Arhiva za kategoriju ‘Svjedočanstva’

Ja vas pozdravljam, dragi moji prijatelji i drage moje sestre i braćo u Gospodu! Gospod sa svima vama! Ove retke vam piše jedan bivši drogeraš, propala pijanica, alkoholičar, bivši pušač. Za sebe sam znao reći: „Pijem, pušim, drogiram se, čini mi se, popravljam se!“ Ali hvala Gospodinu mom dobrom koji me je oslobodio od svega toga.

Prije tri godine sam bio kod brata u posjeti u Zagrebu. U subotu smo otišli na nogometnu utakmicu. U nedjelju ujutro brat me upita:

Buraz, ajmo (hoćemo li) u crkvu?

Ajde ti, ja ti ne branim!

Šta, ti ne ideš u crkvu?

Da, ne idem u crkvu, sramota za reći, već deset godina. Zadnji put sam bio na polnoćki 1999. g., a prije toga nisam bio još pet godina.

A jel ideš sa mnom u ovu? – upitao me brat

Kad je rekao „u ovu“ mislio je na vas novovjerce.

Ne, ma ne idem nikuda, mene politika ne zanima, ja se ne smijem baviti politikom.

A jadan, nisam ni znao da ću otprilike za mjesec i pol dana početi ići u crkvu i predati svoj život Kristu. Slava tebi Isuse moj dobri!

Prije otprilike četiri do pet godina, čitam ja novine, kad prilazi mi jedan od mojih kolega i pita me:

Dobro, Frano, što ti očekuješ od svoga života? Kako gledaš na svoj život?

Ja malo razmislim i kažem:

Htio bih saznati šta je to istina!

A daj Frano, ti stalno i uvijek nešto pametuješ, šta je istina? Ajde, reci mi, šta je istina?

Pa, šta ja znam šta je istina. Ja vidim tebe, ti mene, to je istina. Živimo ovaj život koji živimo, to je istina! Šta ja znam šta je istina!

Nakon nekog vremena, kada sam to rekao, počeo sam razmišljati: „pa otkuda to meni, otkad sam ja počeo filozofirati?“

Postoji više vrsta istine. One mogu biti: nepotpuna, nedopunjena, nedorečena… Istina može biti dvosmislena. Pravednost i poštenje mogu biti put do istine, pa čak i čestitost i marljivost. A da li je to dovoljno za spoznaju prave, istinske, apsolutne istine, za spoznaju čiste istine? Kad su brat Oscar i brat Jay, propovjednici i evangelizatori iz Amerike jednom prilikom propovjedali Božju Riječ na evangelizaciji u Koprivnici a potom i u Zagrebu, slušajući ih ovako sam razmišljao: „Ma neka priča tko šta hoće, može pričati tko šta hoće, neka mi kaže što je to istina. Samo me istina zanima, neka mi kaže što je istina!“

I kad sam došao u crkvu u Zagreb u Ilicu 200, po drugi put, nakon gotovo petnaest godina, sjednem u zadnji red. Najednom se neki nemir uvuče u moje grešno srce i zapitam se: „Bože, zašto sam uopće došao ovdje? Pa zar sam morao doći? Ljudi tako iskreni i ispravni, a ja grešan došao i sjedim s njima, bolje da nisam došao! Bože, molim te, podari mir srcu mojem. Molim te, pomozi mi da se smirim!“

Nakon otprilike pola sata, dobijam ja mir u srce svoje, ali sa mirom dobijem još nešto. Odjednom se duhovne oči moje otvoriše. Pa, upravo sam našao ono što sam toliko mnogo vremena tražio! Na zidu iza propovjedaonice piše: „Ja sam put, istina i život“ – reče mu Isus. Istina, i ne samo istina, nego i život, život vječni. O, hvala ti, istino moja, što sam te konačno našao. Hvala ti!

Ma, nisam ja njega našao, nego je on mene našao. Nije ni on mene našao, nego je on mene izabrao! Hvala ti Isuse za to. Pa, to sam pročitao sedam, osam puta, i da nisam shvatio? Kako ja onda to čitam, napamet? Kao što i živim napamet!

„Ja sam put, istina i život“ – reče mu Isus.

Pa kome je to Isus rekao, baš ću ja to pogledati kada dođem kući. Ččitam evanđelje po Ivanu i vraćam se drugi, treći dan da se prisjetim što sam pročitao. Tek tada shvatim da sam pročitao to o istini, ne razmišljajući o čemu čitam. U Ivanovom evanđelju 14:6 Isus je rekao Tomi:

„Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi  Ocu osim po meni.“

U evanđelju po Mateju 11:28 Isus je rekao: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ A ja opterećen brigama zatvorim oči i kažem: „Da, Isuse, doći ću k tebi, samo molim te, pokaži mi put. Odmah, u istom trenutku, se sjetim ovoga: Ja sam put! Ja sam put, istina i život!“

U evanđelju po Ivanu 8:32 Isus je rekao: „Upoznat ćete istinu i istina će vas  osloboditi!“ Od čega će nas ta istina osloboditi? Pa, od grča ovoga svijeta, od muka, patnja i nevolja. U istom evanđelju Iv 18:37, kad je bio pred Pilatom, Isus je rekao: „Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na ovaj svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.“ A Pilat ga pita: „Što je istina?“ On ga pita što je istina, a očima ju svojim gleda! Apostol Pavao u 2. Korinćanima 13:8 je napisao: „Ništa ne možemo protiv istine, već samo za istinu.“

Ja sam tražio istinu, a ovdje sam pronašao i život vječni. A šta je sada veće? Koje je sada od ovih dviju visoko moralnih vrijednosti veće: Istina ili život vječni? Šta vi mislite, šta je veće, istina ili život vječni? Šta je život vječni? Šta bi mogao biti život vječni? Evo šta je život vječni: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga i onoga koga si poslao – Isusa Krista.“ To čitamo u Isusovoj svećeničkoj molitvi u Iv 17:3, a u 17. retku Isus kaže: „Posveti ih u istini, tvoja je riječ istina.“ Tvoja je riječ istina!

Mislim da su ove dvije visokomoralne vrijednosti, istina i život vječni, slične, jednake, iste i nadopunjuju se među sobom. „Posveti ih u istini: tvoha he riječ istina.“ Ja sam tražio istinu, našao sam i život vječni. A šta je sada riječ? Šta bi mogla biti riječ? Evo šta je riječ:

„U početki bijaše Riječ.

I Riječ bijaše u Boga.

I Riječ bijaše Bog.“

I Riječ bijaše Bog.

