeća ranije i apostolska je propovijed vrlo rano zapisivana u male spise koji su služili potrebama Pracrkve. Ti prvotno mali spisi, zajedno s usmenom predajom, poslužili su evanđelistima kao građa za sastav današnjih Evanđelja.

DJELA APOSTOLSKA

Djela apostolska napisao je evanđelist Luka. Na to nas upućuje isti stil, rječnik i teološka misao.

Djela su nastavak Evanđelja, jer žele dokazati da se život i djelo Isusovo, nastavljaju i nakon Njegovog uznesenja na nebo.

Djela apostolska ne donose život i djela svih apostola, već zapravo u prvom dijelu apostola Petra, a u drugom, apostola Pavla.

Ovaj spis pokazuje da se Evanđelje, usprkos svim progonstvima, zaprekama i slabostima, Silom Duha Svetoga i svjedočanskim sudjelovanjem apostola, nezaustavljivo proširilo

Od Jeruzalema do ”kraja zemlje”, do Rima.

Djela apostolska obuhvaćaju vrijeme od Kristova uzašašća, (oko 33. godine) do Pavlova dolaska u Rim 61. godine.

Apostol Luka ne piše povijest Pracrkve, već odabire povijesni i pobudni materijal. Ona nam pružaju dragocjene podatke za povijesni fenomen kršćanstva i Pracrkve. Osim toga, ona nas uvode u razumijevanje djelovanja apostola Pavla i njegovih spisa.

POSLANICA RIMLJANIMA

Poslanica Rimljanima je najopsežniji i teološki najbogatiji Pavlov spis. Pavao je piše 58. godine iz Korinta, svjestan da je završio apostolski posao na istoku, te je naumio krenuti na zapad i očekuje da će ga rimska crkvena zajednica potpomoći u tome.

On izlaže rimskoj crkvenoj zajednici temeljne stavke svog propovijedanja i jedinstvenu ulogu Isusa Krista Sina Božjeg za spasenje čovječanstva.

To osvjedočenje je pokretač sveg misionarenja apostola Pavla

POSLANICE KORINĆANIMA

Apostol Pavao sam kaže da piše iz Efeza (16 8:9 i 19). Budući da je tamo djelovao tri godine, 1. Korinćanima je najvjerojatnije napisana u drugoj polovici tog djelovanja to jest oko 55. ili 56. godine. Neki stručnjaci iznose i neke ranije datume.

Antički Korint je bio i ostao na jugu Atene. Zbog izopačenosti svojih građana, postao je središtem najgore izopačenosti i nemorala. Tema Poslanice je kako ispravno postupiti sa svjetovnom i tjelesnom crkvom, koja je olako prihvaćala zablude i djela koja je apostol smatrao zabrinjavajućim.

Apostol Pavao shvaća poslanice Korinćanima kao literarno svjedočanstvo burnog nastanka jedne prakršćanske zajednice u poganskom okruženju.

On se ne ograničava samo na literarno – kritička pitanja s obzirom na autentičnost i cjelovitost poslanica kao ni na njihov teološki sadržaj, već pokušava ponajprije upozoriti na složenu povijesno religijsku pozadinu te korintske Zajednice i na specifičnost njezina rasta u poganskom okruženju.

U svemu tome veoma je važna uloga Pavla kao apostola koji bdije nad svojom Zajednicom i poslanicama želi pomoći da Zajednica nadvlada probleme koji ugrožavaju njezin rast, ali i obraniti svoje apostolsko poslanje koje je dovedeno u pitanje.

POSLANICA GALAĆANIMA

Poslanica Galaćanima suprotstavlja Krista i Božju pravednost, pravednosti koju bi ljudi htjeli postići vlastitim snagama.

Ona govori protiv oholog grčkog duha koji se uzda u razum i protiv preuzetnog židovskog duha koji se uzda u Zakon.

Pavao ističe otkupiteljsku snagu vjere u Krista.

Vrijeme njezina nastanka je između 50. i 60. godine.

Pavao se u Poslanici zalaže za kršćansku slobodu od Mojsijevog zakon, osobito obrednog, protiveći se tako onima koji su doduše prihvatili Evanđelje, ali još uvijek smatraju da trebaju vršiti i Mojsijev, obredni zakon.

Oni očito nisu bili shvatili u čemu je novost kršćanstva.

