Otkrivenje 3:20-22
„Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom. Pobjednika ću posjesti sa sobom na prijestolje svoje, kao što i ja, pobijedivši, sjedoh s Ocem svojim na prijestolje njegovo. Tko ima uho, neka posluša što Duh govori crkvama!“

Sada u ovo predbožićno vrijeme, dok gledam prolazeći gradom, nameću mi se misli kojih se ne mogu osloboditi. Dok se sve blista u nametnutom sjaju, ulice i trgovine besramno mame kupce nadmećući se u konkurentnim ponudama.
Bogati, manje bogati i siromašni ljudi, svi kupuju pa čak i nepotrebne i beskorisne predmete. Tko nema novaca, ima karticu. Mnogi i ne misle da i taj izdatak dolazi na naplatu.
Što se blagdan više približava, euforija raste. Svatko bi htio prigrabiti malo sjaja, malo radosti i ne misleći da je to samo prividna radost i da s otrežnjenjem dolazi još veća pustoš i praznina.
To je vrijeme darivanja, no sjeti li se itko da dade dar onome, čiji bi to zapravo trebao biti rođendan? Slavljenika su stavili u jasle i pokrili ga slamom. Nikako mu ne daju da odraste.

Pomišljam da bih baš sada za Božić trebala pisati o Uskrsu. Da bi trebali podsjetiti ljude da se Isus nije rodio za lažan sjaj i razuzdanu radost. Baš sada bi ih trebalo podsjetiti na ono pred-uskrsno vrijeme.
Razmišlja li netko o tome, da se Isus, i to ne mali Isus, rodio u skromnoj štalici da bi položio svoj život za naše spasenje? Sjećamo li se boli, patnje i poniženja koja je za nas pretrpio? I to dragovoljno!

Izaija 53:1-5
„Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina? Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. On, utjelovljeni Bog, pokazao nam je život siromaštva i odricanja, poniznosti i žrtvovanja. On koji je uživao nebesku slavu, odrekao se nje, jer nas je tako silno ljubio.“

Nikada neću shvatiti, zašto me i danas tako ljubi? Nema na meni ničeg vrijednog takve žrtve, ali je On tu ljubav dokazao svojom smrću na križu.
Sama pomisao na Golgotu tjera me da ponavljam: „’Oprosti mi, oprosti, jer nisam dostojna ljubavi ni žrtve Tvoje!“ Ipak, On me je udostojao i oprao svojom krvlju. On vidi u meni dijete Božje, a to je samo plod Njegovih muka. Hvala Ti, silni, svemoćni Gospode i Bože!

„Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Jedino rođenog Sina da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Ivan 3:16-17)

Sjećajući se Isusove velike žrtve, svih poniženja i patnje, mislim da bismo Božić trebali sasvim drugačije očekivati i slaviti.
Rodio se i umro za nas, da bi nama bili grijesi oprošteni, a sam Bog Otac ga je uskrisio i tako potvrdio Njegovu žrtvu, a zbog nje smo dobili život vječni.
Uvjerena sam da bi bilo dostojnije prisjećanja Isusovog rođenja, kada bismo kroz cijelu godinu, a ne samo kroz Advent, živjeli slijedeći Božju Riječ – Bibliju. Neću nabrajati grijehe, niti nas podsjećati na oholost, mržnju i sebičnost, kojih bi se trebali odreći, a radovati se Božjoj prisutnosti u našem životu.

Molimo za više ljubavi u našim srcima. A On, koji je sve naše grijehe i boli na križ odnio, približiti će se onima koji za Njim žude i iz dana u dan, čekaju Njegov ponovni dolazak.
Čekati Njegov dolazak znači truditi se svakog dana kroz naš život da budemo besporočni i Božju Riječ ne samo čitati i znati, već iskreno i s ljubavlju slijediti.
Advent traje dok god Isus ponovno ne dođe, ali ne mali Isus, već silni, moćni i veliki Bog.
Zar ovo nije povod za razmišljanje?

1. Ivanova 5:2-5
„Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: kad Boga ljubimo i zapovijedi njegove vršimo. Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške. Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda koja pobijedi svijet: vjera naša. Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“

Heda Domitrović

„…I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite
i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Jahve nad Vojskama.
Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?
Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva.
I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava …“ 
Malahija 3:1-3

Bile su zbunjene. Pitale su se što ti stihovi znače u odnosu na Božju prirodu i karakter.