Kad sam shvatio da sam našao ono što sam tolike godine tražio – istinu, onda sam zaplakao, onda su mi se oči zarosile. Davno prije sam znao reći za sebe: „Ja više nikad neću plakati. Tko, ja da plačem? Pa ja ne mogu plakati! Ja sam frajerčina, ja sam manga (ljudina), ja ne plačem. Plakao sam kad sam bio klinjo, kad sam bio malešan, sad više ne plačem…“ Ali kad sam počeo plakati, suza je suzu gonila…

Nisam plakao kad mi je bratić poginuo u ratu. Nisam plakao kad mi je nećak poginuo u prometnoj nezgodi. Ipak, čovjeku je teško, i zaplače kad netko stariji pogine, a kako ne bi za djetetom od pet, šest godina. Nisam plakao ni 1999. kad su mi tetku i tetka eshumirali u okolici Vukovara. Nisam plakao ni kad mi je majka doživjela moždani udar. Onda sam se zapitao: „Bože, zašto ona? Zašto ona koja se toliko namučila i napatila u životu? Zašto ona koja je trebala biti zaklana? Zašto ona koja je trebala biti zapaljena? Zašto ona koja je nas desetero djece rodila, od toga niti jedno u bolnici, rodilištu?“ Nisam plakao kad mi je najbolji prijatelj teško stradao u prometnoj nesreći, kad je bilo pitanje dali će preživjeti. Ili ostati teški invalid, jer je bio nekoliko dana u komi. Onda sam se zapitao: „Zašto Bože? Pa zar mora tako biti? Zar sve meni tako drage osobe moraju otići iz života moga? Zar moram ostati sam na ovome svijetu? Zašto Bože tako?“

Svi smo mi doživjeli nepravdu u svojem životu, ali to čovjeka ojača, očvrsne i izgrađuje mu karakter. U životu postoji više uspona i padova, nije sramota pasti, sramota je ne podići se. I kad sam ja pao, dodirnuo dno dna, kad sam dodirnuo dno života, kad mi je ostala samo gomila uspomena, sjećanja i tuge, onda sma rekao: „Bože, molim te, pomozi mi u životu mojemu. Bože, molim te, pošalji mi nekakvu osobu, nekakvog čovjeka koji će mi reći šta da radim, kako da se ponašam u životu. Molim te, pomozi mi!“ Na tu molitvu sam kasnije zaboravio. Normalno, kao i sve što u životu tražim od Gospoda, onda to zaboravim.

Prije tri godine bio sam sa protupožarnom ekipom na otoku Lošinju. Trebali smo ostati četiri tjedna, ostali smo dva, čak nešto manje od dva. Kiše su počele učestalo padati pa više nije bilo potrebe da ostanemo duže. Vratili smo se nazad u bazu u Varaždin. Šef nas je poslao na godišnji odmor. Dođem kod sestre Mande u Koprivnicu, a ona mi kaže: „Dolazi jedan misionar iz Amerike. Hoćeš li u petak biti moj prijatelj?“ Ja razmišljam: „Pa ja sam joj brat, kako onda mogu biti prijatelj?“ Kad je došao petak odlučim da ne idem na tu evangelizaciju, jer to smatram ozbiljnim i ne želim tamo nikome smetati. Pitam sestru kad dolaze, kaže u 12 sati. Odmah sam si isplanirao da ću biti kod sestre do 11.30 a onda ću otići, onda ću pobjeći od njih, jer ne želim smetati, to smatram ozbiljnim. Sestra mi kaže da napravim još jedan posao, a ja razmišljam u sebi: „Još ovo napravim i moram ići dok oni nisu došli. Moram pobjeći. Ali su oni došli nešto ranije!“ Kud sada? Da bih izišao, moram proći pokraj njih. Kultura mi nalaže da se barem rukujem sa njima. Pozdravim ih kad sestra ponudi sok. Fino. Malo smo porazgovarali, a sestra nas pozove za stol da ručamo. Još bolje! Poslije ručka ostao sam razgovarati sa bratom Oscarom i bratom Jayom oko dva sata, i tada mi je on ispričao neka svoja svjedočanstva. Kada se približilo vrijeme za službu, odlučim otići za svojim poslom. Pošto od posla nije bilo ništa, valjda je Bog tako htio, a i kiša je padala vani, počnem razmišljati u sebi: „E, kad je baš tako, idem da vidim što ti Ameri imaju meni za reći. Nisam bio u  crkvi desetak godina. Pa slobodno i ja mogu otići barem jednom u deset godina! Reći ću bratu Oscaru kad je on tako moralna osoba, da se pomoli za mene, ali tako da samo on čuje i zna.“

Dođem u crkvu u Koprivnici, prvi put nakon mnogo godina i sjednem u zadnji red. Slušam brata Oscara kako priča da je imao evangelizaciju u Rumunjskoj gdje su se dvije žana nakon službe smijale: „A ha ha, koji Bog? Kakav Bog? Boga nema!“ A otprilike nakon sat vremena doživjele su prometnu nesreću i obje poginule, izgubljene za cijelu vječnost. A da su prihvatile Isusa Krista u svoj život, bile bi spašene. Na kraju evangelizacije kaže brat Oscar: „Ako ima tko da se molimo za njega, neka digne ruku!“ O, super! Pa ja sam ionako mislionjemu reći da se pomoli za mene, a sad on pita. Fino, sad ću samo podići ruku i neka se on pomoli za mene. Podignem ruku i odmah ju spustim. Ne znam da li treba držati, vidim baka ispred mene podigla ruku i drži, pa tako i ja po drugi put podignem ruku. Brat Oscar kaže: „Hvala, hvala, vidim, hvala! E sad bih zamolio one koji su podigli ruke neka dođu naprijed!“ Meni je odmah postalo nekako nelagodno. Pa kud sad naprijed, šta sad hoće? I dođem ja naprijed, a brat Oscar se pomoli za mene. Tada mi je rekao nešto što još tada nije bilo u mojim dosezima. Nešto što sam shvatio tek sat vremena kasnije, jer sam ga pasivno slušao i nekako sam se čudno osjećao.

Tjedan dana nakon što je brat Oscar otišao u Ameriku, meni se ponovno po drugi puta otvore duhovne oči: Bog je odgovorio na moje molitve. Poslao je čovjeka iz Amerike koji će mi reći šta da radim, kako da se ponašam u životu. Dva dana nakon šta je brat Oscar bio u Koprivnici, sestra i ja sjedimo za stolom i sestra mi kaže:

Ja sam tebe sanjala

Ti mene sanjala? – ja onako s visoka – pa kako si ti to mene sanjala

Ja sam tebe sanjala na jednom križanju gdje je bilo puno šiblja, grmlja, šipražja, vidim i ostalu braću, ali tebe najviše, najjasnije i gdje sotona spušta ruke nad tobom, iznad tebe.

Pa kad si ti to mene sanjala? – pitam ja nju u nadi da će mi reći: „Prije 2-3 mjeseca, 6 mjeseci, godinu dana!

Ja sam tebe sanjala prije 25 godina!

Prije 25 godina? – začudim se ja

Da, prije 25 godina

Pa prije 25 godina ti si imala 10 godina!

Da, 10 godina

I to mi tek sada kažeš?

Ja sam to tebi i prije rekla, samo što si ti to zaboravio!