POSLANICA EFEŽANIMA

Poslanica Efežanima, uz Poslanicu Rimljanima je najzaokruženiji Pavlov spis.

U njoj se rasvjetljuje odnos Krista i Crkve. Krist je glava, Crkva tijelo; Krist je Zaručnik, a Crkva zaručnica.

Prvi dio je dogmatski (pogl.1-3) u drugom djelu (pogl. 4-6) je naglašeno crkveno jedinstvo i staleške dužnosti.

Temeljna misao Poslanice je povezanost svih otkupljenih u Crkvi s Tijelom Kristovim.

POSLANICA FILIPLJANIMA

Filipi (stari grad u istočnoj Makedoniji) su bili prvi europski grad u kojem je Pavao osnovao kršćansku Zajednicu. Ta je Zajednica bila vrlo napredna i privržena Pavlu

Idejni raspored Poslanice je podložen srdačnom razgovoru s voljenom Zajednicom. To je najosobniji Pavlov spis.

Drži se da je napisana 61. – 63. godine iz Rima, gdje je Pavao bio sužanj.

On poziva Filipljane na jednodušnost, poniznost, ljubav i vjernost u progonstvima.

Mada je piše iz teških osobnih okolnosti, neprestano nailazimo na izjave i pozive na radost.

POSLANICA KOLOŠANIMA

 

Kolosi su bili važan grad Frigije (Mala Azija). Crkvu u Kolosima osnovao je Pavlov obraćenik, Kološanin Epafra. Pavao dakle, piše crkvi koju nije osnovao niti pohodio.

Po svoj je prilici napisana između 61. –63. godine. Srodna je Poslanici Efežanima, ali je osobnija i polemičnija.

Čini se da Pavao ispravlja misaona skretanja koja prijete Zajednici u Kolosima, npr. požidovljenje kršćanstva i pretjerani kult anđela. Zato Pavao razvija misao o jedinstvenoj, svemirskoj ulozi Krista i Njegova djela.

U drugom dijelu izvodi zaključke za moralni kršćanski život.

JAKOVLJEVA POSLANICA

Autor ove Poslanice je jamačno Jakov, koji se spominje kao jedan od Isusove braće (Matej 13:55), ugledna osoba prve crkve i vjerojatno jeruzalemski biskup.

Po književnom djelu, ova se Poslanica razlikuje od ostalih, osobito Pavlovih. Pisana je u duhu starozavjetnih poučnih knjiga, s autoritetom, uz mnogo opomena, ukora i prijetnji. U isto vrijeme je sva prožeta izvornim evanđeoskim duhom.

Važna je njena socijalna poruka: proročki diže glas protiv ugnjetavača sirotinje; brižljivo se zauzima za siromahe, potlačene i nevoljnike. Time se približuje duhu Isusova govora na gori.

Mnogi smatraju da je ova Poslanica najstariji spis Novog Zavjeta, napisan prije jeruzalemskog sabora 49/50. godine.

POSLANICE TIMOTEJU I TITU

Obje Poslanice Timoteju i Poslanica Titu usko su srodne po sadržaju, obliku i povijesnoj situaciji koju predstavljaju. 1. Tim i Titu napisane su, čini se, iz Makedonije.

Oni koji zastupaju mišljenje da je Pavao bio nanovo u Rimu oslobođen, smatraju da je 1 Tim. i Titu napisao za vrijeme svoga novog putovanja na sredozemni Istok, a 2. Tim., kada je u Rimu bio po drugi put konačno zatvoren, dakle malo pred smrt. To nije nevjerojatno, ali više razloga govori u prilog mišljenja da su sve tri Poslanice zapravo spisi nekog kasnijeg pisca koji želi pavlovskim Zajednicama svoga vremena staviti na srce izvjesnu poruku, pa je izriče u obliku pisama, koja Apostol upućuje svojim najvjernijim suradnicima, Timoteju i Titu (Dj 16:1; 2.Kor.2:13).

Naglašavamo da se u tom postupku ne smije gledati neka prijevara ili falsifikat i da to ništa ne umanjuje nadahnutost ni vrijednost tako napisanih Poslanica.

1. i 2. Timoteju i Titu daju smjernice za ustrojstvo i vodstvo kršćanskih zajednica pa se stoga nakon 18. st. običavaju nazivati ”pastoralnim Poslanicama”.