Jedna od gospođa se ponudila, do sljedećeg sastanka, saznati više o procesu pročišćavanja srebra. Istog tjedna nazvala je ljevača srebra i dogovorila sastanak s njim kako bi ga gledala dok radi. Nije spomenula ništa o razlogu njezine radoznalosti.

Dok je gledala ljevača kako drži komad srebra iznad vatre dobila je objašnjenje da se pri pročišćavanju srebro mora držati  u sredini vatre gdje se postiže najviša temperaturu. Time se postiže  spaljivanje sve nečistoće.

Gospođa je pomislila kako ponekad Bog čovjeka drži u vatri, upravo u središtu najviše temperature. Razmišljala je o stihu:

„I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava …“

Potom je pitala ljevača srebra je li istina da on mora sjediti ispred vatre cijelo vrijeme dok se odvija proces čišćenja. Čovjek je odgovorio da ne samo da mora sjediti pokraj vatre, cijelo vrijeme dok drži srebro, nego dok god je srebro u vatri on mora netremice gledati u njega.  Jednostavno zato što bi predugo zadržavanje srebra u vatri  značilo njegovo uništenje. Drugim riječima, ako ne bi pažljivo pazio na srebro i ako bi ono ostalo samo trenutak duže u vatri, plamen bi ga uništio.

Gospođa je šutjela na trenutak, a zatim je upitala: „Kako znaš kada je srebro u potpunosti pročišćeno?“ On joj se nasmiješio i odgovorio: „Oh, to je jednostavano. Kad vidim svoj lik kako se ogleda u njemu tada znam da je srebro potpuno čisto“.

Ako danas osjećate toplinu vatre iskušenja, sjetite se da niste sami i ostavljeni. Bog bdije nad vama. On vas drži svojom rukom i ima svoje oči nad vama i to sve dok u vama, kao u pročišćenom srebru, ne ugleda svoj lik.

Nepoznati autor

U našoj crkvi nema idola,
niti se svijeće pale i gase;
mi nemamo srebra ni brokata,
ali imamo Tebe, naš ljubljeni Spase!

Zidovi nisu od mramora i hladni,
niti na ulazu stoje prosjaci gladni.
Gospod se brine za djecu svoju
Dobri Pastir prati, jesu li na broju.

U našoj crkvi ne vlada grobna tišina,
tu vjernici s pjesmom slave Božjeg Sina.
Tu se čuje kliktaj ili molitva glasna
spona s Bogom je očita i jasna.

Tu se može prepoznati vjeru pravu,
jer živi narod daje – živom Bogu slavu.
U Kristu smo jedno, svoji smo na svom.
Naša zajednica je za nas, naš i Božji dom.

Nisu nam potrebni zaštitnici mrtvi
da nas pred Bogom zastupaju,
nas zastupa Isus Krist
to sva djeca Božja znaju.

Mi znamo, sestre i braćo,
da nam je otvoren put do neba,
jer nas vodi Spasitelj svijeta,
a to je sve što nam treba.

Krist će doći po crkvu svoju,
uzeti će je k sebi sam:
Radujte se djeco Božja
jer mi smo Crkva Kristova
jer smo Božji hram.

Sestra Heda Domitrović

Kako je divno imati
sve što nam u životu treba
i reći: Hvala Ti!,
jer to je dar s neba.

A kada nas snađu
nevolje i boli,
o, kako je dobro znati
da Gospod uz nas stoji.

Mnoga duša kroz život
bez druga korača sama,
al, braćo i sestre ne strahujmo,
jer ljubljeni Gospod je s nama.

U životu, neke su bitke teške –
i opet velim, to moramo znat:
sami možemo izgubiti bitku,
no s Isusom ćemo dobiti rat!

Život je borba, to su već mnogi
i prije mene rekli,
ali oni nikada nisu
oružje vjere stekli.

Nas Duh Sveti vodi;
Isus ide pred nama.
Kad nebesko svjetlo nam svijetli,
kako nam može nauditi tama?

Kada ti, brate i sestro,
poteku gorke suze,
znaj da će vjernima Gospod namiriti
sve što svijet im uze.