Digao sam se od stola, izišao van iz kuhinje, nekako ljut, nervozan, mješavina mojih čudnih osjećaja. „A joj, to je bilo prije 25 godina, a ona to meni tek sad govori! Šta to uopće znači? Šta bi to moglo značiti? Prestrašno strašne priče – prestrašno strašne storije!!“

Bio sam na osiguranju objekata u Čakovcu i nakon 4-5 dana osjetim umor, veliku pospanost. Odlučio sam malo odspavati, premda nemam običaj spavati. Kad sam legao i pokrio se plahtom, osjetio sam nevjerojatno olakšanje. Tada sam iskreno, iz srca rekao: „Isuse, molim te, čuvaj me i pazi, molim te pomozi mi da sve ovo izdržim, molim te, ti me čuvaj i pazi.“ A meni u mislima mojim dolazi glas: „Čuvati ću te snagom…“ O, Isuse, hvala ti za ove tvoje riječi u mislima mojim… „Čuvati ću te snagom kojom sam demone izgonio! Čuvati ću te snagom kojom sam demone izgonio!“ Šta vi mislite sada? Da ja lažem? Tako nadnaravna, nadtjelesna sila i snaga, a on će mene upravo tom snagom čuvati. Pa ja trebam biti sretan čovjek! Slava tebi Isuse moj dobri! Haleluja!

Davno prije sam znao reći: „Pa šta hoćeš Bože od mene? Ostavi me na miru! Ne psujem te, ne vrijeđam te. Šta hoćeš od mene? Ja ću sam svojim putem. Neću ni sotoni služiti, pogotovo ne njemu, ali me i ti Bože ostavi na miru. “ Ali da me ostavio sigurno bi sotona kad tad došao da me kuša i zavede. Hvala Gospodu da sam našao njegov put a ne svoj. Jer postoje samo dva puta, ne tri, baš kao što su i dva cilja…

Nebo – gdje je čistoća, bjelina, ulice popločene zlatom, gdje nas čeka nešto što ni oko čovječje ne vidje, ni uho čovječje ne ču, niti um čovječji ne može zamisliti, gdje više neće biti ni plača ni bolesti.

Pakao – gdje vlada princ tame, gospodar materijalnog, otac laži, gdje će biti vječita bol… gdje će biti plač i škrgut zuba…

Ali… zahvalan sam Gospodu koji je vas dao meni, i koji je mene dao vama. Vas meni kao braću i sestre i mene vama kao brata!

(sestra Heda)

Nedavno mi je u ruke došla knjižica u kojoj je navedeno svjedočanstvo jednog propovjednika

Zbog silne moći ljubavi, kojom se naš Gospodin Isus Krist proslavio kroz jednu malu djevojčicu, donosimo je u cijelosti, ma da nam ime pisca nije poznato

Prije nekoliko godina imao sam niz sastanaka u gradu Michigan-u (Mičigen). Zatražio sam i dobio odobrenje da propovijedam u državnoj tamnici, koja se nalazila u tom gradu.

S načelnikom tamnice promatrao sam šetnju sedam stotina mladih i starih kažnjenika, koji su se kretali polaganim korakom, držeći ruke na plećima onih koji su išli ispred njih. Na dani znak su sjeli. Među njima je bilo sedamdeset šest osuđenika na doživotnu kaznu zbog učinjenih ubojstava.

Nakon otpjevane pjesme, ustao sam u namjeri da propovijedam, ali nisam mogao. Gušio sam se u suzama.

Usprkos pravilima koja vladaju u kaznenim zavodima, u svojoj prevelikoj želji da pomognem ginućim dušama, sišao sam s podija, dolje, gdje su sjedili kažnjenici. Kada sam se našao među njima, pojedinačno sam uzeo nekolicinu za ruke i molio se za svakog od njih.

Posljednji iz te grupe ljudi koji su bili zatočeni zbog ubojstva, bio je čovjek koji se isticao od ostalih, zbog težine svojih prijestupa, prokletstva i uništenja. Crte njegova lica odavale su strah i bile su obilježene izopačenošću čovjeka ubojice. Izgledom je bio utjelovljenje zloduha, koji je bio, u svom bijesu, za sve sposoban.

Položio sam ruku na njegova pleća i sa suzama molio za njegovo spasenje.

Nakon službe Božje, prišao mi je načelnik i rekao: ”Znate li, gospodine Koin, da ste svojim silaskom s podija narušili zatvorska pravila?”

”Da, gospodine načelniče, ali propovijedajući Krista, ja se ne mogu držati vaših zakona, već nastojim slijediti Kristov zakon. Htio sam biti bliže tim bijednim, beznadnim uznicima. Htio sam za njih moliti i reći im koliko ih Isus ljubi i želi biti i njihov Spasitelj, jer je: ”On došao da traži i spasi što je izgubljeno.” (Matej, 18:11 i 14 i Luka 19:10)

Isus je primao grešnike i jeo s njima, a i sada ih prima i poziva (Luka 15:2).

”Sjećate li se,” rekao je načelnik, ”posljednjeg čovjeka čovjeka iz skupine doživotno osuđenih, za koje ste se molili? Želite li čuti nešto o njegovom životu?” ”Da,”- odgovorih – ”vrlo rado.”

Tada mi je rekao da je Tom Hallyson dospio ovamo prije osam godina, zbog jednog ubojstva. Od svih tada doživotno osuđenih u našem zatvoru, on je bio jedan od najgorih. Bio je svirep, grub, s iskvarenim karakterom, kako se i moglo očekivati i nanosio nam mnogo zla.

O Božiću, prije šest godina, po službenoj dužnosti, morao sam noć provesti u zatvoru. Rano ujutro, kada je još uvijek bio mrak, napustio sam tamnicu i krenuo kući.

Moji su džepovi bili puni darova za moju kćerkicu. Jutro je bilo vrlo studeno i ja sam se uvukao u svoj zimski kaput, da bih se zaštitio od oštrog vjetra koji je puhao s jezera.

Žureći kući, pričinilo mi se kao da se nešto miče u sjeni zatvorskog zida. Zaustavio sam se da bih bolje pogledao i stvarno sam ugledao djevojčicu, loše odjevenu u tanku haljinicu, a noge ubačene u cipele koje više nisu bile prikladne za upotrebu.

U svojim je rukama držala nevelik, papirnati smotuljak. U svojoj smetenosti, nastavio sam put kući, umjesto da je upitam tko je i što traži ovdje tako rano. Uskoro sam čuo iza mene glas djevojčice: ”Gospodine, da li ste vi načelnik tamnice?”

”Što radiš tu i zašto nisi kod kuće?” – upitao sam strogo.

”Oprostite, gospodine! Ja nemam doma. Prije dvije nedjelje, kada je, u sirotištu umirala moja majka, rekla mi je da se moj otac, Tom Hallyson nalazi u tamnici.

Ona je mislila da on možda želi vidjeti svoju malu djevojčicu. Oprostite, možete li mi dozvoliti da vidim svog tatu? Danas je Božić i ja bih mu htjela dati poklon.”

