Heda Domitrović
Kad si mi pružio svoju ranjenu ruku
u tom nezaboravnom danu,
neizbrisiv otisak Tvoje krvi
na mom je ostao dlanu.
Ta krv je žarila i pekla.
Sagorješe moji grijesi
i vidjeh da stvarno postojiš
da Ti si KOJI JESI.
I oganj postade melem
i kupelj vode i krvi,
a Ti kojeg ni poznala nisam,
za mene si postao prvi.
I bila sam ja i bio si Ti.
Iz dana u dan u meni si bivao veći
i kad sam posve u Tebi nestala,
našla sam put ka vječnoj sreći!
Sada me vodi Tvoja volja;
sada me ljubav Tvoja vodi
i kad se čini da robinja sam Tvoja,
konačno živim u punoj slobodi!
Gospodine, što si od mene učinio?
Gospodine, potpuno si me promijenio!
Vrata neba si mi otvorio,
za Život vječni Ti si me pripremio.
K’o Eva sam htjela naći najveći smokvin list
i sakriti golotinju srca svog,
a gle, u svečanu odoru bijelu
odjenuo me sam Gospod Bog!
Čini se da posljednju trku trče
izranjene noge bose,
ali kao da anđele vidim
da već vijenac slave mi nose.
U duhu Te Isuse gledam
gdje kamen mi daješ na kom moje ime piše -
o, Ljubavi vječna, kad Tebe imam
ne želim ništa više!