Zato molimo žarko;
u slavljenju nemojmo stati:
onaj koji nam je jednom dao
milošću svojom, opet će dati.

Mir u srcu – osmijeh na licu,
vjera i ljubav, u očima sjaj:
narode Božji zar to već nije
na ovoj zemlji nebeski raj?

A On je bogat u svemu
i daje onima koje ljubi.
On čuva ovčice svoje
da se ni jedna ne izgubi.

Iskrena vjera u Krista-
koliki se dobitak u vjernosti krije!
Tko nam može u lice reći
da to Božja ljubav nije?

Otopimo ostatak leda u srcu
to vjernika dostojno nije –
ta na nas, narode Božji
sunce ljubavi Božje sije!

Neka nam cijelo biće
plamenom žarke vjere gori.
Dajmo slavu i hvalu
Gospodu svetom, koji nas stvori!

Heda Domitrović

Tek u poznoj dobi mog života počela sam ozbiljno razmišljati o vjeri.
U ono vrijeme sam znala skoro sve što piše, ali skoro ništa nisam razumjela. Nisam visoko obrazovana za vjerska pitanja, ali kao laik i prakticirajući kršćanin, sve sam se više zanimala i istraživala smisao pojedinih biblijskih stihova. Množila su se pitanja, zašto ovo ili ono? Kako je moguće postići viši uzrast u vjeri i još mnogo toga.
Prvo što sam shvatila bilo je, da je vjera dar od Boga, a prema tome i rast u vjeri je dar.
Iz dana u dan sam usrdno molila da mi Gospodin dade čvrstu, postojanu i žarku vjeru. Činilo mi se da napredujem, a onda sam pročitala Isusove riječi u Evanđelju po Mateju 13:32+33:

”I drugu im prispodobu iznese: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.”

Luka 13:18+19
”Govoraše dakle: “Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama.”

Matej 17;20)
”Zaista, kažem vam, ako imate vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’,premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće

Dugo vremena sam prihvaćala uobičajeno tumačenje kojim se objašnjava da će i onaj koji ima vjere makar i onoliko kolika je veličina gorušičinog sjemena moći i planine premještati.
Čudilo me zašto je Isus spomenuo baš gorušicu i njeno sjeme?
Potražila sam dakle sve podatke o gorušici i evo samo nekih podataka:

Gorušica ima najmanje sjeme, ali ono brzo klija, naglo se širi i raste oko metar i pol u visinu.
Pročitala sam i jedno novije otkriće. U njemu se otkriva da ova biljka, inače pripadnica porodice kupusnjača, ima izuzetno djelovanje na stanovnike tla. Izlučivanjem soka svojeg korijena, ona uništava sve patogene mikroorganizme koji žive u površinskom sloju tla.

Dakle, gorušica ima mnogovrsno značenje u usporedbi s vjerom. Krenimo najprije sa spomenutim jako sitnim gorušičinim sjemenom.1., ono vrlo brzo niče, a zatim se naglo širi i raste u visinu. Tako biva i s vjerom onog tko usrdno moli da Isus Krist učvrsti i ojača njegovu vjeru.
Ma kako njegova vjera bila slaba i krhka, iz dana u dan ona jača i raste. Čovjeku je ponekad neshvatljivo kako se može tako brzo množiti rasti ono sitno zrno vjere koje je prinio Gospodinu.
Njegova želja i potreba za čitanjem i proučavanjem Pisma raste. Želja i zainteresiranost za nadahnutim propovijedima sve je veća.

Odjednom shvati da njegova vjera i nije tako slaba. To ”gorušičino” sjeme je poraslo i iz dana u dan učvršćuje svoj korijen. Onoj ”maloj” vjeri bilo je potrebno samo malo kiše (molitva, Biblija i propovijed), da pokrene rast, a Bog koji daje da biljka raste, odgovorio je na molitvu.
Uspoređujući jedno po jedno, uviđam kako je Bog mudro izabrao baš gorušičino sjeme.
Nikako nemojmo zaboraviti niti djelovanje soka njezinog korijena koji neumorno, ali sigurno uništava štetne mikroorganizme koji žive na površinskom tlu.
Svakome je jasno što ili tko su ti štetni mikroorganizmi koji nas okružuju nastojeći ovu, tek niklu biljku, našu početničku vjeru uništiti. Zalijevajmo i hranimo taj dragocjeni korijen da ga ne bi mnogi štetni mikroorganizmi (grijesi) uništili. Spominje se zrno, ali je gorušičin korijen itekako važan. Gorušičin?