”Ne!” – odgovorih osorno ”ti moraš čekati dan kada se primaju posjete” Krenuo sam dalje, no ona me uhvatila za kaput, vapeći:

”Molim vas, gospodine, ne odlazite!”

Zastao sam i ugledao njeno lice, koje je bilo nesretno, zaplakano i puno molbe. Krupne suze su joj potokom tekle niz lice, a tijelo drhtalo od uzbuđenja.

”Gospodine, ”- rekla je ona –”kada bih ja bila tvoja djevojčica, i kada bi tvojoj djevojčici umrla mama u sirotištu, a njezin otac bio u tamnici, a ona ne bi imala mjesta kamo da ode i kada je nitko ne bi ljubio, misliš li da ona ne bi htjela vidjeti svog tatu? Kada bi tvoja djevojčica došla k meni, a ja bila načelnik tamnice, a ona bi me zamolila da joj dozvolim vidjeti tatu i dati mu darove, misliš li – misliš li, da joj ne bih dozvolila?”

Kada sam čuo te dječje riječi koje su mi razdirale dušu, grč mi je stegnuo grlo, a na oči navrle suze. rekao sam joj: ”Da, moja djevojčice, ti ćeš odmah vidjeti svog oca.”

Uzeo sam je za ruku i požurio nazad u tamnicu, misleći na svoju djevojčicu, koja me je kod kuće čekala.

Ušao sam u svoj ured, i posjeo  je uz toplu peć. Naredio sam čuvaru da dovede kažnjenika broj 37.

Čim je ušao, odmah je ugledao djevojčicu. Gnjevno i divljim glasom je upitao: ”Nelly, što ti tu radiš? Što hoćeš? Vrati se svojoj majci!”

”Oprosti tatice, mama je umrla,”- rekla je kroz suze. ”Umrla je prije dvije nedjelje u sirotištu. Pred smrt mi je rekla da pazim na malog Džima, zato jer ga ti jako voliš. Rekla mi je da ti kažem da te ona jako voli, ali tatice,” – tu se njezin glas prekinuo zbog jakog ridanja, – ”Džimi je također umro prošle nedjelje. Ja sam sada sama, a danas je dan kada se sjećamo Isusovog rođenja i velike ljubavi kojom je Otac nebeski ljubio svijet i u svojoj prevelikoj ljubavi poslao svog jedino rođenog Sina da nam bude Spasitelj. Ja mislim tatice, pošto si ti ljubio

Džima, da će ti biti drag jedan mali poklon od njega..”

Otvorila je maleni zavežljaj, koji je imala u rukama, te iz njega izvadila jedan, još manji zavežljaj, zavijen u svileni papir, a iz njega izvadila kovrču plave kose i podala je ocu govoreći:

”Ja sam tatice, prije njegovog pogreba, odrezala pramen kose s njegove glave. Donosim ti ga, jer te jako volim.”

Broj 37 razdirao se od bola kao malo dijete, ali i ja također. Prišavši djevojčici, broj 37 ju je uzeo na ruke i i očajno pritisnuo na grudi. Od uzbuđenja je drhtao cijelim tijelom.

Ovaj prizor je za mene bio toliko svet, da sam tiho otvorio vrata i izašao, pustivši ih same. Vratio sam se nakon sat vremena.

Broj  37 sjedio je pored peći držeći svoju kćerkicu na koljenima. Stidljivo i plašeći se, gledao me je nekoliko trenutaka, a zatim je rekao:

”Ne dozvolite mojoj djevojčici da napusti zgradu, dok je vani tako hladno, a ona ima na sebi samo ovu tanku haljinicu. Dozvolite mi da joj dadem moju vjetrovku.“

Suze su tekle niz njegovo mršavo lice.

”Ne, Hallyson, ostavi si svoju vjetrovku. Tvoja djevojčica neće više patiti. Uzet ću ju k sebi u kuću i vidjet ću što moja žena može za nju učiniti.”

”Da te Bog blagoslovi! – rekao je kroz suze Hallyson.

Odveo sam djevojčicu u naš dom. Ona je živjela kod nas nekoliko godina i postala je prava kršćanka kroz vjeru u Gospodina Isusa Krista.

Božja knjiga, Sveto pismo, pokazuje čovjeku potrebu i Božju pomoć (Rimljanima 3:9-24; Ivan 3:16). Kasnije sam saznao da je i Tom Hallyson postao kršćanin. Umjesto grubijana, postao je krotak i poslušan čovjek (Luka 8:35). Godine su prolazile. Kada sam opet jednom posjetio tu tamnicu, načelnik me je upitao:

”Koin, ne bi li ti ponovo htio vidjeti Toma Hallysona, čiji sam ti život ispričao prije nekoliko godina?”

”O, da, htio bih to vrlo rado.”

Tada me načelnik poveo niz jednu tihu ulicu i kod jedne male, čiste kućice, pokucao na vrata. Vrata je otvorila gospođa puna životne radosti, koja je načelnika vrlo radosno pozdravila. Ušli smo u kuću, a načelnik nas je upoznao s Nelly i njezinim ocem, koji je na zagovor načelnika, bio pomilovan. Od tada živi poštenim, kršćanskim životom, zajedno sa svojom kćeri, koja je malim Božićnim poklonom rastopila njegovo kameno srce.

Krist je umro za grešnike. On je umro za mene i za tebe. Tko se pokaje i zatraži od Njega oproštenje, On će mu oprostiti.

Ljubav Našeg nebeskog Oca je bila tako silna, da je žrtvovao svog Sina, da mi budemo spašeni. Ljubav djevojčice, koju je u nju usadila njezina majka, koja je, ma da siromašna bila bogata vjerom u Gospodina i puna nesebične ljubavi, učinila je da se otopi led sa srca okorjelog grešnika.

Ljubav Isusa Krista čini to isto i s nama, kada se Njemu obratimo. On čini sve novo u nama i daje nam toplo srce puno ljubavi.

Jedna kovrča plave kose dirnula je okorjelo srce zločinca.

Jedna kap presvete krvi Isusove, grešnika čini pravednikom, i on od stvorenja Božjeg postaje dijete Božje.

Jesi li se ti već predao Gospodinu Isusu Kristu ili još uvije čamiš u tamnici, okovan lancima tradicije, zablude i grijeha?

Ne moraš odslužiti kaznu! Možeš dobiti pomilovanje i to odmah, jer se je za tebe založio naš Zagovornik i Spasitelj, Isus Krist!

Moj put prije obraćenja

(Branko Đurđa)

Kao svako dijete iz radničko – seljačke obitelji, kovao sam planove i priželjkivao u budućnosti nešto više u životu no što su to imali moji roditelji.

Želio sam da se ne mučim toliko i da imam veće prihode kako bih pomogao roditeljima.

To nisam mogao postići uz roditeljsku pomoć, ma da su to oni žarko željeli. Morao sam u zanat, jer je to bio najkraći put do zarade.

