Obraćenje je početak kršćanskog života. Obraćenje znači da se čovjek potpuno okreće od starog načina života i starog pravca k novom. Više se ne kreće po svom pravcu i ne živi po svojoj volji, već u svemu nastoji slijediti svoga Spasitelja, Isusa Krista.
Kroz svakodnevni život kršćani trebaju živjeti čistim i svetim životom, rasti u milosti i težiti ka posvećenju. Krist im je uzor i u svojoj im je Riječi ostavio primjer i standard po kojem trebaju živjeti i kojeg treba slijediti.
Primjena duhovnih disciplina
Duhovne obveze koje su uključene u svakodnevni kršćanski život su: osobna pobožnost – svakodnevno proučavanje i čitanje Božje riječi, molitva, osobno i javno štovanje/zahvaljivanje, post, život u posvećenju i svakodnevna evangelizacija ne spašenih ljudi.
Da bi kršćanin živio i bio u zajedništvu s Bogom, on mora svakodnevno proučavati Božju Riječ i znati: što ona uči i što je volja Božja za naš svakodnevni život. Najgore što se kršćanima može desiti je da prestanu čitati Bibliju, pa da kažu mi to sve znamo, a u biti ne znaju što Ona uči. Isus je rekao: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih“ Mt.4:4.
Ako nas hrani svaka riječ koja izlazi iz usta Božjih, onda nam je dužnost i proučavati svaku riječ. To nedostaje današnjima kršćanima.
Također je velika zamka ne imati kontinuirano zajedništvo s Gospodinom u molitvi. Molitva je vjerojatno najteža duhovna vježba. Ona je naporan posao, prije svega zato što traži nesebičnost. Nije lako moliti u Božje ime, po volji Njegovoj i za Njegov narod. Puno je lakše moliti se za svoje osobne potrebe, ili kad nas zadesi neki problem; kad se razbolimo, kad je kriza na poslu ili u braku, kad izgubimo voljenu osobu, ili očajavamo zbog djetetova napuštanja Gospodina.
S druge strane vrlo nam je lako moliti za svoje osobne potrebe. Kršćanin koji moli samo za svoje osobne potrebe ima slab i zakržljao molitveni život. Samo onaj koji se može odreći sebe u neprekidnoj molitvi za boljitak Božjeg vječnog kraljevstva i potrebe njegova otkupljenog naroda, donosi slavu Bogu.
Pavao je rekao „Bez prestanka molite!“ (1.Sol.5:17). Trebamo biti posvećeni molitvi i prikazati cijeli svoj život kao molitvu Bogu; biti svjesni Njegove nazočnosti kad god mislimo, djelujemo, molimo ili govorimo. Samo kršćani molitve, slave Njegovo ime, vide slavu Božju i kako On djeluje. Moliti znači neprestano biti svjestan Božje prisutnosti.
Mi kroz molitvu, svojim riječima i na svoj način, izražavamo naše povjerenje u Gospoda, koji je darivatelj i na taj način pokazujemo i priznajemo našu glad i ovisnost o Njemu za naše potrebe i potrebe drugih (Mt.6:5-15; Lk.11:1-13; Jak.5:13-18).
Kroz osobno i javno obožavanje mi blagoslivljamo Gospoda i imamo zajedništvo s Njim. Na taj način nam se pruža svakodnevno obogaćivanje i rast u milosti. U Ivanu 4:23 piše da su istinski obožavatelji/štovatelji oni koji se „klanjaju Ocu u Duhu i istini“.
Pozvani smo prinijeti svoja tijela kao žrtvu „živu, svetu i ugodnu Bogu – kao svoje duhovno bogoštovlje“ (Rim.12:1).
Apostol Petar je rekao da smo mi „sveto svećenstvo, koje prinosi duhovne i Bogu ugodne žrtve po Isusu Kristu“ (1.Pt.2:5). Najbolje Boga obožavamo i štujemo kad smo mu poslušni.
Poslušnost je temelj štovanja/zahvaljivanja i obožavanja. Poput poslušnosti, štovanje/zahvaljivanje treba postati i biti naš svakodnevni način života, a ne samo kad se nalazimo npr. na nedjeljnoj službi.