Ako je naša vjera kao gorušičino sjeme, naš korijen je Isus Krist!
Početak je sitno sjeme, a korijen koji ga hrani, je silni i moćni Bog!

Heda Domitrović

Jesmo li izmolili blagoslov?
Možemo li uzdići glave,
radovati se današnjem danu –
imati srce prepuno slave?

Dođosmo li Uskim putom?
Dali se naše stope na njemu vide?
Taj Put i nije tako uzak
kada Isus uz naše rame ide.

Ponekad nam se – sestre i braćo čini
da taj Put kroz samo trnje vodi,
ali što mari djeco Božja, -
kada i Isus po njemu hodi!

Pod križ što svaki od nas nosi,
On podmeće svoje rame.
Ljubavlju nas svojom štiti
i razgoni sile tame.

O, kako je utješno znati,
da ma kako naš križ težak bio,
naš ljubljeni Isus
nosi i našeg križa dio.

Kakva je milost za nas
da smo pred Njim svi isti
Njegov je jedini zahtjev
da budemo sveti i čisti.

Gospod je uvijek tu
i onda kada ne znaš dalje.
Kada ti utjeha treba
On Duha Svetog šalje.

Sa svakom molitvom Njemu,
odlaze očaj i boli
Raste i širi se svijest:
Naš Bog nas beskrajno voli!

A On nas ljubi, sestre i braćo
i tu je – kada god nam treba.
Sa Njim nismo očajni i sami
nad nama je blagoslov s neba!

Zato Ga slave svi vjerni
koje On iz gliba izbavi!
Zato Ga, ljubljeni moji,
i naše srce hvali i slavi!

Čezne nam srce i duša!
Čekamo Te s vjerom i nadom
u veselju:
ubijeli haljine naše!
O, dođi, dođi Spasitelju!

Heda Domitrović

Htjela bih kao Isus biti:
nositi teret, za druge biti žrtva.
Htjela bih novo stvorenje biti
da mi je stara priroda mrtva.

Htjela bih biti vjerna,
sveta i uvijek čista,
takva da uvijek mogne svatko
u meni vidjeti odraz Krista.

Htjela bih biti nada
sred očaja i pustoši sive,
da iz mene poteku
potoci vode žive.

Zato što Ti želim biti slična,
Isuse, Ti mi pomogni, molim.
Daj mi snagu da Tebe i
sve ljude u Tebi volim.

Želim na žrtvenik položiti glavu:
žrtveno janje, kao Izak biti,
da mogu strpljivo snositi kušnje
u Getsemani sama, s Tobom biti.

Za sve što ne mogu snositi sama,
Isuse, molim, Ti sa mnom budi!
Ti me prigrli na svoje grudi,
kada me prezru ljudi.

Znam da mnogo toga još ne znam,
znam da mnogo toga ne mogu,
zato prizivam Isuse Tebe,
jer moja je snaga u Bogu.

Heda Domitrović

Možda će vam se i ovaj naslov činiti djetinjastim, ali čitajući dalje uvidjet ćete da za ovu temu nisam mogla naći prikladniji naslov.

Činiti dobro je plod ljubavi, a ljubav je jedna od najvećih milosti koje je Bog podario čovjeku. Ovdje mislim na onu stvarnu Božansku ljubav koja nas potiče da činimo dobro.

To sam rekla kao uvod da potaknem one koji su duboko uvjereni da su potpuno nemoćni, da sami trebaju da im netko učini nešto dobro. Jedni misle da su nemoćni, drugi pak da su presiromašni i da nemaju mogućnosti da učine nešto dobro.
Uvjerena sam da je to samo varka. Skoro bih rekla sotonska varka, da taj otac laži umanji Božje djelo i da obeshrabri one koji se u Boga uzdaju.