Zanat sam izučio i istinski zavolio. Bio sam uspješan, jer sam se zalagao da uvijek ostvarim ono najbolje.

Počeo sam graditi kuću, a i prvi sinčić mi se rodio kada sam imao 22 godine. Otisnuo sam se u svijet, a za nekoliko godina mi se pridružila i cijela obitelj. Sada sam već imao  dva sina.

Život s djecom u Njemačkoj je vrlo skup, tako da sam bio primoran raditi ne samo prekovremeno, već subotom i nedjeljom.

Konobario sam i svirao po našim lokalima da bih mogao završiti započetu gradnju kuće.

Za dušu i za Boga nisam imao vremena, a zbog terenskih poslova pogoršali su se i obiteljski odnosi. Bračna se zajednica raspala, a ja sam ostao sam s djecom.

Danas zahvaljujem Gospodinu što mi je poslao dobru i psihički jaku osobu, moju sadašnju suprugu Ankicu.

Polako su se topile moje financijske rezerve, (čemu nisam bio vičan), te sam se osjećao nesigurnim  i nezadovoljnim.

Opet sam bio primoran zasnovati nešto što bi nas podiglo i olakšalo našu situaciju, koja je bila prilično napeta.

Tako sam otvorio novu tvrtku. Još prilično mlad i psihički jak, vodio sam je iz uspjeha u uspjeh, ali sam u tom lovu za imetkom zaboravio i sebe i svoju obitelj, a Boga se nisam ni sjetio. Sve više sam se odvajao od svega što mi je moglo donijeti mir i zadovoljstvo.

Od religije sam i onako bio nakon drugog braka odbačen, a i sama religija me kao takva nije privlačila, jer nisam vidio pravu vjeru u učiteljima koji su jedno propovijedali, a drugo živjeli.

Nakit, zlato, blistava svila i idolopoklonstvo su me već i ranije odbijali od posjeta crkvama i njihovim obredima.

Duhovno sam postajao sve prazniji.

Uspjesi su mi donijeli novac, a novac oholost i samovolju. Sve to zajedno negativno se odrazilo na naš bračni sklad i obiteljski život.

Moja supruga, ma da toliko požrtvovna, nije to mogla izdržati i odvojila se je od mene.

Uvidio sam da mi sav taj novac i sve te zgradurine koje sam sagradio ne mogu pružiti mir i sreću.

U svem tom nemiru sam se sjetio moje supruge koja mi je često označavala i potcrtavala stihove u Bibliji sa željom da ih pročitam. Kada bih ih i pogledao, nisam ih pročitao.

Sada sam najednom osjetio kao da mi sam Isus kaže:

”Dosta je! Sada na koljena i zazovi me! Obrati se. Izravnaj svoj odnos sa svojom suprugom.”

Hvala mu i slava! Tada sam shvatio da je Isus uvijek bio sa mnom.

Nazvao sam svoju Ankicu, koja me je kao i uvijek razumjela. I ona je tražila izmirenje s Bogom u vjeri.

Poklonila mi je Bibliju, koja je sada moj stalni pratilac.

Već prva propovijed u našoj malo crkvi uvjerila me da sam na pravom mjestu. Tu se propovijeda sveta, Božja riječ.

Tu sam doživio istinsku prisutnost našeg Spasitelja Isusa Krista i  osjetio silu Svetog Duha.

Vidio sam sjajne poglede ljudi koji su upijali Kristovu svetost. Njihova ljubav i radost su me uvjerili da sam na pravom mjestu, na mjestu na koje me je pozvao sam Isus.

Svako Bogoslužje je bilo blagoslov za mene i svaki puta sam bio korak bliže Isusu, svom Spasitelju.

On me je premjestio iz tame u svjetlo i pokazao mi put u Vječni život. Kristova mi je milost dala divna i nezaboravna svjedočanstva, koja su mi sve više pokazivala Njegovu milost i želju za posvećenjem. Gospodin je radio na meni takvom dinamikom, tolikom snagom i tolikom milošću, da sam pomislio da ću uskoro napustiti ovaj svijet.

Zaista, napustio sam ”svijet”, a i svoj stari život.

Hvala mu i slava! Kao da je uhvatio moju Ankicu i mene za ruke i mi smo se biblijski krstili u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Molim ga da mi nikada više ne dopusti da se vratim starom načinu života

Ovo se blaženstvo samo jednom događa u životu, zato  ne ću nikada zaboraviti tko mi ga je pružio. Hvala Gospodinu!

DODIR SVETOG DUHA

Kada sam jedne nedjelje, a to je bio moj četvrti posjet našoj crkvi, slušao kako jedna sestra predano moli i ja sam osjetio istinski dodir Svetog Duha. Dodir je bio tako snažan da mi je prožeo cijelo tijelo, što je i drugima bilo vidljivo. U duhu sam osjećao neizrecivo blaženstvo, a u tijelu plamen.

Osjetio sam da ću zaplakati pa sam izišao i otišao u drugu prostoriju. Moja supruga je vidjela da se sa mnom nešto dešava, pa je došla za mnom.

Kada me je upitala kako mi je, odgovorio sam joj: ”Divno!”

Kada sam se vratio u crkvu, jedan brat me je zagrlio i rekao: ”Vidim što se desilo, ‘Duh Sveti te je dotaknuo’.”

GOSPODIN MI JE POMOGAO

Pored slabih poslova, a u početku 2006. godine većinom nikakvih, stiglo mi je rješenje o izravnanju osobnog poreza za 2005. godinu.

Financijski savjetnik me tješio  time da će napisati žalbu i da će se sve poravnati.

Nakon desetak dana primio sam obavijest da su mi s 9.500 E skinuli na 7.700 E poravnanja.

Sav sam novac potrošio na gradnju pa sam bio u velikoj muci.

Zamolio sam Isusa Krista i u molitvi rekao: ”O, Gospodaru moj, samo mi Ti možeš pomoći! Sve predajem u Tvoje ruke, ali neka bude Tvoja volja.”

Poslije nekoliko dana stigne mi pismo od mog financijskog savjetnika u kojem me poziva da mu se telefonski javim, jer   kad on zove, nikako me ne može dobiti.

Kada sam se javio i on mi čuo glas, uzviknuo je: ”Ima Boga!

Dobio si povrat od 8.400 E koje si uplatio 2000. godine  u fond za osnivanje državnih ustanova, a koji je propao, pa ti sada država vraća taj novac.”

Tako je meni moj Spasitelj Isus Krist, omogućio da podmirim svoje dugovanje financijskom uredu i to upravo u pravo vrijeme. Hvala i slava našem Bogu.

NOVA NEVOLJA

Nakon završenog velikog projekta u BMW-u, morao sam obračunati sve naknadne poslove koje sam obavio s kupovnom službom BMW-a i njihovim vještacima. Svakog sam dana očekivao njihov poziv za vještačenje.

U isto vrijeme se prodavalo moje gradilište u Samoboru, pa sam trebao kod javnog bilježnika potpisati ugovor.