Kroz razdoblje posta se približujemo k Bogu, razmišljamo o Kristovim mukama i prepuštamo se vodstvu Duha Svetoga u svim područjima našeg svakodnevnog kršćanskog života (Mt.6:16-18; 9:14-17; Dj.14:23).
Kroz priznanje naših grijeha Bogu, mi smo sigurni u Božansko oproštenje, oslobođenje i očišćenje (1.Iv.1:8-9; 2:1-2). Priznajemo i tražimo oprost onih, protiv kojih i kojima smo nešto skrivili, povrijedili ih i sagriješili. Priznajemo svoje grijehe vjernima koje smatramo za duhovno jake koji će biti kadri ponijeti teret i breme jedni drugih (Gal.6:2; Jak.5:15-16; Jd.1:23).
Božja Riječ nas uči da bez svetosti to jest života u posvećenju nitko neće vidjeti Gospodina (Heb.12:14). Vjerujemo u nauk posvećenja kao definitivno, ali progresivno, djelo milosti s početkom obraćenja – novog rođenja i sve do konačnog spasenja (Iv,17:17; 1.Kor.6:11; 1.Sol.5:23; 2.Sol.2:13; Heb.14:12; 1.Pt.1:2).
Posvećenje ima dvojako značenje, kao prvo odvojenje od zla (1.Sol.4:3) i kao drugo, odanost Bogu (2.Kor.7:1). Bog od nas traži da budemo posuda prikladna za „plemenitu upotrebu, posvećena, korisna domaćinu i prikladna za svako dobro djelo“ 2.Tim.2:21.
Gledajući s jedne strane posvećenje je trenutačno djelo (1.Kor.6:11; Heb.10:10, 14) s druge strane posvećenje je postepeno – svakodnevno (Heb.14:12).
Apostol Pavao moli za Solunske kršćane da „…sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista! Vjeran je onaj koji vas je pozvao: on će to i učiniti.“ 1.Sol.5:23-24.
Sam Bog nam je pripravio sredstva kojima možemo postići potpuno posvećenje, kao što piše „Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina“ Iv.17:17. Također, zapovjeđeno nam je da se čistimo od svake tjelesne i duševne ljage i privedemo k savršenstvu svoju svetost u strahu Božjemu! (2.Kor.7:1) Znajući da bez posvećenja, to jest svetog života nitko neće vidjeti Gospodina.
Kršćanska obveza je svakodnevno evangelizirati svijet – ne spašene, te izgrađivati crkvu – tijelo Kristovo (Ef.4:11-13). Dužnost je ne samo pastora/svećenika i starješine da evangelizira ne spašene, već svakog istinskog vjernika da bude uključen u evangelizaciju svijeta, te da bude svjedočanstvo neobraćenima kako riječima, tako još više svojim kršćanskim životom.
Ne možemo imati i živjeti kršćanski život s polovičnom predanošću i očekivati kako će Božji posao biti dovršen, dužni smo živjeti istinski kršćanski život i uključiti se u to djelo.
Svaki vjernik treba biti svjestan da je njegov život najveće svjedočanstvo ne spašenomu svijetu. Njegov život treba biti: živa poslanica (2.Kor.3:2), primjer svijetu, anđelima i ljudima (1.Kor.4:9), Kristov mio miris (2.Kor.2:16-16), sol (Mt.5:13), svjetlo (Mt.5:14-15) i putokaz koji vodi u život.
Velik je poziv za evangelizaciju, a još veća odgovornost svakog nanovo rođenog vjernika. Stoga nastojimo da naš svakodnevni život bude svjedočanstvo i uzor, a „… kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete (ćemo) neuveli vijenac –slavu“ (1.Pt.5:1-4).
Kroz osobnu pobožnost: molitvu, proučavanje i čitanje riječi, unapređujemo naš vlastiti duhovni rast i pripremamo se kako bi sami mogli provoditi istinski kršćanski život i poučiti druge biblijskim istinama, te kršćanskom životu (Još.1:8; Ps.1:2-3; 2.Tim.2:15-16, 23-26; Tit.3:9; Gal.6:1).