Nije istina da činiti dobro znači činiti samo velike stvari. Učinite li i najmanju stvar, osjećati ćete se dobro i bar malo plemenitije u svojim očima, jer ste to učinili iz ljubavi. Iz ljubavi prema bilo kojem stvorenju, jer ta ljubav izvire iz srca kojega je Bog pokrenuo.
Ima ljudi koji čine velika djela i zapravo pomažu mnogima, no to djelo je pokrenuto nekom skrivenom namjerom. Nekada zbog umanjenog poreza, nekada zbog isticanja ugleda, ali najčešće zbog želje za priznanjem i naglašavanjem osobne vrijednosti.
Takvi ljudi nemaju duboku radost u srcu, jer njihova djela nisu učinjena iz ljubavi.
Najmanje djelo učinjeno iz ljubavi blagotvorno djeluje prvenstveno na nas same.
Nekad djelujemo iz čiste želje da pomognemo. Kada se ta želja jednom pokrene, ona ima potrebu da djeluje uvijek ponovno.
Možda će izgledati vrlo naivno, ali željela bih vam ispričati jedan događaj iz mog života koji je izgledao kao promašaj, pa čak bio i kažnjen, ali je u meni probudio potrebu da ne odustanem.

Bila sam dijete staro oko 6 godina. Svakako prije škole.
Tatina plača je jedva pokrivala troškove velike obitelji, jer je u to vrijeme kod nas boravio nezaposleni stric sa svojom suprugom. Mama je uz četvero djece, tu i tamo ponešto sašila susjedama, koje najčešće nisu imale čime platiti. U kući je bila besparica i mama je često ponavljala riječ ”nemam”.
U mom sjećanju još i danas mogu vidjeti sebe kako u Voćarskoj ulici, na vratima u dvorište, stojim i držim kutiju sa sličicama i nudim ih prolaznicima. Prije no što bi ih ”kupili”, pitali bi me zašto ih ”prodajem”, a ja bih rekla da mama nema novaca.
Ono čega se više ne sjećam, ali znam iz pričanja moje mame koja mi je rekla da je toga dana k njoj došla naša kuma i pitala je: ”Gdje ti je Heda?”
Mama joj je rekla: ”Pa vani se igra”. ”Ma nemoj! Ona pred vratima skoro prosi”.
Tada ju je uhvatila za ruku i skoro dovukla do pred vrata dvorišta. Ja sam ožarenog lica gledala tih nekoliko novčića koje ću dati mami.
Možete zamisliti da ovo moje ”dobro” djelo nije završilo slavno, ali ja sam još i danas zadovoljna i radosna da sam barem nešto, makar i neispravno, učinila da pomognem.
Nije to stvar da bih se trebala pohvaliti, ali je mene potaklo da zahvalim Bogu za ljubav koja me je pokrenula da učinim nešto, što se u mojoj dječjoj glavi činilo dobrim.

Kasnije u životu, nakon smrti moga sina, nestalo je radosti s moga lica. Moje usne su bile gorko stisnute i svatko je moga pročitati bol na mom licu.
Prolazila sam jednom velikom robnom kućom, a ususret mi je dolazio jedan sredovječni muškarac. On je gledao u mene i u jednom trenu je s obje ruke prstima dotakao svoje usne i uglove svojih usana podigao u vis, pa je njegovo lice izgledalo nasmiješeno. Čovjek je prošao, ali ja sam shvatila njegovu poruku i svako malo bih pokušala podići uglove mojih usana i nasmiješiti se. Čovjek je otišao smiješeći se, a meni je ostavio poruku.
Možda to i nije bilo Bog zna što, no on se je potrudio makar i malom gestom koju ja nisam mogla zaboraviti.
Nekada smiješkom, nekada samo saslušati nekoga, utješiti nesretnog, pokazati put nesretnome nekada pridržati vrata, prepustiti svoje mjesto u tramvaju, može biti djelotvorno, a nama samima ugodno. Uputiti nekoga k Isusu je svakako najvrjednija pomoć
Ne usuđujem se govoriti da se dobra djela mogu i trebaju činiti i materijalnom pomoći već prema mogućnostima, ali ih svakako ne treba izostaviti
Sigurna sam da Bogu niti jedno djelo nije beznačajno, ali naravno, samo ako je učinjeno iz ljubavi. Djela bez ljubavi, ma kako velika bila, u Božjim očima su ništavna. Ona nas neće slijediti na putu kojim se približavamo Isusu.