Javili su mi da je termin za potpis 30.08.’06. god. Morao je biti baš taj dan, jer je kupac morao na avion za Australiju.

Slijedeći dan sam dobio obavijest od BMW-a, s istim terminom.

Nisam znao što da radim.

U Njemačkoj moram izboriti novac kako bih isplatio 40 mojih odanih zaposlenika, a u Hrvatskoj me čekaju majstori da ih isplatim,  jer su završili poslove na gradilištu.

Rijetko se može naći kupac s gotovinom koja mi je bila potrebna za isplatu. U mom planu je bila i kupnja kuće u Zagrebu, kako bih bio blizu naše Zajednice.

Odlučio sam ipak ostati u Muenchenu, jer bi 160 ustiju moglo ostati bez kruha i nadati se, da ću kasnije opet naći kupca.

U bezizlaznoj situaciji, zavapio sam:

”Gospode! Samo Ti mi možeš pomoći da budem u pravo vrijeme na oba mjesta! Pomozi mi, molim Te!”

Za kratko vrijeme zazvoni telefon i javlja se posrednik iz Zagreba i kaže: ”Nemoj sada dolaziti. Dođi u petak, 01.09., jer čovjek još nije skupio sav novac. Sada si ipak postigao da bude onako kako si ti želio.”

” Ne nisam to ja postigao, već je moj Spasitelj Isus Krist čuo  moj vapaj i uslišao moju molitvu”, kažem ja njemu.

Hvala mu i vječna slava!

BIBLIJSKO KRŠTENJE

Sada sam presretan! Nanovo sam rođen i kršten biblijskim krštenjem, to jest, podronjenjem u vodu, u ime Oca, Sina i Duha Svetog. Slava Gospodinu!

Poslije tog dugo očekivanog događaja, vraćamo se, moja sestra Kristina i ja u Muenchen. Negdje na polovici puta stigne mi poziv iz Zadra: ”Tvoj sin Boris je prevezen u zadarsku psihijatrijsku kliniku. Imao je nervni slom.”

Bio sam zbunjen i zaprepašten. Nakon nekoliko sekundi pribrao sam se, podigao ruke i zavapio:

”Hvala Ti Kriste, što si me prigrlio i što vjerujem da mi Ti možeš pomoći i dati mi snagu da učinim ono što je potrebno za mog sina Borisa. Hvala Ti, što si me ojačao u vjeri i omogućio da se krstim, prije no što je izbila Borisova bolest. Gospodine, molim Te, dotakni i Borisa, jer mu samo Ti možeš pomoći!”

Boris je još iste večeri bio otpušten iz bolnice. Odvezao sam sestru Kristinu u Muenchen, te sam nakon 2 sata poluspavanja krenuo nazad  u Zadar. Sam Gospod Isus je bio samnom i dao mi snagu da to izdržim. Slava Gospodinu što je iskazao milost i Borisu kojeg sam našao živog i sposobnog za razgovor.

On me je poslušao i krenuo smnom u Zagreb, u bolnicu.

Hvala mojoj braći i sestrama u Kristu koji su se žarko i jednodušno molili za ozdravljenje Borisovo, kao i pastiru naše Zajednice, koji je obavijestio i druge Zajednice i zamolio ih da se mole za Borisovo ozdravljenje. Hvala Gospodinu za milost iskazanu Borisu. Hvala na svim molitvama u ime Isusa Krista, jer su doprle do Njegovog prijestolja milosti.

Boris sada uzima samo jedan slabiji medikament koji ne stvara ovisnost. Vjerujem da to neće biti dugo, uz pomoć Isusovu.

Boris se predao dušom i tijelom Isusu Kristu i otvorio mu svoje srce. Bio je pozvan na naše krštenje, ali je bolest spriječila njegov dolazak. Ma da on nije prisustvovao mojem krštenju i krštenju moje supruge, vjerujem da će Gospodin uslišati našu molitvu i obradovati nas, da mi prisustvujemo njegovom krštenju. Za sve hvala i slava našem Spasitelju Isusu Kristu!

Heda Domitrović

Mnogo ljudi može posvjedočiti divnu Božju milost u svom životu, ali je jedan čovjek  to svjedočanstvo  pretočio u pjesmu koju od novogodišnjeg jutra 1773. godine pjevaju stotine tisuća ljudi. To je bio John Newton. On je svoju životnu priču ispričao u pjesmi Divna Milost.

U 18. stoljeću se trgovalo robljem u Engleskoj, a i po cijelom svijetu. Bila je to trgovina nedostojna ljudskog roda, a ipak od mnogih prihvaćena i prakticirana, kao sama po sebi razumljiva.

U ono vrijeme je William Wilberforce kao vrlo mlad čovjek u 24. godini svog života, postao članom parlamenta zajedno s Williamom Pitt-om, koji je bio ministar predsjednik engleskog  parlamenta. Obojica su postala kršćani, pa im je vjera potakla žarku želju da se zauzmu za ukidanje ropstva.

Njegova najveća i prva želja je bilo ukidanje ropstva, a druga želja mu je bila da dovede do promjene ponašanja, morala i pristojnosti.

Bio je to vrlo težak i zahtijevan naum na kojem su on i William Pitt zajedno radili punih 26 godina.

Nakon mnogih odbijanja, konačno je nakon mnogih napora, uvjeravanja i Božje milosti, došlo do zaključka vlasti da se ropstvo ukine. Nakon toga je trebalo još 26 godina da se to provede u cijelom kraljevstvu.

U to je vrijeme živio čovjek imenom John Newton. On nije bio član parlamenta. On je bio najgori trgovac robljem.

Njegova se životna priča pjeva u tisućama crkava diljem svijeta. U tim stihovima, na jednom mjestu on kaže: ”Bio sam izgubljen, bio sam slijep, a sada vidim.”

To je bio John Newton! On je napisao te stihove.

On je rekao Williamu Wilberforce-u:

”Znadem dvije stvari u mom životu: ja sam veliki grešnik, a Krist je veliki Spasitelj!”

John Newton je dakle bio trgovac, trgovac robljem, gonič robova i tako dalje, ali je pitanje da li je bio dobar pjesnik?

Morao je biti nadaren, jer kada se vratio nazad u Englesku i postao vikar jedne Zajednice, dodao je posljednje ispravke i svoju pjesmu predstavio u svojoj Zajednici.

To je pjesma Divna milost.

Dogodilo se to novogodišnjeg jutra 1778. godine.

Neuobičajeno je bilo što su se Wilberforce i Newton sprijateljili.

Newton mu je rekao: ”Morate ostati u parlamentu i ne morate se odlučiti da li hoćete služiti Bogu ili narodu. Možete činiti jedno i drugo. Služeći Bogu, služite i narodu.”

Unatoč Wilberforce-ovom žaru i trudu, danas je još širom svijeta 27 milijuna ljudi u ropstvu.

To je više no ih je tada bilo.

