Poezije

Bakina Biblija

Heda Domitrović

Reci mi bako – zapita unuka,
kakva je ono knjiga stara
koja na polici stoji,
iza vrata sobnog ormara?
Kakvu to knjigu čuvaš?
Da li u njoj neke tajne šute,
dok iza stakla gledam
korice crne i listove žute?

Baka se unuci smiješi.
Polako ključeve vadi,
a unuci se zjenice šire
u očekivanju i nadi.
Napokon je knjiga na stolu.
Baka pažljivo prašinu briše.
Drhture staračke ruke,
zadržava dah u jedva diše.

Niz obraz joj suza klizi
dok Bibliju staru lista,
a onda se unuke sjeti
koja u očekivanju blista.
I priča unuci baka:
”Ta knjiga je zaista stara.
U samrtnom času svome,
moja mi ju je dala mama.
Iz nje mi je pričala najljepše priče,
kada sam još bila sasvim mala.
Iz te mi je knjige moja majka
najbolju poduku dala.

U ovoj knjizi je Božja riječ.
To mi je moja majka rekla.
Ona mi je prva o Isusu pričala
i kako je vječni život stekla.

One noći, kada je umirala,
morala sam uz njezin krevet sjesti.
Tada mi je ovu knjigu dala i rekla:
‘Vjeruj! Tada ćemo se opet sresti’!
Jer samo ako budeš vjerovala
i život svoj gradila na Stijeni,
Isus će te kroz život voditi
dovesti opet k meni.

Ja ću biti kod Oca nebeskog,
U Njegovoj krasoti i slavi.
I ti ćeš k Njemu doći
Budeš li kršćanin pravi.”
Ja sam joj rekla: ”Majko!
Pričaj mi o nebu više”!
Ona mi je Bibliju dala i rekla:
”Čitaj! U ovoj knjizi sve piše”!

Već dugo majke nema
Samo Biblija njena, uspomena stara
požutjelim listovima priča
na polici sobnog ormara.
Ja imam Bibliju drugu
iz koje svakog dana čitam.
Kada mi je teško i ne znam dalje,
kroz nju svog Gospoda pitam.

Unuka je ob risala suze i upitala
baku iz dubine srca svoga:
”Hoćeš li i ti meni svoju Bibliju dati,
kada odeš kod dragog Boga?”