Sama djela bez Isusa nas neće spasiti, no one koji se busaju u prsa i tvrde da su vjernici, moram podsjetiti na Jakovljevu poslanicu 2:26

”Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva”.

Želim ohrabriti one koji žive po Božjoj riječi, one koji potaknuti Božjom ljubavlju i sami tu ljubav šire i pružaju svakom Božjem stvorenju. Njih ću podsjetiti da je vrijedno ustrajati ma da na svakom koraku nailaze na mržnju i grijeh.
Već u Matejevom evanđelju 24:12-13 piše o sadašnjem vremenu, a to je naše vrijeme:

”Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.”

Hvala Gospodinu što nas nije ostavio u neznanju i čija nas Riječ vodi kroz život!

Heda Domitrović

Ovaj članak ima samo jednu namjeru, a to je da čitaocima saopćim ono što bih i ja željela da su neki vjernici meni rekli. Slušala sam i vidjela kako jedan propovjednik plačući kaže: ”Zašto mi nitko nije rekao? ” On se obratio u srednjim, a ja tek u poznim godinama života. Hvala Božjoj milosti što već 26 godina slijedim Njegove stope, što mi je vjera omogućila puninu duhovnog života, a nije uskratila ništa, što bi za mene bilo dobro! Od malena sam išla na vjeronauk i učila neke nazovi osnovne stvari. Učila sam napamet i molila od drugih sročene molitve koje nisu izražavale moju osobnu potrebu ili zahvalnost. Znala sam da postoji strašni i veliki Bog koji se jako ljuti na djecu kada pogriješe. Znala sam da postoji maleni, zlatokosi Isus, a o Duhu Svetom sam znala samo ime koje sam spominjala u molitvici: ”Slava Ocu, Sinu i Duhu Svetom, amen.”

Kakav sam onda mogla biti vjernik?
Svoju sam vjeru mogla iskazati samo klečeći pred Marijinim kipom očekujući da će mi ona pomoći, jer ipak, ona je bila žena, a žena ženu najbolje razumije. Moja se vjera dokazivala samo krsnim listom a temeljila se na zabludama. Osjećam neizrecivu tugu kada pomislim da ima tako mnogo ljudi koji misle da su vjernici, a to ih uvjerenje vodi sve dalje i dalje od prave istine.

Danas se Sveto pismo može kupiti u svakoj knjižari, no zaista nije mnogo onih koji se trude da ga čitaju. Većina njih zadovoljava se onim što ima, a nesvjesni su da u stvari, nemaju ništa. Oslanjaju se na tradiciju ne znajući da se ta tradicija mijenjala iz desetljeća u desetljeće i tako postupno udaljavala od izvora, to jest od Isusa Krista i Njegove otkupiteljske smrti na križu. Sama riječ Golgota je postala tradicija bez ikakvog smisla i poznavanja njezinog značenja. Ime Isus se spominje na Božić, kao mali ” Isusek” i na Uskrs uz zeku i pisanice. Spominje se Veliki petak, ali ne i njegovo značenje koje je ključno za naše spasenje.

Tužno je to što kažem, ali ne mogu bježati od istine. U najtežim trenutcima moga života kada sam mislila da sjedokosi starac na nebu okreće svoju glavu od mene, naišla sam na natpis jedne crkve koja nije imala čak ni tornja. Ušla sam iz znatiželje s izvjesnom rezervom ne očekujući ništa posebnog.

Iznenadila me ljubaznost prisutnih i zainteresirale jednostavne riječi propovjednika. On je govorio nešto sasvim drugo od onoga što sam do sada slušala na propovijedima. Bog o kojem je on govorio bio je milosrdan Bog koji se nije žurio s kaznama, ali se trudio da spasi zalutalog čovjeka.

Isus nije bio mali Isus, već silan i moćan Spasitelj, naš Zastupnik i prijatelj. To je bilo nešto novo za mene. To je bilo potrebno mojoj ranjenoj duši. Došla sam ponovno i ponovno. Kupila sam Sveto pismo i čitala. Slušala sam propovijedi i svjedočanstva. Upoznala sam Boga i osjetila da me ljubi i da Mu je stalo do mene. Proplakala sam shvativši koliko sam se ogriješila o Njega. Zaista sam vidjela da je moja pravednost bila samo prljava haljina. Plakala sam i žalila nad promašenim životom, a onda sam osjetila Njegov dodir i shvatila da mi je oprošteno. Bilo mi je kao da mi Isus kaže:

”Tvoja te vjera iscijelila, hajde u miru.” ( Idi i ne griješi više!)
To je ono što je Isus rekao onoj ženi koja se je dotakla Njegovih skuta.
(Luka 8:48.)