Wilberforce-ova druga želja je bila reforma ponašanja, morala i pristojnosti. To je ono što mi i danas trebamo.

Nekoć su roditelji učili djecu moralu i pristojnom ponašanju, ali izgleda da to danas više nije tako.

Mi poštujemo naše roditelje. Mi očekujemo da nas vole, kao i da mi njih volimo i to je sve.

Stvari su se promijenile. Ponovno nam je potrebna reforma ponašanja i morala.

Wilberforce je bio čovjek onog vremena, a oduševilo bi nas da ga možemo učiniti čovjekom našeg vremena.

(Podaci  su prevedeni s engleskog i temelje se razgovoru Dr. R.H.Schuller-a i Ken Wales-a.)

Možda će oni koji uče engleski upotrijebiti originalni, engleski tekst ove pjesme kao dobru i zanimljivu vježbu.

AMAZING GRACE

Amazing grace! (how sweet the sound)

That sav’d a wretch like me!

I once was lost, but now am found,

Was blind, but now I see.

’Twas grace that taught my heart to fear,

And grace my fears reliev’d;

How precious did that grace appear,

The hour I first believ’d!

Thro’ many dangers, toils and snares,

I have already come;

’Tis grace has brought me safe thus far,

And grace will lead me home.

The Lord has promis’d good to me,

His word my hope secures;

He will my shield and portion be,

As long as life endures.

es, when this flesh and heart shall fail,

And mortal life shall cease;

I shall possess, within the veil,

A life of joy and peace.

The earth shall soon dissolve like snow,

The sun forbear to shine;

But God, who call’d me here below,

Will be forever mine.

Gospodu je sve moguće!

Na povratku sa službe Božje, kada sam prelazio iz auta u auto, izgubio sam sako s ispravama.

Kako se to dogodilo, ne znam. Kada sam došao  kući, primijetio sam da nema mojih stvari.

Nazvao sam sestru da pogleda jesam li ih ostavio u njenom autu, ali ih ni tamo nije bilo. Zazvao sam Gospoda da mi pomogne da se stvari nađu.

Navečer me nazvao nepoznat čovjek i rekao da je našao moje stvari. Drugi dan mi ih je donio i sve je bilo na mjestu.

Sada molim za njegovo spasenje po milosti našeg Spasitelja Isusa i da se opet kao ”slučajno” nađemo, pa da mu mognem svjedočiti o Božjoj ljubavi i što je za mene Gospodin učinio.

Onaj dan kada smo se sreli, nisam imao priliku za to, jer se njemu jako žurilo.

Neka Gospodin otvori put do njegovog srca i spasi njegovu dušu od propasti. Sam je rekao: ”Hvala Bogu što je sve tu!”

Hvala Isusu za Njegov mir i što nisam bio zabrinut, jer sam bio siguran da Isus koji sve zna, zna gdje su izgubljene ovce, a  zna i gdje su moje stvari.

Vjerujem da nas Isus neizmjerno ljubi i zato ne gubimo nadu.

*******

Gospodin nas čuva čak i onda kada ne vapimo za pomoć i ne prizivamo Njegovo sveto ime. On je s nama u bolesti i nevolji.

Vozeći sestru i njenog supruga u Njemačku, zamalo sam skrivio nesreću. Pomislio sam da sam prije trebao skrenuti na desnu stranu, a da nisam prije provjerio ima li koga s moje desne strane. Taj kratki trenutak bi bio dovoljan za nesreću, jer je s desne strane dolazio auto. Ja ga nisam vidio.

Samo Isusova pomoć spriječila je nesreću. Kada sam shvatio od čega me je sačuvao, slavio sam i zahvaljivao Emanuelu, Bogu koji je uvijek s nama. U Psalmu 121:8 piše: ”Čuvao Jahve tvoj izlazak i povratak odsada do vijeka.” Hvala i slava Gospodu!

2. Korinćanima, 4:8

U svemu trpimo nevolje,

   ali nismo u tjeskobi; ne znamo kamo bismo se okrenuli,

ali ne očajavamo….

Niti onda kada je moja majka Biserka prvi put prokrvarila iz jednjaka nisam shvaćala ozbiljnost njezinog zdravstvenog stanja. Znala sam još od prije da je to česta pojava kod takvih bolesnika.

Obično žile popucaju trećinu gore ili dolje, ali njoj su svega par dana nakon prvog krvarenja žile popucale po cijeloj dužini jednjaka.

Primarius je rekla da je mama jedva ostala živa, da je bilo jako strašno, te dodala da joj je žao jer medicina ima svoje granice. Njen ton, gestikulacija…. sve mi je bilo jasno.

Pozvala sam pastora koji je došao s još jednim bratom iz starješinstva, koji su molili nad njom molitvu s pomazanjem. Čvrsto sam se primila za Riječ Božju napisanu u Jakovljevoj poslanici.

Iako je dan za danom, medicinski gledano, bilo neizvjesno hoće li preživjeti, ja sam svaki put odlazeći iz njene sobe duboko u sebi imala sigurnost da ću je i sutra vidjeti.

S obzirom na tu neizvjesnost, liječnici su nam rekli da postoji operativni zahvat na venama jednjaka, ali  je nakon toga transplantacija jetre neizvediva.

U početku sam bila za taj zahvat, kao i članovi moje obitelji, jer sve što sam tada htjela je da što prije ustane, kako bih je opet barem još jednom mogla zagrliti.

To je, naravno bila teška odluka i o njoj je odlučivao liječnički konzilij.

Molila sam Gospodina da donesu pravu odluku, tj. onu koja je po njegovoj volji. Odlučili su joj, ipak, ostaviti mogućnost za transplantaciju.

Konzultirali su kirurški tim iz Ljubljane, koji izvodi poseban zahvat na jetri, a naši liječnici ga još usavršavaju.

Svrha zahvata je da joj se omogući da doživi transplantaciju. Tjedan dana nakon drugog krvarenja, mama je imala odgođenu transplantaciju. Organ nije odgovarao.

Opća anestezija joj je samo još više pogoršala stanje, te je po treći put prokrvarila.

Gospodin Isus nije dozvolio da umre iako je rečeno da nakon onakvog drugog krvarenja treće neće preživjeti.

Tri dana nakon odgođene transplantacije obavili su unaprijed dogovorenu operaciju, na čelu s liječnikom iz Ljubljane.

Vidjela sam snimke njenog abdomena i liječnik nam je pokazivao gdje bi njena jetra trebala biti da je zdrava i kolike veličine.

Ono što smo mi mogli vidjeti bilo je strašno.

Samo par dana nakon te operacije opet je prokrvarila, ali ne obilno. Kada nam je primarius govorila kako je mamino stanje jako loše osjećala sam se kao da me se to ništa ne tiče.

Znala sam da će preživjeti. Gospodin mi je dao mir i sigurnost da će preživjeti.

Bila sam sigurna da je Gospodin s mamom, ali sam znala da je i uz mene. On je Emanuel – Bog s nama!