One odražavaju stanovit stupanj ustrojstvene uređenosti Zajednice, stupanj koji stoji nekako između onog koji predpostavljaju apostolove Poslanice i kasnijeg, onog koji je obilježen monarhijskim episkopatom.

POSLANICA FILEMONU

Ovo pismo je bilo poslano istodobno kad i Poslanica Kološanima (oko 60. godine), to jest tridesetak godina po uzašašću našeg Gospodina Isusa Krista.

Iz sadržaja pisma treba zaključiti da je Filemon stanovao u Kolossi, a da se obratio preko apostola Pavla.

Jedan od robova, Onezim, pobjegao mu je i u neobičnim okolnostima naišao na apostola, te po njegovoj službi bio doveden Kristu.

Uskoro se rodila iskrena prijateljska ljubav i Onezim se je pokazao kao vrijedan pomoćnik apostolu. Ipak su zaključili da je najbolje da se Onezim vrati Filemonu. Apostol je napisao pismo u kojem se zauzima za Onezima. Istodobno piše i Kološanima pismo  koje zajedno s Onezimom šalje po Tihiku u Kolosse.

POSLANICA HEBREJIMA

Teško je ustanoviti mjesto i nadnevak nastanka Poslanice Hebrejima, a tako i naslovnike kojima je upućena.

Poslanica je pisana sa ciljem da u vremenu opće umornosti, nesigurnosti i mlakosti (10,19–31), kršćane prodrma i ohrabri pred skorom opasnošću (10,32–39).

Ona obeshrabrenima otvara pogled na veličanstvena obzorja kršćanskog života, shvaćena kao hodočašće, putovanje prema obećanom spokoju u nebeskoj domovini, pod vodstvom Krista koji nadvisuje Mojsija (3,1–6), u svjetlu one vjere i nade koje su već bile vodilje patrijarsima njihova roda, Židovima izlaska iz Egipta i svim svetima SZ (3,7–4,11).

Starozavjetnom svećeništvu i levitskom bogoslužju Poslanica suprotstavlja Krista, koji je kao svećenik po redu Melkisedekovu viši od Arona (4,14 – 5,10), i njegovu jedinstvenu, jedinu valjanu žrtvu, koja zamjenjuje sve nedjelotvorne žrtve Staroga saveza (8,1 – 10,18). Da bi sve to potkrijepio, autor izlaže uzvišeno dostojanstvo ovog Vođe i Svećenika: Isus Krist, utjelovljeni Sin Božji, Kralj je svemira koji nadmašuje i same anđele (1 – 2).

Teološka izlaganja, nošena tumačenjem SZ, isprekidana su snažnim opomenama. Niti glavnih tema prepliću se umjetničkom profinjenošću, koja zbunjuje našu zapadnjačku logiku baš kao što nas u najmanju ruku iznenađuje uporaba Pisamskih tekstova. Ali to je upravo primjer tipologije, koji na jedinstven način osvjetljava kako su prvi kršćani razumjeli međuovisnost dvaju Saveza i kako su Kristovo djelo shvaćali iz uvida u svu ekonomiju spasenja.

Po svemu tome, zajedno s visoko značajnim napomenama o glavnim člancima vjere, ovaj je anonimni spis, u kojem se još osjeća dah apostola Pavla, jedan od bitnih isprava novozavjetne objave.

PETROVE POSLANICE

Prva Petrova Poslanica je nastala vjerojatno 64. Ili 65. godine, a druga pred Petrovu smrt 67. ili 68. godine.

Apostol Petar se osobito bavio patnjom u kršćanskom životu. Dotad su njegovi čitatelji izgleda zbog Krista, pretrpjeli klevetanje i ismijavanje. Utamničenja i pogubljenja su za mnoge još bila budućnost, ali patnja nije jedina tema Petrovih Poslanica. Nalazimo i nešto o blagoslovima koji se baštine prihvaćanjem Evanđelja, pravilnom odnosu vjernika prema svijetu, državi obitelji i crkvi.

Apostol ovo pismo šalje iz Babilona – stvarnog grada na rijeci Eufratu ili duhovnog Babilona na rijeci Tibru (Rim), istočnim pokrajinama na područje današnje Turske.

U drugoj Poslanici govori u prvom poglavlju o proročkoj riječi, a u drugom poglavlju o slobodoumlju.

Petar već naslućuje lažne učitelje koji će unijeti raspušten i raskalašen život, te ruganje naučavanju o budućem Sudu.