Ta milost koja me je dotakla, promijenila je moj život. Život bez Njega, u život s Njim. Uvjerila sam se da svaki biblijski stih govori o nekom trenutku našega života. On upućuje, opominje ili tješi. Isus je rekao u Evanđelju po Ivanu 10:10

”….. Ja sam došao da ovce imaju, život i da ga imaju u izobilju.” 

U mom životu ta se tvrdnja doslovce ispunila. To je duhovno bogatstvo koje se ničim ne može usporediti. Slušala sam Božju riječ, čitala je, proučavala je i živjela po njoj, pa sam iz dana u dan sam sve manje plutala po površini, a uranjala u njene dubine. Tamo u dubini se nalazila banka svih milosti. Kako mogu ljudi primati ono o čemu ni pojma nemaju? Ne poznati Božju milost je veliko siromaštvo!
Koliko ljudi shvaća da je Evanđelje Radosna vijest?
Zašto mi nisu rekli da ne moram čekati smrt, da bih bila s Isusom? Zašto mi nisu rekli kolika je blagodat već na ovom svijetu hodati Uskim putom i slijediti Isusove stope?
Prije to nisam znala. Mnogo toga nisam razumjela. Poput onog propovjednika i ja pitam: ”Zašto mi nisu rekli?”
Svi vjernici koji su upoznali Gospodina, spasenje i milost Njegovu, pozvani su da tu Radosnu vijest najavljuju i šire diljem svijeta.
Kao što želim da se obrate ljudi iz duhovnog mrtvila, želim i da se prenu iz duhovnog sna i mlakosti oni koji su već upoznali Božju milost.
Ovaj članke pišem jednostavnim jezikom kakvim je Bog nama malima objavio. Pokušavam objasniti nešto, što u svoje vrijeme meni nije bilo jasno, a željela sam da mi netko kaže kako nešto učiniti i zašto to učiniti? Kako primiti obilje onoga što je Isus obećao?

Ja nemam odgovor na sva vaša pitanja, ali kada dođe vrijeme, sam Gospodin će nam reći i objaviti. On ima dovoljno blagoslova i vremena za svakog od nas i davši nama, nikome neće uskratiti. Željela bih da svi shvate da se spasenje ne može kupiti, niti ičim platiti. Spasenje je milost. Dar koji možemo ponizno prihvatiti ili bezumno odbiti. Milost još uvijek traje, ali na kraju dolazi sud. Sud na kojem će istinski vjernici primiti nagradu, a ostali vječnu propast.
Ja sam prihvatila, a nadam se da, pošto pročitate ovaj članak i vi učiniti isto. To piše u Markovom Evanđelju 16:16:

”Tko bude vjerovao i pokrstio se, bit će spašen,
a tko ne bude vjerovao, osudit će se.”

Heda Domitrović

Danas se djeci priča bajke o malom Isuseku, a ne objašnjava silnu veličinu Njegovu. Ne priča se o neopisivoj ljubavi i milosti. Nitko im nije rekao da se obrate svom moćnom Spasitelju, a ne maloj nemoćnoj bebi u jaslama?
Usput rečeno, Isus nikada nije bio malen. Rodio se (utjelovio), kao čovjek, ali je oduvijek bio Veliki Bog! On je bio i jeste svjetlo ljudima i želi da i mi budemo svjetlo i širimo tu svjetlost.
Obiteljske molitve su vrlo rijetke. Negdje se ponekad moli prije jela i to se tek makinalno preko grudi učini pokret u jedva prepoznatljivom znaku križa.
Zar itko može misliti da je na takav način odao čast i zahvalnost Bogu?