Upozorila nas je da je njena jastučnica još krvava jer ju ne smiju odmah pomicati.

Kada sam ušla k njoj, gledajući je takvu, nisam znala što reći, a ona me pogledala tako blaženim pogledom i s osmijehom na licu. Bilo je to nešto neopisivo. Iz nje su zračili vjera i mir.

Idući dan izgledala je još lošije.

Voda joj je ušla i u tkivo odakle se ne može vaditi. Bila je žuta, natečenih gležnjeva…sve je izgledalo kao da odlazi.

Sutradan su je odveli na pripremu za transplantaciju.

Znala sam dobro, ako ju i ovaj put vrate, to je gotovo.

Umrijet će u kratkom roku.

Tata i ja smo otišli na službu i svi zajedno  smo je u molitvi predali Gospodinu,  ne znajući tada da je ona već na „stolu“.

U dva sata iza ponoći operacija je uspješno završena i kirurški tim je bio sretan što je uopće preživjela zahvat.

Prvi dani nakon transplantacije bili su neizvjesni radi mogućih komplikacija, a i njenog stanja prije zahvata.

Ona se i za liječnike neočekivano dobro oporavljala.

Želim reći, koliko god su ti dani bili teški za mene, toliko su bili i blagoslovljeni, jer mi je Gospodin Isus bio snaga i utjeha.

Hvalim ga za svakog brata i sestru koji su molili za mamu, tako i za liječnike koji su davali sve od sebe da joj pomognu, onoliko, koliko medicina može.

Ono što medicina nije mogla SILNI EMANUEL – BOG S NAMA, je mogao i učinio je!

Iako liječnici ne vjeruju u čuda, dvije cijenjene liječnice su mi indirektno priznale da je u maminom slučaju riječ o čudu. Jedna je rekla kako je „netko“ pomaknuo granice medicine, a druga da koliko zaštitarska firma ima zaštitara, toliko mama na nebu ima anđela čuvara.

            Alenka Ribarić

U srpnju mjesecu 2006. nisam mogla ni slutiti što me čeka u bliskoj budućnosti.
Hospitalizirana sam radi hitne operacija pupčane hernije (bruha). Nakon što je operacija uspješno izvedena, sva sretna  zahvaljivala sam Spasitelju.
Post operativno sam se osjećala  jako dobro, tako da sam već za pet dana otpuštena iz bolnice. Međutim, opća anestezija bila je „udar“ na jetru i posljedica toga bilo je plućno krilo „zaliveno vodom“.
Ponovno sam zaprimljena u bolnicu gdje sam provela tri i pol tjedna. Fizički sam se osjećala iscrpljeno i nemoćno, ali duhovno nisam klonula.
U listopadu 2006., moja internistica u KB Merkuru, smatrala je potrebnim da provedem dulje vrijeme u bolnici. Kako je tada rekla, oko mjesec dana.
Samo par dana prije no što sam trebala biti otpuštena iz bolnice, naglo sam prokrvarila iz jednjaka. Premjestili su me u jedinicu intenzivnog liječenja. Sonda u jednjaku  je sprečavala daljnje krvarenje.
Bila sam uvjerena da Bog brine o meni, Dao mi je potpuni mir i ja sam mu zahvaljivala za svaki novi dan.
Noćima nisam mogla spavati zbog jauka i zapomaganja drugih bolesnika, ali sam bila  u duhu s Gospodinom.
Nezaboravni su trenuci koje sam sprovela s Njim.
Istina, dolazio je i neprijatelj moje duše, koji me htio duhovno uništiti, ali sam znala da je jači Onaj koji je u meni nego onaj koji je vani.
Zamolila sam kćer da mi pozove pastora, (a s njim je došao i jedan brat), da me pomaže uljem i da mole za moje ozdravljenje.
Čim sam ih ugledala, kao za vrijeme molitve i nakon nje, prožimala me neopisivo jaka snaga.
To nije bila molitva za smrt, kako je nazivaju: ”posljednja pomast”, ne, to je bila molitva za ozdravljenje!
Bila je to molitva s vjerom, koju Bog čuje i uslišava.
Svakodnevno me posjećivala uža, ali i šira obitelj. Imala sam osjećaj kao da su se došli oprostiti od mene jer umirem.
Ja sam im, ispunjena Duhom Božjim, govorila da trebaju živjeti po Riječi Božjoj, jer ćemo se, ako umrem, samo tako  opet vidjeti u vječnosti.
Cijelo vrijeme moje borbe za život nisam osjećala bolove. Bilo mi je jako teško samo onaj dan kad su me vratili na JIL s priprema za „nesuđenu“ transplantaciju. (neodgovarajući organ)
Pozdravi od braće i sestara u Kristu, koje mi je kćer svakodnevno prenosila, te saznanje da za mene mole i da me zastupaju u svojim molitvama, bili su mi od velikog značaja.
Dragi moji u Kristu, puno vam hvala!
Mužu sam govorila da sam dobitnik u svakom slučaju: ako umrem, idem Gospodinu, ako ostanem živa, živjet ću za Gospodina!
Imala sam vjeru da će se Gospodin proslaviti.
Donirani organ pojavio se kada su otkucavale zadnje minute mojega života.
Nakon transplantacije, dok sam ležala u šok-sobi kirurškog odjela, liječnici su mi s osmijehom prilazili i govorili da se iznenađujuće dobro oporavljam, te da su mi nalazi više nego zadovoljavajući.
Jedna liječnica, anesteziolog, je rekla da je za vrijeme transplantacije znala da ću preživjeti, jer je osjećala neku snagu koja izvire iz mene. Ona nije znala da je to snaga koju mi daje vjera u Isusa Krista.
Svakim danom osjećala sam se fizički jačom, ali, nisam mogla ustati ni stati na noge zbog dugotrajnog  ležanja.
Moju fizičku slabost liječnik mi je pokušao objasniti tako što me je usporedio s osobom koju je vlak tri puta pregazio.
Svi su me gledali začuđujućim pogledom kada sam u kratkome roku samostalno prohodala bolničkim hodnikom.
Nepunih mjesec dana nakon transplantacije otpuštena sam iz bolnice.
Nakon svega što sam proživjela u bolnici i doživjela tih dana sa svojim Gospodinom Isusom Kristom, osjećam silnu ljubav za nespašene duše.
Na kraju želim još reći ono što mi je Gospod stavio na srce i na što nas upozorava njegova Riječ, a to je da se trebamo međusobno ljubiti i paziti sami na sebe – ne prilagođavati se ovome svijetu.
Živimo u posljednjim danima!
Braćo, sestre, ne smijemo gubiti vrijeme, svjedočimo za Krista!
Njegova su obećanja istinita i vjerna. Tko u Njega vjeruje, neće se razočarati.
U najtežim trenucima, kada sam bila na rubu života, On je bio sa mnom i to je još više učvrstilo moju vjeru.
Neka je slava i čast našemu Gospodinu Isusu Kristu!