Raspušteno življenje u nekim crkvama pokazuje da je Petar bio nadahnut napisati više no potrebnu istinu za cjelokupno razdoblje kršćanstva.

TRI IVANOVE POSLANICE

Prva Ivanova Poslanica srodna je s njegovim Evanđeljem. Tema joj je zajedništvo s Bogom, koje se ostvaruje u Kristu po ljubavi.

Druga Ivanova Poslanica upravljena je nekoj od maloazijskih kršćanskih Zajednica. Nastavlja temu o bratskoj ljubavi i upozorava protiv zavodnika koji ne ispovijedaju da je Isus Krist došao u tijelu.

Treća Ivanova poslanica upućena je nekom Gaju, vjerojatno biskupu. Preporučuje uzajamnu kršćansku ljubav koja se izražava gostoljubivošću.

OTKRIVENJE

Otkrivenje, grčki: Apokalipsa, je posljednja knjiga Svetog pisma, sva usmjerena na budućnost, zaključuje Bibliju vizijom novog svijeta, novog neba i nove zemlje.

Pisac Otkrivenja je apostol Ivan, a napisana je potkraj prvog stoljeća.

Glavno lice je Jaganjac, koji je očito istovjetan sa Sinom čovječjim, a to je Krist.

On je Alfa i Omega, tj. Početak i svršetak; Ostvaritelj Božjeg plana sa svijetom, dok ne dođe savršeno novo nebo i nova zemlja. U tom smislu srž spisa je 12. poglavlje koje predstavlja tri velike sile povijesti: svijeta: Žena (Crkva) – Dijete (Krist) – Zmaj (antikrist).

Tako postavljeno, Otkrivenje dok upozorava na katastrofu, propovijeda pobjedu dobra nad zlim i daje novu nadu u jedan savršeni svijet i život.

POGOVOR

Na ovom ograničenom prostoru nam je bilo nemoguće donijeti opširniji prikaz svakog pojedinog djela Novog Zavjeta, kao ni sve izvore i mišljenja.

Poznato je da se o autorstvu, kao i nastanku nekih djela mišljenja i tvrdnje razilaze, pa se u ta razglabanja nismo namjerno niti upuštali.

Donijeli smo podatke koji mogu čitatelju Svetog pisma pomoći u boljem razumijevanju, u uvjerenju da će dobronamjerni čitatelj prihvatiti da se ne radi o nekom povijesnom, ni naučnom djelu, ma da su povijest i nauka potvrdili i dokazali istinitost podataka navedenih u Bibliji.

Neko neslaganje o autorstvu ili nastanku nekog djela ne mogu umanjiti niti dovesti u pitanje istinitost Svetog Pisma ili osporiti da je ono nadahnuto Duhom Svetim, odnosno da je Božje autorstvo neupitno.

Prijevodi se mogu razlikovati po različitom odabiru riječi, ali smisao ostaje uvijek isti.

Iskreni proučavatelji Svetog Pisma, koji su za sebe tvrdili da su ateisti, nakon što su uronili u bogatstvo Božje riječi, nisu više mogli ostati pri toj tvrdnji. Najbolje je, odnosno najveću dobit ćemo imati, ako s vjerom čitamo i proučavamo Božju riječ.

Ako nam je vjera slaba, pa i onda kada je već čvrsto utemeljena, zamolimo Gospodina da nam uz sudjelovanje Duha Svetog otvori um i srce, kako bismo mogli razumjeti i prihvatiti božansku Istinu koju čitamo (ili slušamo).

Prigovor mnogih je da je Sveto Pismo pisano ljudskom rukom i to je potpuno točno, no ne smijemo zanemariti Božje autorstvo. Gospodin se je poslužio Njemu vjernim ljudima i nadahnuo ih da napišu Njegovu volju i poruke.

Zahvalimo Gospodinu što su ti ljudi u potpunoj poslušnosti, uz mnoge poteškoće i nevolje izvršili Njegovu volju i približili ljudima Kristovu Radosnu vijest, mogućnost spasenja, način i pomoć Božju za jedan posvećen život. Spasenje je milost Božja koja je dostupna svima koji se odazovu Njegovom pozivu, a o tome upravo govori Božja riječ, odnosno Sveto pismo. Otvorimo srce i um, a ostalo će učiniti Duh Sveti.