Vjernost Bogu i crkvi
Život kršćanskog učeništva poziva nas na ispunjenje naših obaveza prema Kristovom tijelu. Trudimo se da imamo redovito zajedništvo sa svim članovima crkve u svrhu hvaljenja Boga, zajedničkog slušanja i uživanja u Njegovoj Riječi, iznošenja svjedočanstava, duhovnog ohrabrenja i izgradnje tijela Kristovog (Mt.18:20; Iv.4:23; Dj.2:42,46-47; 6:7; 12:24; Iz.55:11; Heb.10:25).
U našoj državi nedjelja je neradni dan, što nam omogućava da se tog dana kao kršćani sastajemo i zajedno slavimo Gospodina. To je dan koji obilježava Kristovo uskrsnuće od mrtvih (Mt.28:1; Lk.24:1; Iv.20:1). Taj dan posvećujemo Gospodinu, Njega smo odabrali za bogoslužje, zajedništvo, evangelizaciju i naviještanje Radosne vijesti (Dj.20:7; Rim.14:5-6; 1.Kor.16:2; Kol.2:16-17). Kroz naše zajedničko štovanje Gospodina, u crkvi se hrabrimo, tješimo, svjedočimo Božju ljubav i sl.
Vjernici osiguravaju financijske potrebe crkve davanjem desetine (Mal.3:10; Mt.23:23) i dobrovoljnim prilozima (1.Kor.16:2; 2.Kor.8:1-24; 9:1-15). Taj doprinos crkva koristi za podmirivanje tekućih potreba crkve i evangelizaciju – širenje Radosne vijesti ne spašenomu svijetu.
Naša poslušnost starješinama crkve treba biti istinska i iskrena, jer su oni pred Bogom zaduženi da nas poučavaju Božjem putu i oni su nam (trebali bi biti) naš duhovni primjer (Mt.20:25-28; 1.Pt.5:1-4). Nadalje, naša poslušnost treba biti u strahu Kristovu (Ef.5:21; 1.Pt.5:5-6).
Konačno, mi kao kršćani trebamo pod svaku cijenu izbjeći pripadnost i članstvo bilo kojoj bezbožnoj ili svjetskoj organizaciji ili ustanovi koja jasno proturječi kršćanskoj duhovnosti (1.Kor.6:14-18). Kršćani ne smiju pripadati bilo kojem tijelu ili organizaciji koja isključuje svoje zajedništvo s Kristom, predanost i odanost Kristu i Njegovoj nauci (Iv.17:21-23).
Upravitelji
U Bibliji su opisane vrline dobrog i mudrog upravitelja Štedljivost i jednostavnost su vrline i čast – suprotno tome je porok i otpad, a razmetanje je u Bibliji izričito zabranjeno (Mt.6:19-23; Iz.55:2).
Život po volji Božjoj je trijezan život, a on zahtijeva mudrost i štedljivo korištenje naših prolaznih i vremenitih blagoslova koje uključuju naše vrijeme, talente i novac.
Kao dobri upravitelji, mi smo pozvani da se mudro ponašamo i koristimo vrijeme u ovim zlim danima (Ef.5:15-16, Kol.4:5). Prioritet nam je kao mudrim upraviteljima više se zalagati i brinuti za ono što je vječno, gdje moljac i hrđa ne nagrizaju, a lopovi ne potkradaju, nego za ono zemaljsko i prolazno (Mt.6:19-20; Lk.12:33).
Naše slobodno vrijeme treba biti u zajedništvu s vjernima, a ne bezbožnima, ono treba koristiti za osobnu izgradnju i/ili izgradnju tijela Kristovog (2.Sol.3:6-13; 1.Tim.5:13). Takvo zajedništvo je ispunjeno i blagoslovljeno zajedništvo koje nam je od koristi, jer nam koristi za duhovnu izgradnju. Svaki naš rad i nastojanje treba biti na čast i slavu Božjem Svetom imenu (1.Kor.10:31).
Kao dobri upravitelji trebamo u potpunosti koristiti naše duhovne darove, talente i sposobnosti za izgradnju i unaprjeđenje tijela Kristovog (Rim.12:3-8; 1.Kor.12:1-31; Ef.4:11-24; 1.Pt.4:9-11) kao i prirodne talente za slavu Božju (Mt.25:14-30).