Ljubomora i zavist pretvaraju se u mržnju i okrutnost. Himbenošću se prikriva laž, zločin, timačina, preljub i mnogo toga što spada pod isti naziv: grijeh.
Svi se pitamo kamo ide taj svijet? Svi se pitaju, a rijetko tko pogleda u sebe, u svoju najbližu okolinu. Postaju nam jasnije Isusove riječi kada je rekao da će se bezakonje umnožiti a ljubav ohladnjeti.

„Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen“
(Matej 24:12-13)

Ima li itko tko bi mogao reći da se ove riječi nisu obistinile?
Kada bismo shvatili da nismo osuđeni i primorani na tu našu osamljenost, makar to i duboko u sebi skrivali, naš bi se život promijenio.
Većina će reći: ja nisam osamljen, imam svoju ženu ili muža, imam djecu, prijatelje. Imam svoje razonode i užitke. Mogu raditi što hoću i ići kamo god hoću.
Kakva neiskrenost ili zabluda! U najidealnijem braku pojavljuju se trenutci praznine i nedostatci. I najbolji prijatelji mogu zakazati. Djeca napuštaju roditelje, a roditelji su često nemoćni da pomognu djeci. U beznadnim prilikama, kada su moć i znanje nemoćni, moćan je samo Bog. Postoji jedan vakuum koji vapi za ispunjenjem, a njega samo Bog može ispuniti.
Svaki čovjek ima savjest. Istina da je nekada ta savjest već mrtva ili samo uspavana, ali opterećena savjest je veliki teret za svakoga.
Tko može skinuti to breme s naše savjesti? Tko može oprati svaki grijeh, pa čak i onaj kojeg nismo svjesni? Samo i samo Gospodin Isus Krist!
Zašto mnogi vuku to teško breme na svojoj savjesti, kada Isus još i danas zove:

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako“
(Matej 11:28-30)

Pogled na stanje žitelja ove zemlje je užasavajući i crn, ali ne mora takav i ostati, barem ne za one koji hoće ugledati svjetlost. Mislim da već mnogi znaju, ali ja ću još jednom naglasiti:
Isus je ta Svjetlost! Isus je ta ljubav koja nam je svima tako silno potrebna.
Makar to i ne glasno priznali, sami sebi ne možemo lagati.
Da su mnogi od tih osamljenih ljudi prihvatili tu svjetlost i došli joj bliže, ta svjetlost bi i u nama Svjetlila.

Oproštenje, oslobođenje i spasenje se ne može kupiti. Ono se ne može zaraditi. Ono se može samo milošću Božjom primiti.
Doći k Isusu i prihvatiti ga, znači samo odreći se grijeha i teret predati Isusu.
Ne odričemo se ničega što je korisno za nas – samo onog što je štetno po naš fizički i duhovni život.
Za uzvrat nam Isus daje mir i utjehu. Daje nam pomoć u svakom pogledu. Obećao je da će biti uz nas uvijek, do svršetka svijeta. Praznina i osamljenost će proći, jer je On s nama.
Ono glavno još nisam rekla: dati će nam život vječni!

Što? Kažete da vam je važno ono danas, a baš vas briga što će biti na kraju. Nemojte glumiti! Svaki, pa i najveći nevjernik povremeno dođe u situaciju da se zapita, a što poslije smrti; a što ako Boga ima, ako zbilja postoji život vječni?
Tada ćete biti u nezavidnoj situaciji. Sami, bez prijatelja, roditelja, svih bližnjih stati ćete pred Boga, Isusa, koji će suditi žive i mrtve.
Što ćete mu onda reći? Ne možete mu reći da niste znali, niti uljepšati ili umanjiti svoj grijeh, jer je. pred Njim sve otkriveno, nitko, ama baš nitko se ne može skriti.
Sada još vlada milost, ali onda će doći sud.
Neshvatljivo je da može postojati netko tko odbija milost, život, pomoć i utjehu, a bira osamljenost, grijeh i propast, a ona je uistinu neminovna.

„I kao što je ljudima jednom umrijeti, a potom na sud, tako i Krist: jednom se prinese da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.“
(Hebrejima 9:27-28)

„Jer pisano je:
Života mi moga, govori Gospodin,
prignut će se preda mnom svako koljeno
i svaki će jezik priznati Boga.
Svatko od nas će dakle za sebe Bogu dati račun.”
(Rimljanima 14:11-12)

Heda Domitrović